'62 bila je davno.
Uvijek praćen mirisom cigarete. Neodržavana brada prošarana mu je sijedim dlakama, kosa nejednoliko ošišana - napola je i otpala. Nekada je sezala do pola leđa, postojala je šala da je 'rijetko lijepa'. Ima duboke, tamno smeđe oči... Ali to je sve što o njima znam, jer se ne sjećam kada sam zadnji put pogledala u njih. Promatram ga svaki tjedan dok ispija kavu nasuprot mene, čudi se vijestima (uvijek isto govore, uvijek iste čita), ustaje i prazni sadržaj pepeljare, priprema 'jelo siromašnog čovjeka'... Ali mu ne gledam oči. Možda se bojim što mi mogu reći.
Nemam niti jednu uspomenu iz ranijeg djetinjstva s njim. Malobrojne slike koje samo podsjećaju da je bio ondje. Mada, putovanja u Makedoniju i koncerti još su uvijek svježi u sjećanju.
Oavj čovjek ima dubok, pomalo hrapav glas. Prerijetko, prekratko ga čujem, s prevelikim razmakom. Ponekad se zateknem kako samo gledam u njega, ne razabirem riječi, samo ga slušam. Često se izgubi i krene u raznim smjerovima brzinom koju ne mogu pratiti.
Starac ima zalihu pića u ormaru na kraju sobe. Pretpostavljam da je na isteku zaliha, jer iako se trudi sakriti to - ne mogu ne zamijetiti tri male kristalne čaše, u njegovom dahu ne osjetiti (uz pušački zadah) aromu alkohola. Neće mi to nikada reći, zato što znam da mi, i kada je najteže, želi pokazati samo najbolje od sebe. Ne previše ulaziti u tamne dijelove samotničkog života kojeg živi. Šezdesetdruga i on su sami, ostavljeni i zaboravljeni od svijeta... On sam sa svojim cigaretama, pićem i hrpom neplaćenih računa na stolu. Živi od danas do sutra.
Podnosi to bolje od većine ljudi. Nije mi odavno ništa kupio, ali iskreno - do toga mi uopće nije. Jedino što očekujem od njega kada mu dolazim je umoran glas na portafonu i raširene ruke na ulazu u stan, uz još umorniji smješak. Uvijek je isto... I sjedanje za stol - na isti način se naslanjamo na njegov rub i podvlačimo lijevu nogu - ista ponuda za kavu, ista pitanja. Njegov odlazak u otprilike isto vrijeme. Dozivanje moga imena uz molbu za čašu rakije, ili pitanje jesam li gladna.
Ne vidim ga koliko bih željela ni onda kada bih trebala. Postoji neki naš ritam koji smo sami igrom okolnosti stvorili i drugačije ne funkcioniramo. Davno sam to shvatila, odavno ne znam kako da se postavim prema tome. Vjerojatno dio mene želi da satima sjedimo za stolom i pretresamo događaje iz tjedna, ali ja tako dobro znam da toga nikada neće biti. Ni on, ni ja ne možemo tako dugo sjediti.
Pokušavam se sjetiti detalja o njemu. Ima uvijek iste pokrete kada pleše po kuhinji, pjeva iste pjesme, isto se smije. Zbog njega se smijem kako se smijem. Želim se sjetiti njegovih očiju. Želim znati opisati ton i melodiju glasa. Želim mu bolje opisati žute i izgrižene nokte. Želim se sjetiti svake pojedine sitnice o njemu i pretvoriti ih u sintagme jer će to prebrzo postati jedino što je ostalo od njega.
Starac uskoro odlazi, ostavlja nedovršene vizualizacije i nenapisane stihove. Da sam ga bar znala grliti i gledati u oči - zaista gledati, ne skrenuti pogled i zapamtiti njihov sjaj, točnu boju... Možda mu čak i reći da ga volim.
Da bar zna koliko ga volim. Da bar zna koliko ga trebam.


subota (21.02.2015.) komentiraj post