petak, 06.11.2020.

Dobar tek! Hvala!

Pita mene lik; „gdje je tu Draškovićeva?“ Pravu si pitao, mislim si. „Ja vam stvarno ne znam, nisam-“ Prekida me uz ljuto odmahivanje rukom te nastavlja svojim putem. „…od tuda“ dovršim. Svašta. Gdje je nestalo molim, hvala, izvoli, oprosti? Ne moraš me moliti, pomoći ću ti i na bok. Ali daj, barem imaj malo kulture i upotrijebi onu riječ hvala. Znam da si ju čuo. Ne moraš se izmotavati, ne zanima me. Kulturu ili si usvojio ili nisi. Ali čuo za nju jesi. Kao što je čuo i Barba koji mi je autom stao da prijeđem tamo gdje pješački prijelaz ne postoji. Ali stao je i mahnuo u znak; odi. I otišla sam. Uz smiješak i kimanje glavom kao izraz zahvale. Ma to su ti osnove kulture ti čovječe koji žuriš pronaći Draškovićevu, a odgovor te nimalo ne zanima. A i vi teto u trgovini koja ste dobila iznenadni nitro pogon kad je trebalo stati u red. Vi sa punom košaricom i ja sa dvije stvari u rukama. Nema veze, puštam vas. Ne stvarno, izvolite. Iako vas nije bilo ni najmanje briga. Čak se niste udostojila ni pogledati u mome smjeru. Samo vi naprijed! Ali ako smijem pitati, kuda žurite? Doći doma, izuti svoje već dobro izgažene crne, kožne salonke i zavaliti se u udubljeni naslonjač. A pardon da, moje duboke isprike: morate kuhati, prati, peglati i napraviti generalku stana po već 6 put ovaj tjedan. A tek je petak. Da ne zaboravim spomenuti i vijesti nove tv, rtla i naravno, ne manje važnog hrta, koje se naizmjenično pojavljuju na vašemu televizoru. Ipak treba usporediti točnost svake, a i podudaraju li se brojke oboljelih po pojedinim županijama. Za to zasigurno ne postoji veći stručnjak. Ali na kraju dana… ako smijem nadodati, mogli ste zaspati puno mirnije. Znate, da ste se samo koristili osnovama kulture. I onda se pitate zašto vam je život tako monoton i zašto vam ništa ne ide od ruke. „Ja ti to nemrem objasniti razmeš, kak da me neko zacoprao“. Papa zmija svoj rep pa se pita zašto ide u krug. Eto vam odgovora. Molim! Hvala!

- 16:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 09.09.2020.

Priča o skejtu

...i o tome što mi je on ispričao.
Ljetno je jutro, nešto sitno prije pet. Prolazim gradom koji sada više nimalo ne nalikuje na onaj isti užurbani, europski grad kakvim se prikazuje pod sunčevim svjetlom. Daleko od toga. Sada je mirno i podsjeća me na mjesto u kojemu sam provela djetinjstvo. Okružena prirodom, mirom i i sigurnošću. Utopljena tako u mislima o bezbrižnim danima, jedva ga i spazih elegantno naslonjenog na staru klupu. Gledao me bez žmirkanja, pogledom fiksiranim upravo na meni. Ne znajući jesmo li sami, osvrnula sam se u svim smjerovima. Nigdje nikoga. Samo nas dvoje. Djelovao mi je tužno i usamljeno, a budući da sam još uvijek imala nekoliko minuta slobodnog vremena, odlučila sam sjesti pored njega.
"Znaš..." započeo je. "...ovo mi je prvo jutro kao netko tko nigdje i nikome ne pripada."
Nisam jutarnji tip osobe i ne volim nešto naročito puno razgovarati, stoga sam mu sa zadovoljstvom prepustila riječ. Objasnio mi je kako je još pred nekoliko sati imao vlasnika i kako ga je isti neupitno volio. Kako ga je isti posvuda nosio sa sobom, a one bezbrojne ogrebotine koje mu sada prekrivaju drveno tijelo, samo su dokaz koliko su toga zajedno prošli. Osjećajući se uplašeno i usamljeno u velikome gradu, napokon je izustio:
"Hoćeš li me ponijeti sa sobom?"
Ja? I skejt? Nikada nisam ni stajala na njemu. Sjedila i spuštala se niz cestu kao dijete da, ali vozila nikada. Uostalom, prijatelj Filip baš je nedavno slomio ruku okrivivši upravo skejt.
"Ne znam voziti skejt." Naposljetku sam odgovorila. Zbunjeno me gledao kao da ne razumije što time želim reći.
"Zato jer ne znaš voziti skejt, nećeš ni pokušati naučiti?"
I tada sam shvatila. U sekundi mi je prošlo kroz glavu. Zato jer ne znam hoće li dečko koji mi se sviđa odbiti moj poziv za kavu, neću ga ni pozvati? Zato jer ne znam što me očekuje na fakultetu, neću ga ni upisati? Zato jer ne znam hoću li biti izabrana za upravo oslobođeno, radno mjesto, neću se ni aplicirati za isto? Apsurdno. Kako onda uopće živjeti kada ni sam ne znaš što ti sutra nosi? Zatvoren među četiri zida, okružen poznatim i sigurnim? U komfort zoni ništa ne raste i to je velika istina. Prilike i iskustva trebali bismo dočekivati otvorenih dlanova, a upravo te iste ponudila sam i ja svome sugovorniku.
Još istoga toga dana, prijavila sam željeni fakultet, a skejt više nije bio uplašen i usamljen. Pronašao je svoje novo mjesto i dvije nove ruke koje će ga posvuda nositi sa sobom.

