31

četvrtak

prosinac

2020

ODLAZI, JAVA TE NOSA

U životu ima trenutaka za koje bismo htjeli da traju što duže,
a ima dana i godina koje bismo najradije izbrisali gumicom.
Takva je bila 2020. našoj pogođenoj zemlji, cijelom svijetu, a
sigurno imamo i loša osobna iskustva.
Da li će doći kraj svim nedaćama, da li će se crvenjeti krovovi
na novim domovima unesrećenih građana Petrinje, Gline, Siska,
a ni Zagreb nije dobio novo ruho nakon proljetne tragedije?
Nadam se da hoće, da će se konačno progledati i raditi sve da
bi čovjek čovjeku bio kao osobni odraz u ogledalu. Vjerujem još
u dobro, a primjer dobra bi trebao zasvijetliti iz vrhova, vlasti i
Crkve. Više djela, manje priče, samohvale i naslikavanja. Narod
će uvijek učiniti koliko može, uvijek je bio na udaru i u pomoći.

Svima vam želim mirnu, zdravu, plodnu i radosnu godinu, neka
odstupe potresi, poplave, požari, bolešćurine pandemijske i
individualne naravi.

Godino 2020. nek' te java nosi što dalje od ovoga svita i nemoj
da ti padne na pamet pojaviti se ikada više, u bilo kojoj brojci,
tebi mrš, mrš, mrš, a svim ljudima koji su ljudi SRITNO!

29

utorak

prosinac

2020

Zadnja vijest, SMJEŠKA

Jučer i danas smo pod dojmom nemilih događaja u Petrinji, a
zakačilo je i Zagreb. Stalno sam u grču, strahu, nemoć me obuzima
jer ne mogu biti blizu onih koji mi puno znače. Nisam jedina, svi mi
imamo svoje drage koje bismo rado čuli a ne možemo, pomogli, a ne
možemo pomoći, barem ne na način na koji bismo htjeli.

Sinoć sam razgovarala s našom Rossovkom, našom "tvornicom" smijeha,
sarmekuhateljicom i frajerčuvateljicom, ženom s iznimnom energijom i
velikim životnim iskustvom, ženom koja je u najtežim uvjetima prošla
skloništa u razarajućem gradu. Sinoć je u kući bilo skoro sve u redu kad
se izuzme padanje staklarije i prisutnog straha kad će opet ruknuti.
Ne znam kako je zaspala osoba koja inače ima loš san, ali mi je danas, u
11,30 poslala poruku da je noć nekako prespavala, tek je osjetila dva lakša
potresa. Nepun sat poslije čula sam da je opet potreslo s mnogo većom snagom.
Poslala sam poruku na koju nije odgovorila, malo poslije sam zvala, javila se,
(baterija kraju), rekla je da su živi, na ulici, kuća je dosta oštećena a "jedan frajer"
je s njom i u šoku je. To je bilo zadnje javljanje, pokušala sam opet, bezuspješno.

Detalje o Petrinji ne moram iznositi, to svi znate, znate i za načine pomoći ranjenom
gradu, očekujem akciju i kod nas. Nadam se da vam je lakše što je dobri duh ovog
bloga na životu i bez dodatnih fizičkih trauma, za one unutarnje zna ona i svi sudionici
života u Petrinji 28. i 29. 12. Neka se 2020. izlista pod hitno i ne ponovila se.

Drži se draga naša, želimo tebi, tvojoj obitelji i sugrađanima noć mirniju od prošle i
neka se razaranje nikad više ne ponovi.

26

subota

prosinac

2020

Moj Božić, drukčiji

Badnjak, jutro. Otvorim najprije oči, zatim vanjska vrata. Moram
vidit kakav je dan pred nama. Nije obećavajuće, mi navikli na sunce
čim mrvicu zamrgodi, ne valja. Nebo nas razmazilo svojim darovima,
volja te vode, volja te sunca, kod nas doduše nije uredno raspoređeno,
ili žeže bez milosti ili natapa bez milosti. Dobro je, da je komu i tako.

