26

srijeda

kolovoz

2020

Slobodan dan

Zamračenje prostora
otklon od sunca i ostalih nebeskih tjelesa
samujem a osamljena nisam
neka punoća u njedrima
da li od nepodnošljivog smrada od neriješenih odvoda
da li od nemoći što mjerodavni ne reagiraju
punoća je tu
otklon od jela
pića
kuhanja
do neke popodnevne ure
ako se ne ugušim u plinovima povratnicima
tako su nam ih opisali
ne dam vanjskim silama da me gurnu dublje
uživam u jednodnevnoj slobodi
od riječi
izgovorene
poslušane
od onih glasova što dopiru s ekrana
a ja pritajila glazbu
uživa glazba milujući me
uživam ja milovana
dobro se slažemo
glazba i ja
pjevušim pjesme zabravljene u podsvijesti
otključala sam sva spremišta nesputanosti
prepuštena slobodi
onoj bez zadanih okvira
plešući k'o u svečanoj sali
uživajući k'o u počasnoj loži
jedan dan sam i slobodan
za moj ukus dovoljan


P R V I P U T

Željna tvoga zagrljaja
tvojih suza što me oplakuju
želim te cijelog ljeta
uvijek se ispriječi rampa i znak STOP
nikako se sastati
dan bio oblačan
u putu kišica rominja
želi nam pokvariti avanturu
neustrašivi nastavljamo
jedva parkirani otpješačimo
ljudstvo pod borovima
k'o koncesionari žala neustrašivo prilazimo
mi sretnici mrvičari
mašemo moru
s blagom strepnjom kako će nas prihvatiti
nakon duge pauze
ulazimo
grli
miluje
oplakuje
šapće nam dobrodošlicu
uz tajnovit poziv kroz šumove
dođite mi opet
da, hoćemo
od sutra svaki dan
maknut ćemo sve ograde i rampe
ne želimo pobjeći tvom zagrljaju

20

četvrtak

kolovoz

2020

Mali slatki razgovori

Održavati biljni svijet po ovom čelopeku i u ovom podneblju
pravo je umijeće za ljetnih dana. Morate imati svoj vlastiti izvor
ili žrtvovati veliki dio mirovine za potrošenu vodu, koja je usput
rečeno jedna od najskupljih u Lijepoj našoj. Koliko god lijevam
biljke žedne i traže još, k'o državni proračun.

Uhvatila sam se u koštac s travom koja je dosegnula vrh glave
prosječnog predškolca. To je ugrubo riješeno jučer, jutros sam
se bacila na finese. Obilazak svake biljne vrste uz obvezno
šaputanje i pitanja što kojoj najbolje odgovara. Počela sam s novim
sadnicama margaritela. Nekad davno imala sam ih zavidan broj,
no, kako su druge biljke preuzele one su jedne sezone jednostavno
nestale uz moje veliko žaljenje. Ove sadnice sam dobila od jedne
jaaako drage osobe i znam da su s ljubavlju predane u moje ruke.
Možda nije najbolje vrijeme za presadnju pa je bilo povuci potegni
dok sam ugledala prve listiće. A one su jako žedne, prave pijančine.

Dolazim danas do njih i lijepo ih uljudno upitam što bi htjele da im
dodam kako bi bile zadovoljne. Jedna se uzvisila i onako mi s visoka
dobaci da ih ako je moguće ostavim na miru. "Nahranila si nas, ispričala
priče za dobro jutro i laku noć, dala nam vode..., idi dalje, vidiš da naše
društvo također traži tvoju brigu i pažnju." Poslušno sam ustala i krenula
dalje. Matičnjak se pomladio, mladi petrusimul izvirio na prvo noćno
zahlađenje, selen je već odavno ponosno dignuo glave. Svaku travčicu
sam očupkala oko izdanaka, šapćući im nježno k'o djeci pred spavanje.
Kukumari su dijelom izgubili lišće i skoro sam ih mislila počupati, no, oni
se ne daju. Vidim nove cvjetove i zametke, iznenadilo me i nekoliko plodova
zrelih za branje. Upitam onako ispod glasa kakvi su im planovi i onaj najjači
mi odgovori: " Oslobodi nas ovih suhih listova, malo okopaj, nježno da nas ne
povrijediš, dodaj malo prirodne hrane, ne volimo kemiju, vidjet ćeš kako smo
mi zahvalna vrsta." Uradila po preporuci i nakon sata (to je vjerojatno uobrazilja),
učinilo mi se kako su živnuli.

