Bezdan bez dna

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira

Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.



Antun Gustav Matoš

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.



Vesna Parun

Na vjeđama mi ona stoji
I kose su joj u mojima,
I ima oblik ruku mojih,
Očiju mojih boju ima,
U mojoj sjeni ona tone
Kao kamen u nebesima.

Oči joj uvijek otvorene
I spavati me ne puštaju.
Njezini snovi u punom sjaju
Tjeraju sunca da ishlape,
I čine da se smijem, plačem,
Da govorim kad nemam o čem.

Paul Éluard

Umrem li,
Ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona).

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona).

Umrem li,
Ostavite balkon otvoren.


Federico García Lorca