Dok pišem ovaj post s TVa mi uši i glavu pune glasovi voditelja s rezultatima izbora. Nikada se nisam previše zanimala za ove stvari jer, hej, ne znam, ne mislim da bi itko mlađi od 18 trebao se kurčiti po društveni mrežama s politikom. Dude, imat ćeš svoju šansu, a kada ćeš je imati bit ćeš pametniji i nećeš svima nabijati svoje mišljenje na nos. Ovo je zapravo prva godina da imam uključen prijenos. I ne znam što mislim. Nisam upućena u programe. Vidim lica i napola sam slušala debate. To sve zaista sjajno zvuči, ali - hoće li biti tako? Hoćemo li u tako (zapravo) kratkom vremenu moći izvući državu iz stanja u kojem je? Skeptična sam.

Općenito mislim da vremena nikada nije dovoljno. Možda je do mog ritma, možda je do nečeg drugog... Premalo, a previše u isto vrijeme. Stav mi je takav prema svemu, lately. Premalo se angažiramo oko države (da se vratim na početak malo), a previše se uzrujavamo. Premalo se trudimo oko budućnosti, a previše očekujemo...
Eh, očekivanja. Najveće zlo moje stvarnosti. I nisam jedina, usudim se reći. Kolika razočaranja na dnevnoj bazi upravo zbog očekivanja. A bez toga se ne može, ne mogu zamisliti život bez nekog tihog glasa u glavi koji će predložiti najbolji ishod - moći ćeš duže na kavi biti, nazvat će te prvi...
A i da se nadovežem odmah na ovo 'nazvat će te prvi' - we've all been there, zar ne? Prečesto se nalazim na krevetu s pogledom uprtim u strop i upaljenim zvukom kako bih čula pling poruke. Dočekam ja. Srećom. Samo ponovo ne znam koliko dugo. Ali da, naravno, dok traje, traje! Spasimo sebe i ovo malo vječnosti što imamo u životu!
Bila sam neki dan na groblju, i tamo gdje se kupuju svijeće je pisalo 'Vječni plamen' koji traje 200 dana... Pa sam ja tako sjedila na rubu ceste, čekajući bus za doma, razmišljala - a vjerojatno to tako i jest. 200 dana je jedna vječnost. Trebala bih iskoristiti što bolje mogu tih 200 dana i u njima naći neke nove vječnosti...

Kao što je ovaj blog. (Bože, kako patetičan prijelaz!)
Ovdje sam već 6 godina. Imala sam jebenih 9 godina kada sam objavila prvi post. 24.12. je datum. Apsolutno sve sam prošla ovdje, svaku svoju fazu, sve svoje ljubavi i želje i očekivanja... I ne znam, hvala vam na 6 predivnih godina! Iskreno vam se želim ispričati za sve moje dječje pizdarije kojih će i dalje biti, što sam skoro definitivno najmlađa na sajtu, ali goddamit people, divni ste! Neki od vas su ovdje gotovo od samog početka, i to mi je neizmjerno drago. Tanka sam na riječima za zahvale, nadam se da znate koliko mi svaka vaša riječ na ekranu znači!

I da, izdajem knjigu. Očekivano je da sve bude spremno u trećem mjesecu. No, još ima dana do toga... Obavijestit ću vas u svakom slučaju! Ukoliko je itko actually zainteresiran za moja sranja, na WATTPADU se nalaze pjesme i tekstovi koji će biti u knjizi.
Možda ću čak krenuti s youtube kanalom. Ali, polako samo!

To je to za ovaj put, kasnim ponovo... Uživajte mi!


nedjelja (11.01.2015.) komentiraj post