Na limunima sam vidjela više plodova, ali i suhih listova. Bacih se u akciju,
očistim ga, očupam travčice okolo, dam mu pića toliko da ne zaplače od žeđi,
a on vedro baci osmijeh, zahvalan što ga nisam zanemarila kao one prehladne
zime kad sam ga (njih) gotovo izgubila. Čini mi se da su im najviše pomogli
naši mali slatki razgovori, jer,možete vi i djecu hraniti, oblačiti i kupati, ali ako
im pri tom ne pričate i ne čitate priče doći će do blagog uvenuća. Davno sam
shvatila kako će biljke i životinje, jednako kao i mi, sretnije rasti, razvijati se i
venuti ako im damo dio sebe. Pričajmo, mazimo, smiješimo se, to su sve živa
bića, ona što nam život upotpunjavaju i čine ga svrsishodnim.

Sutra prelazim na lončanice kojima je postalo pretijesno, idemo na adaptacije
i proširenje stanova, one su to zaslužile.
Slijedi pročišćavanje puzavica koje su malo podivljale, a u pravu su, zbog svoje
otpornosti malo sam popustila u "odgoju", otele se. Bilje moje ni svjesni niste
što mi znači vaše društvo, bez vas ne bi bilo dijela mene, rastite.

16

nedjelja

kolovoz

2020

Grofovo dijete

Sve što se događa danas meni je podsjetnik na jučer, valjda
stoga što iza sebe imam puno jučer.
Današnji dan, blagdan sv Roka mi je podsjetnik na najranije
dane, na djetinjstvo koje je između ostalog bilo protkano prvim
susretima sa "slikovnicama". Razumije se da mi na selima u ono
doba i nismo imali slikovnice, prve bajke su čitane u školi iz one
skromne školske biblioteke. Jedno od najljepših sjećanja su tri
knjige (jedna je bila knjižica) iz komode moga ćaće koji ih je čuvao
i u rijetkim trenucima odmora meni čitao. Bio je to Titanic, knjiga
koja je do u tančine, riječju i slikom opisivala potonuli putnički brod,
druga je bila Zrinski i Frankopani, također ilustrirana slikama, a
meni su tada najupečatljivije bile slike muškaraca s dugim kosama.
Treća, mala knjižica je bila o životima svetaca, među njima i današnjeg
sveca slavljenika sv. Roka čije je ime nosila i mjesna crkva. Još dok
nisam naučila čitati, gotovo napamet sam znala sve što piše o mom
omiljenom svecu. Zadivljujuće mi je bilo slušati dok je ćaća čitao, kako
je on, sv. Rok, bio grofovsko dijete koje je ostalo bez roditelja u mladosti,
a svu naslijeđenu imovinu je podijelio siromašnima, uputivši se zatim u
bijeli svijet gdje je također pomagao bolesnima i siromašnima. O detaljima
nema smisla, danas je na barba guglu sve dostupno pa tako i Rokov
životopis. Ja onako dječje naivno znala bih reći ćaći kako bih i ja da kojim
slučajem ostanem bez njih dvoje, sve podijelila siromašnima. Ćaća bi mi
na to sa smješkom rekao: " Ne budali, ja ti nisam grof, a skoro svi u selu
su bogatiji od mene". Nikada to nisam osjećala, on je meni bio najbogatiji
i vjerojatno mi je dao puno više od svih svjetskih grofova koji su mogli
priuštiti i putovanje onim potonulim brodom, onim koji je imao namještaj
za koji sam jedva vjerovala da postoji, ali ćaća je čitao, znala sam da je
to istina.

Vratit ću se na sv. Roka, njegov kip u našoj crkvi, vjernog psa s medenjakom
u zubima, koji smo mi, razigrana djeca često pokušavali oteti mu iz usta, no,
bezuspješno. Voljeli smo ga, molili ga za sitne usluge, a kad bi se nešto kao
ostvarilo, nitko nas ne bi mogao razuvjeriti da je baš on zaslužan. Od te dobi
sam zavoljela i pse, vjerne životinje s kojima možeš razgovarati a oni vjerno
sve upijaju i nikada neće izdati povjerenu tajnu. Koliko li je Roku značio taj
pas koji mu je, odbačenom nosio svakog dana kruh da preživi, a odbačen je
bio od ljudi. Šteta što je imao kratak životni vijek, sigurno bi još puno dobrih
djela napravio i putovanjima svijetom širio dobre vibracije. Nešto kuga, nešto
odbačenost, nemalo je bio u tom nedobrom svijetu. S obzirom da je živio od
potkraja 13. i tek nepuna tri desetljeća 14. stoljeća, možemo s rezervom primiti
ponuđene podatke, no nešto sam sklona vjerovati da je i takav hodao stazama
zamaljskim. Kad bih osobno bila u "stručnom žiriju" za proglašavanje svetaca,
njega bih sigurno uvrstila, kao i majku Terezu, bez obzira na neke nejasnoće
vezane za njihove živote i doprinose. Sigurno su zaslužniji za te titule od mnogih.

