rememberthis

Da, dragi moji, posljednji post, ali naravno u ovoj godini…



"Prijatelji su kao zvijezde...Ne vidiš ih često, ali postoje..."

Imena nije potrebno spominjati jer su zauvijek zapisana u mojim mislima……dragi moji, budite mi sretni, napišite još puno, puno toga, provedite se po svojoj želji a oporavljati ćemo se zajedno dogodine…….…..puno vas volim i mislim na vas…..



…….počelo je odbrojavanje…..5…..4…..3…..2…..1…..i…..

.....SRETNA VAM NOVA 2008. GODINA.....

Danas mi je namjera učiniti gricule onima koji su odlepršali malo sjevernije.
Dok okolo po svijetu vlada pravi božićni ugođaj snijega, leda, pahuljica, temperatura ispod ništice, naša lijepa obala za ove blagdane izgledala je ovako.
Zima, blagdani, Božić?
Da, da,….a ovaj Pozdrav Suncu….pa malo mi sliči na klizalište na ledu….



…. beskrajno plavetnilo…..



…..bijeli kamen, bijela obala, a sve okupano suncem….



…..odsjaj sunca, bez sunčanih naočala nikud…..



…..bonaca i jutarnji mir…..



…..blagdansko jutro, nigdje ni oblačka, riva poziva na điradu…..



…..duboko plavo more…..



…..s osekom možemo i mi pomalo poć…..



Eto jedne kratke šetnje u ovo blagdansko vrijeme, za fotografije je zaslužan moj muž-puž, pa kad mi ih je pokazao nisam mogla a da ih ne podijelim s vama, da vam pokažem kakvim nas je lijepim vremenom ove godine Božić počastio.

Došla sam kasno, već je pao mrak. Groblje je bilo staro i nije bilo puno grobova. Čitam imena, meni potpuno nepoznata. Samo na jednom grobu bilo je svježe cvijeće, stručak žutih krizantema. Priđem bliže da vidim tko je to ostao u tako lijepom sjećanju. Bio je to grob neke žene….ne sjećam se imena. Znam da tražim jedan poseban grob ali koliko god se trudila ne mogu se sjetiti imena.
U crkvici pored groblja vladala je polutama. Prastari prozori, uski komadi zelenog stakla usađeni u debele kamene lukove, propuštali su ostatke svjetlosti. Nakon što su mi se oči privikle na tamu zavirim u nadgrobne ploče i spomenike u kapelici. I dalje tražim nečije ime….i zamalo mi je promaknuo grob koji tražim. Bio je potpuno crn kao da je i napravljen da bude neprimjetljiv. Nije bilo istaknutih reljef slova, već je bio mrak, pa pružim ruku da ih opipam, poput Brailleova pisma, riječ po riječ, ali ne shvaćam što piše, samo znam da sam baš ovaj grob tražila.
Već je mrak i osjećam strahoviti strah, srce mi zastaje. Brzo izađem iz crkve i krenem pošljunčanom stazicom prema dvorcu koji je zapravo bio jedna velika ruševina, na prozorima nije bilo stakala ni okvira, posvuda čađa – kao da se ovdje dogodio požar, smeće, grede se urušile, bršljan se penje po zidovima, iznad mene mrak i nebo.



Opet nezamislivi strah, netko me prati, idem dalje u slijedeću sobu i tamo ugledam nekoliko mladih ljudi. Instinktivno znam da sam dio njih i da od nekoga bježimo, od nekoga strašnog, opasnog, zlog i mračnog….i da, on je tu iza mene, spodoba crna i siva, razbarušena, čađavog neraspoznatljivog lica, duge prljave kose, zaogrnut dugim sivim kaputom koji se uvije oko njega….bježimo ali kuda, gdje god krenemo on je iza nas i jednog po jednog nas uspijeva uloviti…..sve je već toliko strašno, mrak je i nikako da svane i trudim se izdržati još malo jer svjetlost će mi donijeti spas. To skrivanje po ruševini, zavlačenje i provlačenje traje već dugo, umorni smo i sve nas je manje. Još malo i ja ću doći na red, kad god se okrenem on je iza mene i ako još malo ispruži ruku uhvatiti će me.

