S druge strane prozora

Kliznula je niz prozor koji je zurio u kišni dan. Kap.
Iza te hladne, nelomljive površine promatrala je ulicu.
Srušene grane po tlu, prljavi tragovi blata na asfaltu tek umornom od neumornih kapi. Jedna za drugom iščezava iz gustih i teških oblaka punih obraza. Razni osjećaji na licima skrivenim od kišobrana podsjetili su na poznata.

Lampe, uporno stojeći na svome mjestu, izgovaraju umor od donošenja svjetla usprkos gruboj kiši. Oči peru ulicu svojim suzama i izgovaraju, odnose sve što nosi lice s druge strane prozora.

Čini, zapakirane u lijepe omote s nazivom onih dobrih.
U sredini, nose gorki miris koji potjera najmilije. Radosna osmijeha i vedra srca. Odoše.
Ruke, nemoćne da ih uhvate i vrate u zagrljaj, u svojoj slabosti nepomično pridržavaju tjeskobu na
hladnom staklu prozora.

Puni obrazi naslone se na tu hladnu, tromu površinu stakla.
Rumeni, s mnoštvo sjećanja u tom crvenilu, sijeku svaku lijepu pomisao koja dolazi od šapata nutrine:
Ljubljena, opraštam ti.

Nijemo na to, obrazi poljube svoje suze zajedno s teškim oblacima,
s istom porukom u srcu i tužna pogleda na ulicu.
Makar ne vidi zamagljena pogleda, makar sada i ne osjeća, ali zna. Da duša joj je ljubljena.

_______

Jednostavnije rečeno pjesmom...



- 17:19 - Na kraju... (2) -

subota, 02.05.2015.