Eee, rekla sam kako sam otvorila vrata..., jesam, pogled mi je privukla
ukrasna, božićna vrećica s porukom. Nepotpisana. Sadržaj je otkrio
ostavljačicu. Ona se ne bi tila potpisivat jer bi netko mogao saznat da to
ona ostavlja darove iza vrata. To se zove darivanje..., bez razglasa, ona
zna, ja znam..., dovoljno. O sadržajima..., neću, potekle bi vam suze.
Žena zna što ovoj ženi sada treba, ona uvijek zna i uvijek s mjerom.

Uđem u kuću i odmah za telefon, dajem do znanja da sam je prepoznala
i bez potpisa. Ona se skoro ispričava..., kao da želi reći; "otkači, uzmi i šuti".

Isto popodne, druga zove. Na putu je prema kući i prolazi pored moje kuće.
"Neka ti on izađe, moran ti nešto ostavit". Ne ostavlja mi prostora za prosvjed.
Ostavlja i bježi s isprikom da joj dolaze dica, a zna da ja neću ništa pravit...,
tra la la, tako dođe i druga vrećica s božićnim blagodatima. O darovanim
kolačima par dana ranije sam već zborila, što će reći da nikad nisam više kolača
napravila nego li mi je ove godine darovano.

Pojavljuje se problem druge naravi..., kako rasporedit darove, t.j. koliko će mi
skočit šećer kad ovo sve potamanim, a tamanim, nije da nisam. Dobila sam i
tanjur tufahija, fantazija. Odmah mi na pamet dođe jedna mlada iz obitelji koja
kaže što može u jednom zalogaju progutat, božemiprosti k'o anakonda; knedlu,
punjenu papriku, sarmu, a ja bih dodala i tufahiju. Nema se tu što ostavljat za
drugi zalogaj, nije gušt. Zato sam jutros odmah uz kavu naslagala na tanjur od
svake vrste po dva, neću ja njega zanemarit. Ako nisam pravila neću mu ove sakrit.

Moja susjeda kći nas zvala na ručak, završili kolačima. Unuka se bacila na babu, napravilo
dite, ispali joj k'o sa slike, a baba guloza, navalila. Ne mogu puvat, a nije red ovako
pričat o apetitu. Prava dama ne jede, ne spava, ne ispušta nikakve zvukove osim
opernih arija, a ja sve na tacnu. Dobro sam se udala s obzirom da nikad nisam znala
skrivat svoje mane ni manire. Bit će da ga je mladost prevarila, inače bi me preskočio
k'o Blanka motku.

Sve mi je ovog Božića drukčije, sve me navodi na analize i razmišljanje, što sam radila,
a što bi bilo bolje da nisam. Tako je kad ništa ne radiš, da ovako nastavim mogla bih
po komodu u filozofe. Ne može se bit filozof dok vrcaš po kući i okolo, trčiš u spizu,
plaćat račune, čupat travu, sadit i čupat posađeno. Sad je sve drukčije, opušteno, njemu
još nije utužilo kuhat, obećao je sarme za Novu uz moju asistenciju. Nisam rekla da je
ovaj Božić bolji nego lanjski, ali drukčiji je, ne samo meni, razlika je u nijansama.

Jedva čekam sarme, a moglo bi biti i pečenog gudinića..., ne znam, previše je, izbjegavam
druženja, kažu da ne bi bilo pametno da me opali korona, ne paše u paketu s ostalim. A
ne volim sama za stol bez obzira na delicije, na kraju smažem sve sama. To nije u redu,
to je drukčije od mojih navika.




25

petak

prosinac

2020

Nek' vam radost plamsa

Vremena jesu bremenita, ali to Božić ne sprječava da se kao
i svake godine pojavi znakovito u punom smislu svog poslanja.

Neka vas sve dodirne smisao Božića, podari vam zdravlje i dobru
volju za izlazak iz svih životnih "škripa". Želim vam što bezbolnije
napuštanje ostatka ove turbulentne godine s nadom u bolja i bistrija
nastupajuća jutra. Neka nam svima zaplamsa radost u srcima, SRETNO:)

22

utorak

prosinac

2020

Trenutak blage tuge

Dvije ruke su taman za održavanje
jedna postaje malo
premalo
teško je i tipkati jednom rukom
stvara osjećaj bespomoćnosti
a ja to nisam
nikad se nisam prepuštala
neću, stalno ponavljam

