prvi dio

Ovo je prica koju je ispričao on,o njoj.Priča koja nema pravog pocetka ima samo kraj.Priča o djevojci koja je nestala u vlastitoj sjeni.Njezin zivot i njezina smrt.....

* * *

Vidio sam ju kako promatra kišu kroz veliko prozorsko okno.Bila je tako zamišljena ,kao da broji svaku kapljicu koja proleti ispred prozora.No te velike zelene oci nisu se micale,zurile su ravno i odavale svoju dubinu.Samo bi povremeno trepnula a onda bi se opet gubila u daljinama .U to vrijeme njezin je život je vec bio istrošen,bila je umorna od svega što je prošla no i dalje se divila tuđim ljepotama.Krhko tijelo na ramenima je nosilo tešku glavu kroz koju su svake sekunde prolazile tisuće misli koje nije mogla sabrati na jednu hrpisu vec ih je hvatala kao malo dijete balon napuhan helijem koji se diže u nebo i ne možeš mu više doseći.Izgledala je tako....posegnuo sam za blokom i olovkom,imao sam nevjerojatnu želju narisati ljepotu tog krhkog bića.Dok sam vratio pogled na veliki prozor nje više nije bilo.Trazio sam je po drugim prozorima,nisam je pronasao.Odlozio sam svoj pribor i nastavio promatrati novo susjedstvo.Slučajno spustih pogled i ugledam ju kako sjedi sama na kiši,na maloj ljuljaki u parku ispred moje zgrade.Bila je tako mirna ,tako tuzna..usamljena.Odlucio sam se obuci i praviti joj društvo.Ponio sam dva kišobrana ,možda....Laganim korakom priblizavao sam joj se.Bila je obucena u crno,svjetlo -smeđa kosa smočena kišom bila je ,osim lica jedino svjetlo na njoj.Sjedila je tamo tako tuzna,tako ...predivna.Kada sam došao savim blizu pruzio sam joj ruku i rekao
:"Bok,ja sam Marko"
:"Anita "
Tako njezan glas,tih i ravnodušan.Kao da anđeo mi se predstavio.Pogledala me svojim dubokim zelenim ocima, prebacila me u drugu dimenziju .Dopusti sam si da sjednem na ljuljcku do njezine.Ponudio sam joj kišobran ,kimom glave odbila me.
:" Zašto sjediš na kiši? Mogla bi se razboliti"
:"Volim kišu! Vec sam dugo bolesna ,nece mi nista biti"
Mislio sam da.................


drugi dio kasnije