Tada odjednom, kao spas, shvatim da je ovo sve san, jer ja zapravo ne živim u ovakvom svijetu, svijetu groblja, mračnih crkava i ruševnih dvoraca….moram se probuditi…..i uspijeva mi….ali opet padam u san i vraćam se na isto mjesto, još uvijek me netko želi dohvatiti….opet buđenje, svom silom pokušavam ostati budna, ali nešto…što….uporno me vraća…u jednom trenutku opet sam budna….opet sanjam….budna….sanjam….budna….zar nikad neću prekinuti ovu noćnu moru….i na kraju zaista jutro i svjetlost donosi mi spas….BUDNA SAM!!!

I konačno ovom užasnom snu je došao kraj, i pitam se zašto mi je ovoliko dugo trebalo da se razbudim, jer kad god sanjam lijepe, divne, sretne snove i želim da traju još malo i nakon buđenja, pa na silu zatvaram oči jer želim još spavati i sanjati, nikada se ne vratim na ta divna, lijepa mjesta, san se izgubi i nema ga više, a ja uporno stišćem oči……..uzalud, BUDNA SAM.

U tijelima zdravlje,
u duši mir,
u mislima radost,
u srcu mladost,
u radu uspjeh,
puno sreće i lijepih snova
neka donese vam Božić i Godina Nova!

A sada opustite se, zatvorite oči i neka vas obuzme glazba….

Ne mogu, naprosto ne mogu da ne kažem dvije-tri riječi o ovom slučaju. Najprije, znam da sve ovo dole napisano neće biti objektivno, jer sve izlazi iz mene u afektu
.
Slušam sinoć na TV-u, mladi Žužić osuđen na pet godina zatvora zbog toga što je u alkoholiziranom stanju i vozeči prevelikom brzinom, pregazio djevojku Ružicu i usmrtio je na mjestu, a njezin dečko se još uvijek oporavlja od ozljeda. To je tek presuda, a sada slijede periodi žalbe i žalbe i……u beskonačnost. K tome zabranjeno mu je upravljanje vozilom 3 godine (ja bih mu osobno vozačku uzela doživotno) ajde bar nešto, u te tri godine nekome je, ili su spašeni životi.

Zar je pet godina dovoljna kazna za takvo djelo, izazvano katastrofalno bahatim ponašanjem u stilu «tko sam što sam ja sam» i »tko mi što može, ja sam sin toga i toga». Neću niti ulaziti u to, rezultat čega je taj momak, neprimjerenog odgoja tj. neodgoja, okoline u kojoj živi ili…..ne zanima me to, jer Ružicu nitko ne može vratiti, njezina je obitelj osuđena na doživotnu (a ne na pet godina) patnju, njihovi su životi uništeni, zgnječeni, zdrobljeni, zgaženi.

Možda je netko drugačijeg mišljenja, možda će netko tko se bolje razumije u pravosuđe i tko je hladne glave, reči – je, kazna je u redu, ovdje se sudilo ocu a ne sinu….. možda će je usporediti s nekim drugim takvim slučajevima pa će ovo ispasti skroz pravedno i ok. Ali ja tako trenutno ne osjećam. Osjećam se ljuto, jadno i tužno.

A k tome je njegova majka, za koju čujem da je sutkinja (nema veze na kojem Sudu), u stanju izjaviti da je kazna prevelika i neprimjerena. Ne znam samo kako bi razmišljala da je njezin sin bio na mjestu Ružice, da ga više nikad neće vidjeti, da li bi u tom slučaju opravdavala vozača i oprostila mu. Njezin će sin iz zatvora izaći za pet godina (a vjerujem i ranije) ali ŽIV. I na kraju pitam se kako će naše sudstvo reagirati na ovakvu sutkinju, da li joj se može uopće povjeriti nekakvo suđenje kad je očito da ne može biti objektivna ni realna.

Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz deblo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača, kad bi se umorio zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno.



Prolazile su godine.
Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo.

Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
- Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan.
- Prevelik sam da se verem i igram – odgovori dječak. – Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati mnogo novaca. Možeš li mi ga ti dati?
- Žao mi je – odvrati stablo – ja novaca nemam. Imam samo lišće i jabuke. Uzmi moje jabuke, dječače, i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih. Stablo je bilo sretno.

Ali dječak dugo nije dolazio…i stablo je bilo tužno. A onda se jednog dana dječak vrati.
Stablo zadrhti od radosti i progovori: - Dođi dječače, uzveri se na moje deblo, proljuljaj se na mojim granama i budi sretan.
- Previše sam zaposlen da se verem po stablima – reče dječak. Želim kuću, da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je ti dati?
- Nemam ja kuće – odgovori mu stablo. – Moja kuća je šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan.
I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. I stablo je bilo sretno.

Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kad se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
- Dođi, dječače – prošaptalo je – dođi i poigraj se.
-Previše sam star i tužan za igru – odgovori dječak. – Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?
- Odsijeci moje deblo i sagradi lađu – reče mu stablo. – Moći ćeš otploviti daleko….i bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi.
I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.

Nakon mnogo vremena dječak se ponovno vrati.
- Oprosti mi, dječače – progovori stablo – više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam.
- Zubi su mi preslabi za jabuke – odvrati dječak.
- Grana više nemam – nastavi drvo – ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama – reče dječak.
- Debla više nemam – opet će stablo. – Ne možeš se penjati.
- Preumoran sam za penjanje – odgovori dječak.
- Žao mi je – uzdahne stablo. – Volio bih da ti mogu nešto dati….ali ničega nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je….
- Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
- Pa – progovori stablo protežući se uvis što je više moglo – znaš, za sjedenje i odmor i stari će panj biti dobar. Dođi, dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.

Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno

Shel Silverstein


Prepoznajemo li se u ovoj priči?
Stablo ili dječak?
A naša djeca?

Sanjah jedne noći, kako šetam morskom obalom moj Gospodin Bog i ja. Pred mojim očima pojavi se brzinom svjetla moj život. Za svaki trenutak mog života, kako mi se činilo, otkrih tragove stopala u pijesku. Jedan par tragova pripadaše meni, drugi mom Gospodinu. Kad je i posljednja slika pred mojim očima preletjela, osvrnuh se natrag i vidjeh kako je u pijesku često ostajao samo jedan par tragova, a drugi je iščeznuo. Ti tragovi označavahu najteže trenutke mog života.
To me zbunilo. Okrenuh se Gospodinu i upitah Ga: "Kad sam ti predao sve što imam, da te mogu slijediti, tada si mi rekao da ćeš uvijek biti uza me. A sad vidim da najdublje krize mog života prati samo jedan par tragova u pijesku. Zašto si me ostavio upravo tada, kada sam Te, sav očajan, najviše trebao?"



Gospodin me uze za ruku i reče: "Drago dijete, nikad te nisam ostavio samog, a pogotovo ne u trenucima tvojih patnji i boli. Tamo gdje vidiš samo jedan par tragova u pijesku, tamo sam te na rukama svojim nosio."


Vrlo draga i vrlo stara priča.
Mnogima već poznata.
Htjedoh je danas podijeliti s vama.