Ima ljudi koji vide jedva vidljivo
hvataju jedva uhvatljivo
uhvatili mene u kolo božićne radosti
diskretno šaljući ili donoseći ono
po čemu sam prepoznatljiva
kolači
miješaju se osjećaji beskrajne radosti
na trenutke blage tuge
zamijenjena sam u radostima
poklonjene pažnje u dane darivanja
unutrašnjost vapi za snagom
bori se
ne posustaje
čeka rezultate
nada se
jednom novom danu korisnosti
opet osjećam obris blage tuge
suza mi kapnu na tipkovnicu
kao da sam neka druga ja
suzljiva
čekat ću Božić udvoje
oboružana poslanom snagom u središte mene
prekidana pozivima i porukama dok su misli uskomešane
dok u srcu tinja blaga tuga

21

ponedjeljak

prosinac

2020

Kava na zidiću

Dite sam zaleđa i to stalno s ponosom ističem, to je moje gnijezdo
iz kojega sam izletjela i ponovno mu se vratila. Ima jedan grad, najlipši
grad na svitu, barem mi je ostao takav iz ranijih sjećanja. To je Split,
lako je pogodit, možda ne onakav kakvoga pamtim iz djetinjstva i mladosti
kad sam išla u posjete svojim prijateljicama, ili s prijateljicama autobusom
u obilazak robnih kuća. To su bili nezaboravni doživljaji, obišle bismo Primu,
Dalmu, Odjevni dom, vratile se s tek ponekom krpicom ili cipelama iz Bosanske,
u Bonačića uzele najlipši mandulat i sretne sjela na autobus, opisujući sve one
lipe haljine što smo ih isprobavale. Puno lipih uspomena me veže za Split, čini
mi se da sam zavirila u svaki kutak, od Duje, Pjace, najlipših slastičarnica,
muzeja, Marjana; Bačvica i Varoši. Mogla bih stranice i stranice ispisati o svakoj
posjeti. Neću, osvrnut ću se na ovo danas, posjet u novim okolnostima.

Zadnjih nekoliko godina ne posjećujem Split, samo Firule i Križine, kako vrime
odmiče to su mi češće adrese od ovi' moji' domaći' adresa, tamo me svi znaju.
Čini mi se da ni na vratima bolnica nisu više toliko oprezni kad mi mjere temp.
znaju valjda da se ne švercam, tu sam, domaća, samo što ne počnem volontirat.

Od prolića na ovamo, posjete su se umnožile, ali su uvjeti skroz drukčiji, posebno
ovaj zadnji misec. Prije bi bar posli obavljena posla sila u omiljeni kafić s nekom
dobrom poznanicom ili prijateljicom, sad mi je i to uskraćeno. Ono, dođeš u Split
po nelipom poslu, samlivena i ne možeš sist s čeljadeton popit kavu. Takvo je
vrime, ova nevidljiva beštija nam je uzela život, druženje, veselje. Ne dajmo se,
nađimo neki bezbolan način za susrete pod maskama na distanci dovoljnoj da
ne pušemo jedni u druge. Srićom, nisan jedina koja tako misli, tako je bilo prošlog
tjedna, tako je bilo i danas. Izlazim napo zbunjena, napo munjena, i ugledan dva
draga nasmijana lica, on nosi putne kave. Zaustavljamo se ispod "našeg kafića",
koji srićom ima zidić. Rasporedimo svoje osobnosti na pristojne udaljenosti, smijemo
se, zezamo se, ne damo da nas išta izbezumi, jer mi se ponašamo veleumno,
maskirano, udaljeno. Gušt je i ta kava, zadovoljene su potrebe za razgovorom,
unosimo nadu u bolje dogodine, samo se tako može izdržati.

"Znaš da smo i ti i ja u rizičnoj skupini, ne mogu ti svratiti, ne smin se okoronit, vidit
ćemo se kad sve ovo prođe", tako sam se obratila jednoj dragoj osobi koja me tila
vidit. Ma mislin se iskreno, nema se tu šta vidit, ali eto, želja je želja, a ona ne odstupa.
Dogovor je ipak pao, doći će ona na po puta, zna lipo misto za leteću kavu. Nisam se
iznenadila, ima ona mota za lipa iznenađenja. Dolazim, "stol" je serviran, tu su salvetice,
termosica s doma kuvanom kavom (turska) u kutiji domaći kolači, dezinfekcijske
maramice, imitacija domaće atmosfere. Doduše, sve je s nogu, ali malo šetuckanja
okolo, izdržali smo i bilo nan je lipo, znamo se mi na sve prilagodit, važno je da se ne
otuđimo, potpuno, a neka je čudna vibra, k'o da radi na otuđenju.