- 16:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.06.2020.

Dvije rupice u obrazima

... i kako su one promijenile moj svijet. Kao i svaka promjena, naravno, došle su odjednom, potpuno naglo i neočekivano. I iako sam ih gledala sa velikom znatiželjom, nisam im pridavala ni približno jednaku važnost. A bile su. Oh da, kako li su samo važne bile već tada, na samome početku. Da ću ih pak tražiti svakoga puta kada ću osjećati ozeblost, nisam mogla ni pojmiti. Ovisnost je kažu, opasna stvar. "Ti si ovisan, moraš se ići liječiti!" Ali što ako je muza moje ovisnosti zapravo pozitivac? Trebam li se tada liječiti? Jeste li se ikada uhvatili kako na tuđi osmijeh automatski uzvraćate osmjehom? Naravno da jeste. To je upravo iz razloga što je osmijeh zarazan. Čista zaraza, ovisnost. Ja tebi, ti meni i tako u nedogled. Ne uzima ništa, a donosi mnogo. Terapeutik bez cijene. Stoga mi recite kako ne biti ovisan? Svatko od nas ima svoju vlastitu ovisnost. Moja ovisnost ima dvije rupice u obrazima i bore smijalice oko očiju. Ono što ja vidim u njima toliko je čisto, toliko iskreno, toliko neobjašnjivo, a u isto vrijeme iznimno snažno. Toliko snažno da odagna svaku moju sumnju u mene samu, dovoljno snažno da me uvijek gura naprijed- licem u lice sa strahovima. Dovoljno snažno da sam uvijek uvjerena u vlastitu pobjedu. I uvijek je upravo to- pobjeda. Često mi kažu: "Lara ti si predobra, moraš malo stisnuti to svoje srce." Ne mogu. Previše sam empatična. Previše vjerujem da u svakome leži nešto dobro. Naposljetku, svi smo mi došli na ovaj svijet čisti, ne poznavajući ništa sem ljubavi. I uvijek sam tvrdila "Love will be the death of mine". Ma sigurno, bez imalo sumnje. Ali ako je tako suđeno, neka tako bude. Odbijam ne osjećati, odbijam zatvarati oči i ne djelovati. I nije me strah jer znam da nisam jedina, nisam sama. A isto želim i vama, da pronađete svoju vlastitu iskricu i svoj čvrst oslonac; svoje dvije rupice u obrazima i svoje bore smijalice.

- 12:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.05.2020.