"Pamtimo ono što smo doživjeli ili što si umišljamo da smo doživjeli, ali pamtimo i ono što su doživjeli ljudi koji su nas podigli, očevi i majke, bake i djedovi. Od njihove pričljivosti, a u nekom smislu i dobrote, zavisi koliko nam dobro sežu sjećanja u vremena prije našeg rođenja"

Jedno od takvih naslijeđenih sjećanja je i ono koje se odnosi na…..putovanje moje mame u Beč.
Prije mnogo godina…tako počinju sve priče pa i ova….moja je mama imala priliku s poduzećem otputovati u Beč. Ona je prilično živahna ženica – onda a i dan danas je – tvrdoglava i antiprotivna – kako bi se reklo glavom kroz zid. Zato mi nije baš najjasnije zašto tada nije otišla na to putovanje. Da li se veliki Muž usprotivio, da li zbog brige kome će ostaviti dvoje male djece, zbog financijske situacije….nikad je nisam upitala.

A što ju je najviše peklo i grizlo u vezi toga je, ono je što je uslijedilo i što je do dan danas prati. Još kao dijete osjećala sam njezinu bol, tugu, nemoć….jer počelo je izrugivanje ne samo s tatine strane već i cijele familije "idem u Beč", "idem u Beeeeč"....…..

Žao mi je, mama, ako sam se ikad tome pridružila….zaista se ne sjećam…bila sam još dijete….ali ako jesam, danas mi je žao.

Kad god je poslije toga samo spomenula da ide nekud čulo se sa svih strana "idem u Beeeč", "idem u Beeeč", a ona je odustajala i odustajala. ZAŠTO?????

Danas sam sretna.
Zbog mame.
Zbog toga što je konačno otputovala u Beč.
Sretno ti bilo, lijepo se provedi, uživaj, zaboravi na sve i ne okreći se!!!!

Zašto žene često odustaju od svojih snova?
Dali same sebe guše, ili ih guši veza, brak, obaveze, djeca…..? Zašto???

Prosinac ........







Zadar je dobio prekrasan poklon ovog Božića



Spektakl svjetlosti privlači veliku pozornost.



Kad padne noć, instalacija isijava svjetlost u ritmu valova i zvuka morskih orgulja.



Autor ove znanstvene fantastike Nikola Bašić najavljuje kako još ima namjeru napraviti neku vrstu poveznice između čovjeka i ovog djela, naime dok čovjek bude hodao površinom instalacija će odgovarati određenim svjetlosnim efektima.



Iza Orgulja i Sunca, ulične svjetiljke tajnovite, maglovite, zaljubljeni gdje ste....



Pogled na rivu



Igra svjetlosti - zvijezde, svjetiljke, kapi kiše...



Zadrani su znatiželjni, dolaze obići ovo novo "čudo" po kojem ćemo biti poznati.
A ljudi svakakvih svugdje pa evo i kod nas, komentara za čuti svake vrste.
Neki hvale... sviđa im se...kažu poznati smo po Sv. Donatu, Morskim orguljama a sada imamo i Pozdrav Suncu...dobro je to za turizam...
Drugi su manje optimistični...kažu nije tome mjesto na rivi...koliko se novaca potrošilo a nemamo dovoljno vrtića, škola, zelenih površina, sustav kanalizacije ne pokriva cijeli grad........

Sve je to ok. svaka stvar na ovom svijetu ima dobre i loše strane, pa zašto ne i ova.
Ali palo mi je napamet....kad stignu ovi neki "klinci" sa svojim sprejevima pa navale....a sve novo....sve bijelo....sve čisto....izazov je tu...(jezik pregrizla)!!!

"Nakon "morskih orgulja", Zadar je u njihovoj neposrednoj blizini dobio još jednu atrakciju. Zadarsku rivu osvijetlila je urbana instalacija nazvana "Pozdrav Suncu". Iako tek u probnom radu, spektakl svjetlosti već privlači veliku pozornost.

Zadarski spektakl svjetla, spektakl je Sunca i mora. Kad padne noć, instalacija isijava svjetlost u ritmu valova i zvuka morskih orgulja.



To ponoćno sunce preko dana prikuplja Sunčevu energiju. Unutar kruga, promjera 22 metra, napravljena je kružna fotonaponska površina, koja kroz podne ploče višeslojnog stakla Sunčevu svjetlost pretvara u električnu energiju. I tako putem kompjutorske animacije stvara uvijek novu svjetlosnu igru."