Bojim se da ni dicu svoju ovi' blagdana neću vidit jer se pojavio problem s propusnicama.
Čudno, oboje su prebolili koronu, a kod kuće imaju roditelje u nedobrom stanju. Pravila
valjda postoje da ih jedni poštuju a na drugima se trenira. Dođe mi da pješice zaprašim
u metropolu, dočekan dicu na nekom zidiću da popijemo kavu. Ne bi nas sunce grijalo
k'o u Splitu, a ja vjerojatno ne bi daleko dopješačila. Sve se ljudi moji isprimišalo, tužna sam!

16

srijeda

prosinac

2020

Vidim

Ispleli smo veliki vijenac želja
razvlačili niti do željenih odredišta
neke su dosegnule cilj
većina baš i ne
kitili smo se vijencem želja
onim iskićenim ljubavlju
to nam je dobro išlo
ponekad iščupkanim nitima
nismo pridavali veliku važnost
a ako i jesmo
vijenac je još tu
načet
blago iskrzan
nedaćama
neželjenim uljezima
pripremljene toljage obrane
stoje u pričuvi
s uljezima se nikad ne zna
a mi smo znali
znamo
vidjeti i čuti
uključiti mjere opreza
za očuvanje vijenca
još na neko vrijeme
vidim

15

utorak

prosinac

2020

Iza zatvorenih vrata

Pozvoni, uđi, pratitelja ostavi iza vrata
nema mu mjesta na mjestu oporavka
ili neoporavka
kako se komu posreći
zatočenici među spasiteljima
svi se hvataju za svoje slamke
tu sam stara
poznata mi pravila
eskivaže
dijelim osmijehe novoj cimerici
mlađa je treba ohrabrenje
rezbarije su prošle s buđenjem
važno se probuditi
nisam baš u elementu
mala me dodiruje
tepa
budi mi glad
dobar znak
navalimo na specijalitete
omažemo do zadnjeg zalogaja
"Hej, imaš li karte" rekoh
ona se glasno nasmije u nevjerici
"kakve karte, što će nam", gleda me
"da bacimo dvi briškule"
Doziva Boga i sve svece
promatra me s upitnikom iznad glave
žena se digla iz mrtvih i sad bi na briškulu
misusovo sveto.

Ustajem važno vukući one priključke za sobom
"Kud ćete, 'oću li vam pomoć" upita umiljata mladica
"Ne, ne, samo ti budi mirna, idem ja prošetat ćuku"
postala je to dnevna rečenica
uglavnom smo vukle "ćukice" za sobom
dašak vedrine u sumornom trajanju
drukčije ne ide
život ti se sveo na minus i plus
čekaš u nadi da će biti minus
a s plusom je sretno samo po tekućem računu
život je postao tekući račun
samo su kamate izokrenute
na životnom plusu plaćaš kamate
kao na tekućem minusu
ne možeš prikupiti sve što bi htio
ozrači svaki dan daškom radosti
nadajući se dobru
sa zlim u borbu
drukčije ne ide

14

ponedjeljak

prosinac

2020

Labude moj i ružo moja

Majčina ljubav je nemjerljiva, znam to po sebi, ni'ko moju dicu
ne može volit k'o ja i ni u čijim očima nisu savršeni k'o u mojim.
Kad ne'ko primijeti njihove nesavršenosti meni rastu rogovi, kako...,
kako moje dite a nije savršeno, ma..., samo lčjudska zloba, zavist.
Dikad se probudim i gledam svoju dicu, ne moraju mi nužno sidit
priko puta, svakako ih vidim, pa onda krenem u blagu analizu. Moram
priznat, vidim ja i koju sitnu falingicu, normalno, svi mi možemo biti
za nijansu bolji, lipši, savršeniji, ali eto..., nismo, tako ni naša dica.

