Kupalište Bililo

Prošle godine, vozareći sporednim putevima Hercegovine došli smo
na jedno mjesto nikad viđeno. Bili smo s prijateljima i zaustavili se,
očekujući da ćemo tu, na prelijepoj obali nevelike rijeke ali pune slapova,
uspjeti barem popiti kavu. Naišli smo na grupu radnika koja je radila
završno ušminkavanje objekata koji će domalo primati goste željne
osvježenja i odsustva od često nelijepe stvarnosti. Okvirno su nam
rekli kad bi ovo mjesto moglo primiti prve goste. Napustili smo teren,
malo prošvrljali, unaprijed se nadajući kako će ovo biti jedan mali raj.

Danas smo krenuli u malu nabavku s namjerom da negdje sjednemo
u hladovinu, jer kao što je znano, naš grad nema ništa vodeno osim
slavine, tako da nam ljeto najčešće zna reći..., bižite na more, rijeku,
jezero, kamen je prevruć a sunce nemilosrdno. Navikli smo mi na sve
pa i povremeno bježanje.

Osobno volim Hercegovinu jer je bogata vodom i zelenilom, uvijek naiđemo
na neki skriveni dragulj. Eto, naišli danas, po drugi put, kupalište Bililo, u
općini Ljubuški, a na to, nama do nedavno nepoznato mjesto može se doći
iz svih pravaca. Oaza nestvarne ljepote i osvježenja koje graniči s mogućim
u ovim vrelim ljetnim danima. Vlasnik zemljišta na tom dijelu obale je došao
na ideju kako bi bilo dobro prilagoditi ovo mjesto i na taj način privući ljude
željne odmora, opuštanja, osvježenja i pronalaženja nikad prije pronađenog.

Poranili smo, objekat još nije počeo s radom, no to nije spriječilo simpatičnog
momka da nam ponudi nešto za piće, a mi ćemo se usput napajati ljepotom,
u društvu ptičica, mnoštva leptira svih boja i plivajućih pernatih ljepotica.
Ime Bililo mi je "zapelo" i tražila sam objašnjenje iako sam naslućivala da bi
moglo imati poveznicu s pranjem rublja na ovoj ljepotici. Prišao nam je momak,
mladac nekih dvadesetak godina, plijeni osmijehom, a spreman je dati i
odgovore na sva naša pitanja. Tako je Bililo nastalo baš onako kako sam i
mislila, tu su žene svoje "ruvo bilile", usput se kupale, a ne na istom mjestu
gdje i njihove muške polovice. Bilo je strogo određeno na kojoj strani su muški
a di divojke robu peru, i skrivećke svoje bilo tilo vodi pridaju. Nekad bilo, priča se,
sjeća se, a meni se dade pogledati niz mirni dio rijeke i jednu barčicu koja nosi
jedan mladi par u modernoj kupaćoj odori, ni traga odvajanju muških od ženskih.
Tko bi ga znao, možda bi to bilo zanimljivo i danas, ali samo nekad, onako za
sjećanje na prohujalo vrijeme biljenja ruva na Bililu.

Kad smo dovršili edukativni dio, dobili smo i hranu, serviranu u malim drvenim "barkama",
domaćega kruha više vrsta, namaza, povrća i salata svih vrsta. Meni dosta da je samo
komad kruha, hladovina od vrbe i lipe, kojih je čitav niz. A niz je dvjestotinjak metara,
šesto sjedećeih mjesta, na hrpi razdragani mladi ljudi u odorama kuće, spremni na svaki
mig posjetitelja. Mislim da na ovom mjestu nitko ne može biti nezadovoljan, svi odlazimo
osvježeni, opušteni, mašući ovoj mladosti, s nadom da gazda prepoznaje njihov rad i
dobro ih plaća, iako onaj pristup nema cijene.

Poznato je da ja snimam samo očima i viđeno opisujem, moja uzdanica je pohranio
slike kod sebe i nema volju sada kačit ovdje uz objašnjenje..., svi lipo imaju u ovoj
pametnoj škatuli svaki pedalj upisan, što znači, koga zanima, samo traži; kupalište
Bililo, Hardomilje, sve će te dobiti u paketu, moje utiske i pripadajući slikovni dio.

Svakako je moj dio bio riječju prenijeti bar mrvicu doživljene ljepote i osvježenja usred
vreline kasnolipanjskog dana. Toplo preporučam rajsku destinaciju.