Još do nekidan činilo mi se da nikad neće biti dovršena ova instalacija.
Danas sam ushićena, prvom prilikom ću skoknuti "uživo" sve pogledati pa će biti fotografijaaaa

Izgleda da je kod mene sve po "zrnce" pa tako evo i par prigodnih stvarčica koje sam napravila u suradnji s djecom.



Adventski kalendar - sastavljen od kutija šibica i hamer papira u boji. U svakoj kutijici je napisan zadatak koji se treba taj dan obaviti. Na taj način se broje dani do Božića.



Adventski vijenac - od malo materijala bar nešto, barem je prirodno.



Čizmice izrađene dječjim ručicama, ukrašene, želje napisane.



Još jedna velika čizma puna dječjih želja.



Na kraju vrijeme je i za prave čizmice u koje će Sv. Nikola ostaviti po koji poklončić.



Kad je sve gotovo evo stižu i Sv. Nikola i Krampus u paru, pa kome poklon kome šiba.

(a muke žive s ovim slikama, na kraju više nisam bila u stanju ništa pošteno smisliti i napisati, i da me ubiješ opet ne znam što sam na kraju pritisnula da da sam uspjela prilagoditi slike)

A dok su trajale moje "muke po slikama" dogodilo mi se slučajno.....??????......ovo

Kako nam život nameće svakojake stvari, tako nam je (barem u mom dijelu lijepe naše) nametnut i dobroćudni starac Sveti Nikola.

Današnje vjerovanje o Svetom Nikoli kao zaštitniku i darivatelju stvoreno je na temelju mnogih legendi. Jedna od najpoznatijih potječe iz njegove rodne Patare. U njoj je za Nikolina života živio propali plemić koji nije imao novaca za udaju svojih triju kćeri, pa ih je odlučio prodati drugim mladićima. Nikola je čuo za tu priču te je noću pod prozor njegove kuće donosio zlatnike. Kad je došlo vrijeme udaje i najmlađe kćeri otac je odlučio saznati tko mu to pomaže, pa je Nikolu čekao čitavu noć. On se snašao i popeo na krov kuće, a zlatnike je ubacio kroz dimnjak. Na ognjištu su se sušile čarape, pa su zlatnici pali ravno u njih.

Da pravo kažem on je za mene velika nepoznanica i nikako ga ne mogu smjestiti tamo gdje bi trebalo.Ti običaji ostavljanja darova u čizmice, Krampus koji «zločestoj» djeci (a svi znamo da takve nema) donosi šibu, potpuno su mi strani.
Od najranijeg djetinjstva znam da djecu posječuje i darove donosi Sv. Lucija, koja dobroj djeci ostavlja sitne darove ispod kušina a onoj drugoj kapulu.

Još uvijek se sjećam veselja kad ujutro na Sv. Lucu, onako još bunovan i mamuran, zavučeš ručicu ispod kušina i napipaš dar – pokušavaš na opip pogoditi što je, odugovlačiš i rastežeš jer želiš da taj trenutak iščekivanja traje, traje…..jer voliš taj osjećaj lepršanja leptirića u dubini tvoje utrobe.

Pa kad smo već prihvatili djedicu, oglancajmo čizmice i s njima na prozor. Djeca će se veseliti ili njemu ili Sv. Luci, svejedno.

A ja? Je li moje vrijeme prošlo?
Možda bude što od Djeda Božičnjaka ili Djeda Mraza – tako čujem da ga opet zovu u medijima...
Tko zna, ah nitko ništa ne zna….Možda.

Ma najvažnije je zagrliti, poljubiti i poželjeti dragim osobama svu sreću, ljubav i dobro. Veličina i cijena dara nisu mjerilo ljubavi (hm, hm, hm…..), iskrenost i jačina zagrljaja puno su važniji.

Ali ipak, duboko u skrivenom kutku srca……jedan mali poklončić…..