Kad sam ja bila dite, moja mater je bila "grozna"..., ne da me nije
hvalila ističući moje vrle osobine, nego je u svakom trenutku pokušala
umanjiti i ono što je stršalo. Strašno sam se tada ljutila na nju..., dok
mi ona onako ispotiha ne bi dala svoje viđenje toga umanjivanja mojih
silnih vrlina. "Nikad se nemoj puno isticat, ako vridiš vrime će pokazat
koliko, važno je da vridiš, a lipota nikoga nije ni usrićila ni ukopala".
Moja mudrica, kako starim sve više je citiram, nije valjda da me zove.

Kakvi smo takvi smo, kad je izgled u pitanju, ni krivi ni zaslužni i stoga
ne izražavam osobito divljenje ljepoti a ponajmanje ruganje onomu što
se sudara s ljepotom. To u slučaju ako su ti pojmovi ukalupljeni.

Ljuba je imala sina i kćer, božemioprosti, ali stvarno nisu bila lipa dica.
Ruku na srce, mi jadna dica tada na selu da smo bili i lipi u onoj jadnoj
robi smo izgledali blago rečeno, manje lipi. To Ljubi nije smetalo, ona je
svoga Stipana zvala labudom, a Vericu ružom mrlušnom. Stipan je bio
daleko od labuda, više je bio golub, svako malo bi se nekomu (onako,
figurativno) pokakio na glavu, tako je ona njegova nelijepa faca postala
među dicom još ružnija i omraženija, zaziralo se od njega.
Mamina ruža mrlušna baš i nije mrlušala, a od ruže je imala trnje, uglavnom
je bockala svojim zločestim komentarima. Uzalud, majka je ostajala pri
svomu, oni su ostali labudom i ružom mrlušnom. Kad bi se netko potužio
na ponašanje njene dice to je bilo ravno smaku svita, ni čut, oni su najbolji,
najpametniji, najlipši. Ljubav je to i pogled materin, nema popravka.

Zahvaljujući materinoj beskrajnoj ljubavi dica su izrasla u divne ljude, ni
prilipi, ni ružni, od sto bolji, od sto gori što bi jedna rekla, ništa od onih sitnih
dičijih zločestoća, zadjevica..., k'o da su tili opravdat materinu vjeru u njih.

To me navodi na razmišljanje koliko riči podrške znače ljudima općenito, a
posebno dici u fazi odrastanja. Zašto onda ne pohvaliti umjesto kuditi, čini
mi se da riječ pohvale zna dati krila labuda, miris ruže, a stalno kuđenje.

Naravno, ne znači da ćemo baš hvaliti nevaljalštine, zločestoće i ostale nemani,
daleko od toga, djecu treba usmjeravati a i odraslima bi usmjerenje nekad dobro
došlo. Odrasli k'o odrasli, ako je zacrtao da je savršeni labud ili ruža k'o sa slike
teško je to negirati. Onda se mislim..., čemu to, eto ti pa uživaj u svojoj privelikoj
pameti i lipoti, meni ni u džep ni iz džepa. Živili vi u zdravlju pa i nesavršeni:)

09

srijeda

prosinac

2020

U potrazi

Početak prosinca se pokazao kao galantan davatelj vode. Vraćam se na
neke davne kiše kad bi uzbunjeni narod slabih stambenih uvjeta znao reći:
"pada iz neba i zemlje". Tako je ovih dana u mom kraju, kiše padaju a rijeke
ponornice se javljaju iz dubina i rade nepodopštine velikom dijelu stanovništva.
Sve vijesti donose slike poplavljenih domova, slikovitih slapova koji nisu nimalo
u službi svoga postojanja, izazivaju strah i nelagodu.

Jedna cura željna novih izazova otisnula se po ovom nevremenu u avanturu,
a svi smo bili složni u ocjeni da je to pogubno putovanje. "Ostani mala tu gdje
si, nemoj svoj mladi život izvrgavati opasnosti, velike su i duboke vode, nikad
ne znaš gdje ćeš se nasukati ili potonuti". Uzaludan bijaše trud, ona je poput onih
ljetnih avanturista odlučila otploviti sama, a GSS ima sada i većih problema od
spašavanja tamo neke nadobudne cure, valja im spašavati domove obitelji kojima
je sve poplavilo a ni krivi ni dužni. Dobro, ovo dužni stoji, jer ih je većina mladih
u dugu nakon podizanja svojih novih gnijezda.