Čupava, roza nanogvica u crno-bijelome svijetu

Još donedavno, imala sam plan. Bio je to jednostavan, copy-paste plan. Imati sva svoja sranja na jednome mjestu (prevedeno sa engleskog: to have my shit together). Bila sam uvjerena da to tako treba izgledati. Tako je barem izgledalo kod svih ostalih. I izgledalo je ispravno. Imati dobar posao, vlasititi stan, voziti dobar auto i imati vezu iz snova sa partnerom iz snova. Sve dok nisam shvatila da ne volim snove jer oni često ostaju samo to; snovi. Radije bih imala ciljeve jer te ciljevi gotovo uvijek guraju naprijed. I tako sam došla do zaključka da se moji ciljevi ne moraju nužno poklapati sa tuđim ciljevima. Štoviše, čak se i ispostavilo da se gotovo nikada nisu ni poklapali. Primjera radi, kada je cijela moja generacija upisivala fakultete, ja sam odabrala otići raditi. Nakon toga, odselila sam u drugu državu i učila, dotad mi, potpuno strani jezik. Sada kada cijela moja generacija završava fakultete, ja razmišljam o upisivanju istog. Imam 23 godine i tek sada mogu reći da sam na tragu otkrića svoje životne svrhe. Znate, to vam je ono: rođen sam za nešto, ali ne znam što je to nešto. E pa moje su se lego kockice tek sada odlučile polagano slagati. Polagano, ali se ipak slažu. I uvjerena sam da će naposljetku sve izgledati upravo onako kako i treba izgledati- ispravno i dobro za unutarnju mene. Smatram da rok za ostvariti određeni cilj ne postoji. Postoji u smislu uloge psihičke kočnice, ali fizičke- ne. Smatram da nikada nije kasno upisati fakultet i postati ono za što si, s naglaskom na sada, siguran da si predodređen da postaneš. Nikada nije kasno kupiti vlasititi stan ili vlastiti automobil. Ali ono za što jest kasno jest shvatiti da si cijeli život radio nešto što te zapravo ne ispunjava. I to sve iz razloga jer si pratio neku shemu, nacrt. A nacrt je osmislilo i prilagodilo: društvo. Prema tome, ako želiš biti poput ostalih, slobodno prati društvo. Međutim, ako osjećaš da si drugačiji (možda čak i jedini) slobodno prati svoj glas. Sve ovo ne pišem u znak podrške sebi, već u znak podrške svima onima koji misle da je kasno. Nikada nije kasno. A za sebe čak ne mislim da sam posebna, ali da ću uvijek nastojati biti čupava, roza nanogvica u crno-bijelome svijetu, u to sam isuviše sigurna.

- 13:09 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 20.05.2020.

Emocije i logika

Buljim u prazan list word programa i pokušavam naći inspiraciju za novi post. Srijeda je, šesti dan od zadnje objave i vrijeme je da nešto napišem. I dok mi se nekad upali lampica nad glavom dok radim neke nasumične stvari poput pranja zubiju, onda kada sjedim za laptopom spremna za pisanje, inspiracije nigdje na vidiku. Struja isključena, lampica ne gori. Što me dovodi do jednog razmišljanja. Još dok bijasmo djeca, nismo bili svjesni kako ova kugla zapravo funkcionira (referencija na svijet). Nismo bili svjesni da je pokazivati emocije nešto što ćemo jednog dana činiti s velikim oprezom. Znači ne nepromišljeno, ne dječji. I tako smo se u različitim razdobljima života našli u situacijama kada nismo znali uključiti ili isključiti ono što nas čini ljudima- emocije. Rezultat? Shvatili smo da se moramo naučiti kontrolirati. Shvatili smo da i nije najpametniji odabir biti potpuno iskren i pokazivati kako se osjećaš. Nemali broj puta (znači puno puta) čula sam od xy osobe: "ako ti se sviđa, nemoj mu to pokazati". 12-godišnja ja sada je poprilično zbunjena. Uvijek sam bila racionalna osoba, osoba koja se vodila logikom. Logično bi u svemu bilo pokazati nekome tko ti se sviđa- da ti se sviđa. Ono što nije logično jest reći djeci da je okej ako se osoba suprotnog spola prema tebi loše odnosi jer to znači da ima fitilj na tebe. Svi znamo što se dogodi kada fitilj izgori. Moje pitanje jest: kada je postalo pogrešno iskazivati osjećaje? Kada je postalo pogrešno pokazati nekome da ti je stalo do njega, da (najava novost): i njegova sreća čini tvoju? Kada je postalo pogrešno dozvoliti sebi osjećati potpuno slobodu osjećaja, djelovati iz srca? Stvarno me zanima jer sam i sama takva. Ne znam u kojoj sam se to točno situaciji u životu promjenila, ali znam da jesam. Znam da si ne dozvoljavam djelovati dječje u situacijama kada bi to bilo sasvim normalno. Primjerice gledajući tužan film, kada bi plakala do onog trenutka preobrazbe očiju u natekle, crvene kugle, ja gutam knedlu jer, Bože moj, plaču samo slabići. Ali vrištati na strašan film je okej jer biti u strahu ne znači da si slab. Reći nekome tko ti se sviđa da ga nikada ne bi dotaknuo granom masline, samo zato jer će ga to naložiti? Ignorirati nekoga samo zato jer će on tad skužiti da je trčanje maratona njegov životni poziv? Ne znam za vas, ali mene je logika totalno napustila. Možda samo ja imam taj problem. Možda u svijetu postoje puno veći problemi (ne možda nego sigurno, samo mi se možda ljepše uklapa u tekst), ali moj se mozak danas odlučio pozabaviti upravo ovim. Moj savjet? Zaje*ite ovaj obrazac ponašanja u svijetu. Djelujte kako vi osjećate da bi trebali, kako vi osjećate da je ispravno. Plačite na film ako vam se plače. Recite nekome tko vam se sviđa da vam se sviđa. Ako još uvijek niste dosegli tu razinu hrabrosti i to je okej, radite na tome. Ali važno je da radite. Pa čak i onda kada ćete biti jedini, kada će vas to razlikovati od drugih. Kako reče EKV: budi sam na ulici.