I ja imam jedno sjećanje na otok.
Malo, sasvim maleno.
Ljeto, par dana godišnjeg na otoku Hvaru, mjesta Vrbanj i Starigrad.
Starost 5-6 godina.
Mama, mlađi brat i ja, tata samo do Splita.
Prvi put da odlazimo iz grada, tata provjerava auto, treba doći do Splita, u motor uliva vodu, a ja ga naivno pitam zašto je prije uvijek ulivao benzin kad je sad očito da auto vozi i na vodu.
Kako smo stigli do Starigrada ne sjećam se, zapravo sjećam se vožnje trajektom, sjećam se da se jako ljuljao i da mi je bila muka. Iskrcali smo se u Starigradu, tamo je mama imala rodicu Miru. Išli smo njoj u posjet.
Sjećanje na Starigrad je nestalo, samo jedna epizoda . Na livadi ispred kuće bilo je nekoliko košnica s pčelama, a moj brat, imao je 3-4 godine, uzeo je štap i počeo lupati po košnicama (koji agresivac). Pčele kao pčele, navalile se braniti, pa udri po njemu. Iz tog boja izašao je izboden od glave do pete. Doktor mu je dao neku inekciju, ali mama i rodica uzdale su se i u prirodne lijekove, pa ga istrljale kapulom i rakijom – dugo sam kasnije mislila da rakija i kapula liječe sve.
Vrbanj – tamo je živjela mamina teta, znači od moje babe sestra. Ne znam zašto se te kuće i mjesta više sjećam jer tu smo ostali jedan kraći dio godišnjeg.
Ta je kuća bila stara, kamena, minijaturna, sve nekako usko i maleno, čak gledano očima djeteta. Dvorište neravno, popločano kamenom, u jednom kutu štalica za magarca u drugom podrum za vino i ulje a usred dvorišta smokva. Preko puta ulice živjela je jedna djevojčica, ne sjećam joj se imena, mojih godina pa su me poslali k njoj na igru. Njezino dvorište još manje od tetinog, a igrala se bočicama od lijekova, to su joj bile šalice i tečice i u njima je kuhala ručak za krpenu bebu. Sve sam to gledala u čudu, zar se tako može igrati? A moje lijepo suđe,a moje lutke koje mi je tata u ono vrijeme donosio s putovanja!!! Ipak , sve mi se to jako svidjelo, uživala sam u toj igri i brzo smo se sprijateljile.
Teta me prva tada naučila pomoliti se prije spavanja, prekrižiti i zaspati uz pričanje priče.

A jutro?

Još mogu osjetiti taj zanos jutra na otoku. Iz kreveta možeš izaći ravno u tu usku kaleticu, potrčati koliko te noge nose nizbrdo, jer svi putovi vode do glavnog trga gdje je i crkva. Sjećam se tog prozračnog jutra, zamamnog mirisa i divote, vrućine koja titra oko tebe, a ti bos i bezbrižan juriš, letiš kao da imaš krila. Bezbrižan jer znaš da to smiješ, da te nitko neće zaustaviti, da se nitko neće zabrinuti gdje si. Dan je tako pun svjetla i čini mi se da niti jedan dan prije ni poslije nije bio tako svjetao, tako mirisan. Došla sam do kraja, preda mnom je bilo stepenište koje vodi dolje na trg i prema crkvi. Nisam išla dalje, tu sam se zaustavila, nagnula nad zid i promatrala cijeli trg i cijelo mjesto koje se prostiralo preda mnom. Kud god mi je pogled sezao kamene kuće, krovovi, u daljini grmlje, stabla…i nigdje nikog.

Jer rano je jutro.
Potpuna tišina.
Vratila sam se na doručak.

Između svega toga provlači se još jedno zrnce sjećanja…ja na magarcu…nosi me kamenitom stazicom prema….kraj sjećanja.

I na samom kraju čudim se odakle mi ovoliko riječi i rečenica za sjećanje na jedan trenutak, na jedan blic koji me pogodio zahvaljujući….