Ispotiha se govori da su mještani uz pomoć GSS-a na tragu nestaloj. Čudo su vode,
kad se uzburkaju postaje nevažno miješanje slane i slatke, sve se to smulja zajedno.
Izgleda da se mala pojavila tu blizu, na pogled jednog poplavljenog sela. Kažu da
su je vode nemilo ostrugale izgrebale, ne sliči više na se, a ono vrijedno što je imala
na sebi ostalo je negdje usput. Stanovništvo je odahnulo, neka se vratila, neka je
doplivala, oporavit će se nekako. Već će se nagrcat jezikovih juha zbog svoga
otisnuća po ovom nevremenu, sigurno joj nikad više neće pasti na pamet da bez
pratnje ikud ide. Tek kad se dogodi havarija raszmišljanja idu u smjeru da prije nje
treba otvoriti oči, uši i sve dostupne mjere uključiti za zaštitu svojih vrijednosti.

E, moja Ivana, toliko nade smo polagali u te a vidi se sada, ako i preživiš ostatak
života ćeš provesti u grču i osudama okoline. Zahvali poplavi što te izbacila i upamti,
nikad više na otvoreno more bez strogog nadzora, samo čudo te nasukalo na mjesto
gdje su ljudi spremni pomoći i u svojoj bespomoćnosti.

05

subota

prosinac

2020

Imenjače moga ćaće

Otkad znam za se znam i za sv. Nikolu, razumljivo, ćaća mi je bio Nikola.
Naša radost je bila obostrana, ja sam očekivala neki mali simbolični darak,
a ćaća je pokazivao veliku sreću samim mojim pokušajem da mu upriličim
neki papirnati dar i bojama ispisanu čestitku. Svaki blagdan sv. Nikole je
bio prilika da dobijem neki novi podatak iz života tog sveca iz usta moga
glavnog pripovjedača, ćaće Nikole. Kad bi on pričao momu oduševljenju
nije bilo kraja, a pričati je znao, no, kako je vrijeme odmicalo, tako se i moja
percepcija o svecu mijenjala.
Podaci su manje više zapisani, o točnosti istih ne bih govorila jer o svecima
samo najbolje, nikad se ne zna. Zapisano je da je zaštitnik više kategorija
ljudi i njihovih zanimanja, od djece, studenata, pekara, putnika, moreplovaca
it.d. Osjećam se zaštićenom zbog dugogodišnjeg angažmana u pekarstvu.
Istina, moje pečenje nije kao profesionalnog pekara, ali su se mnoga usta
zasladila. Često sam bila i putnik, kraćih i dužih relacija, a ponekad su putovanja
česta s nelijepim razlozima, čemu onda odbit zaštitu ako je mukte, ipak u
meni ima imotske krvi da je svaka stota kap.

Sjetila sam se jedne zgode iz mladosti: Mi mlade majke nastojale smo svojoj
djeci davati samo najkvalitetnije što je tadašnje tržište nudilo, a naše mesnice
su bile poznate po bogatom asortimanu. Vrlo često smo djeci pekle mozak s
jajima, mozak domaći teleći, jaja od koka prpalica, moji su navaljivali na teleću
jetricu, ma djeca učila unaprijed, znali su da ta ponuda neće dugo živjeti.

Moja susjeda je na čuvanju imala jedno dijete plus, mali preslatki Ivan. Kako
se ona trudila da djetetu pruži sve ono što i svomu prvorođenom, tako je taj dan
dala malomu teleći mozak. Nevolja je bila u tomu da se sakrila jedna koščica i
dijete se počelo davit. Horor prizor, svi u panici, a gospođa najblažim i najstaloženijim
glasom koji je moguće sresti u sličnim situacijama, stavi svoja dva prsta u grlo
djetetu. Nas nekoliko smo okrećale glave jer je mali već počeo plaviti, no ona,
hrabrica, u nekoliko sekundi koje su djelovale kao mala vječnost, s najvećom nježnošću
izvuče koščicu van. Odahnulo dijete, odahnula ona, a i gledateljstvo. Mlada gospođa
je spasila djetetov život na sličan način kao što je sv. Nikola spasio dijete izvadivši
mu riblju kost iz grla. Ima samo jedna mala razlika..., ona nikad neće biti proglašena
svetom, nisu ni novine napisale članak o njenom podvigu.