- 11:17 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.05.2020.

Prvi dojam

Kažu da imaš svega nekoliko sekundi da ostaviš dobar prvi dojam. Svega nekoliko sekundi. Bilo da se radi o osobi, knjizi, filmu ili nečemu sasvim trećem. Međutim zašto je toliko važno ostaviti taj prvi dojam? Zašto nas se ograničava na tih par sekundi? Dižem ruku u znak peace simbola jer naravno, sada već imam crveni upitnik iznad glave. Kada smo prestali djelovati impulzivno, nepromišljeno, srčano i onako istinski prirodno? Mama mi je uvijek pričala da sam kao mala umirala od smijeha, ali doslovno umirala. "Lara, ti si grcala od smijeha. Toliko si grcala da si zaboravljala udisati nekoliko sekundi i uvijek sam strahovala da ćeš se ugušiti. Uvijek si bila nasmijana." Danas je to mrvicu drugačije. Doduše i dalje sam osoba koja više od svega voli šalu. Štoviše, u društvu sam uvijek ja ona osoba koja potpaljuje dobar smijeh. To vam je nešto kao kad palite logorsku vatru- važna je priprema. Dobro pripremi i razgorit će se. Loše pripremi i neće. To sam ja. To je moja uloga, dobro pripremiti i zagrijati ekipu. Ostatak je na njima i njihovom pariranju meni. Nemali broj puta znali su mi reći: "Ali kako ti to uspiješ? Kako uvijek tako brzo, dobro smisleno i smiješno uzvratiš? Evo stvarno, ne poznajem nekoga, a da bi se mogao nazvati tvojim doraslim protivnikom." Ne veličam se, ali nismo daleko ni od istine. Uzvraćam tako da ponekad i sama ostanem bosa, izuta iz cipela. A od kuda to izlazi, stvarno ne znam. Voljela bih da znam. Tada bih čak mogla napisati knjigu na temu "Kako brzo, dobro smisleno i smiješno uzvratiti sugovorniku". Hej ne sudite po naslovu i po te dvije sekunde koje su vam trebale da ga pročitate. Dajte joj priliku (govorim o nepostojećoj knjizi). Pročitajte barem pet stranica. Zatim još pet. Pa udvostručite taj broj. Tek tada, nakon što ste sa potpunom pozornošću pročitali barem dvadeset njenih stranica, tek tada možete reći da ste stvorili kakav dojam. Isto je i sa ljudima. Dajte im vremena da stvorite dojam o njima. Učinite to kao i sa mojom nepostojećom knjigom. Učinite to u tišini, bez tuđeg utjecaja i sa svojim potpunim fokusom na njima. Dajte priliku svemu, svima i sebi. Pa i mojemu blogu, naposljetku.

- 21:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.