Sv. Nikola kao i sv. Rok su bili djeca bogatih roditelja, otisnuvši se u svećenike i pomažući
potrebitima osigurali sebi mjesto na pamučastim oblacima i plavim visinama. Nadam se
da će njih dvojica kao i mnogi drugi sveci rezervirati koje mjesto na nebeskim oranicama
samozatajnim dobrim ljudima koji pomažu radi pomoći same a ne da bi se nalazili na listi
privilegiranih u bilo kojem pogledu.

Od mene iskrene čestitke svim Nikolama, Nikolinama, Nikama, Nikicama, Nikoletama sa
željom da u svoj život unesu djeliće pisane svetosti omiljenog sveca sv. Nikole.
Sv. Nikola neka nas prati na svim našim putovanjima i svim našim radovima:)

01

utorak

prosinac

2020

Živi dugo moja jedina

Namrgođen dan ne dopušta eksploziju radosti, a nije sve ni
zbog dana, negdje su eksplozije ispucane usput. Radost u
tragovima je tu, a kad sam joj čula glas, onako..., mladenački,
uzbuđen, k'o da danas slavi bar pedeseti. Nije mogla pričati,
drhturenjem u glasu mi je dala do znanja da su joj stigla djeca,
a starije dijete broji moje godine, čak i mjesece, mlađe par godina
manje. "Hvala ti sestro, čut ćemo se mi poslije, sad su mi oni ovdje.
Osmjehnula sam se i kažem Njemu kako je ne prepoznajem, nije
ona tip poput mene da pokazuje osjećaje, a jutros, samo što ne leti.
Zaigralo mi nešto oko srca, njoj je devedeset godina, izgleda divno,
pješači za tri svoje mlađe sestre, uzgaja cvijeće kojega je prepuna
velika terasa, gotovo sve obavlja sama, jedva je pristala da kod sina
bude na ručku. Neizostavni su joj odlasci na misu, u crkvu koja je
udaljena ohoho od njezine kuće, odlasci na groblje barem jednom
tjedno. Mora ona podnijeti tjedni izvještaj svojoj ljubavi, a on je otišao
iznenada. Ako se netko u kući ne može sjetiti nekoga podatka tu je
ona, uskače s imenima, godinama, događajima, sve je to uredno
pohranjeno u njeno sjećanje, samo treba kliknuti.

Ona je bila druga majka svojoj braći i meni, mlađoj sestri, rasla sam
s njezinom djecom, imala isti tretman, ništa se mimo nje nije događalo.
Ako mi se omakne da ne nazovem jedan dan, ona ne čeka, odmah
slijedi poziv, briga da mi se ne daj Bože nije što dogodilo. Ništa ne
prepušta slučaju, sve godišnjice živih i mrtvih, sjećanja, rođendani, sve
je zabilježeno, iako je proslavu svoga rođendana uvijek pokušavala
uredno zaobići. Naravno, mlađi to ne dopuštaju, a ima ih, unučadi,
praunučadi a moglo bi uskoro biti i koje šukununuče, žena koja ima
ispunjen život jer sama ne dopušta da joj promaknu trenuci. Najveći
problem nastaje ako je netko od nas došao u posjetu a ne može jesti,
jedino čime nas ispraća je; " ajme meni, opet ništa niste jeli a ja pripremila".

Danas sam ti jedina udaljena i ne mogu doći, a tako bih željela. Moram
ostati vankoronska do dana D, ali ti dobro znaš da moje srce kuca uz tebe.

Živi mi još dugo draga velika sestro u krugu svoje obitelji, a eto mene čim
mi se osuše opanci..., haha. Nadam se da ćeš mi još imati priliku reći puno
puta; "sestro moja šta bi' dala da sam tako vesela k'o ti". Jesam draga, takva
sam, a to pripisujem nečemu mimo moje volje, recimo da sam sretnik s razlogom,
samo ga ne vidim. Šaljem ti buket najveselijih želja, SRETAN TI 90-i:)))

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>