Imam blagi zazor kad se pod obvezno smatra proglašavanje svetima većine Papa,
ne znam pouzdano da li su svi sveti, a znamo da baš ne živi asketski, ne žrtvuju se
previše, bar ne na način kao ovo dvoje spomenutih.
Moguće je da nisam objektivna, sv. Rok me povlači u ono vrijeme siromaškog
odrastanja i kao takav je bio pravo utočište, iako, iz sadašnjeg kuta gledanja, nije
ni čuo ni vidio nas ni naše izgovorene molitve.

U današnje vrijeme izgubljenih ideala i nada, dobro bi došlo neko tajkunsko dijete
koje bi se svega odreklo u korist onih bespomoćnih, željnih kruha i utjehe.

Ah, počela sam govoriti jezikom one koja je svim srcem upinjala pogled i šaptala
riječi, a budimo realni, to nije nimalo realno.

Momu dragom Roku, kao i svim njegovim imenjacima želim sretan imendan i da
barem nekad zavirivši u životopis sveca budu dobri i čestiti ljudi.

15

subota

kolovoz

2020

Velika Gospa i ono uz

Najljepši blagdan Velike Gospe doživjela sam 15. 8. 1968. u Prološcu
kad smo grupa od nas dvadesetak ispraćali svoju prijateljicu u Ameriku.
Već sam o tomu pisala i ne bih se htjela ponavljati, ali na sam spomen
Velike Gospe pred oči mi iskrsnu svi oni hladni izvori i svježina u vrućem
ljetnom danu što samo voda donijeti može. Voda hladna, pitka, nezagađena,
tko zna kakva je danas, samo sam jednom poslije bila u prolazu, vodu nisam
gazila.
Tada smo se grupno molili Gospi za dobar put naše prijateljice, a i moje kume,
u podsvijesti očekujući od Gospe da i nama dodjeli nekoga koji će nam u životu
ostvariti bar pet posto američkog sna. Vrlo brzo sam shvatila da svoje snove
možemo sami ostvarivati i da čak molitve tu puno ne pomažu. Uvijek aktualna
moje majke: "sinko, radi, uči, pomozi sebi, ni Bog ni Gospa neće očiju zatvarat".
Kratko rečeno, sam svoj majstor i nemaš brige, molitvu uputi više kao zahvalu
za dobiveno, manje za prosjačenje..., daj, daj. Možda i nisam "pravolinijska i
podobna" modernom trendu oko doživljaja vjere i molitve ali tako mislim.

Ostalo je u meni ono tradicijsko, da se za sve velike blagdane čisti kuća i okolo
kuće, da se priprema najbolje jelo koje si u mogućnosti, da si sretan kad baš
taj dan naiđe netko srcu ti drag ili dobar putnik namjernik.

Godine odoše, ode i život kao hipotekarni kredit, ono ispočetka nikad počet,
nema pomaka a pred kraj izbrojiše se rate časkom. Nisam baš makla da ću sad
brojit koliko mi je "rata" preostalo, ali znam da me nitko neće pitat kad će se
"kredit" svest na nulu. O tomu neka misle oni koji će ostati, ja sam jučer dala
truda i mimo svojih fizičkih mogućnosti udarila glanc kući u znoju lica svoga
kužinavala očekujući svoje drage a bilo je i onih usputnih, također dragih.

Jedva čekam da se mlađi vrate s mora, posjedamo za stol i svatko od nas kaže
svoje utiske i otiske o ručku, pametne savjete za zdravlje nacije, a kad malo
cabernet sovignone udari u glavu, bit će priče, nadmudrivanja, kontreštavanja i sl.

Sad bih mogla krenuti prema špaheru, bez zagrijavanja nema spize. Živili:)

13

četvrtak

kolovoz

2020

"Nazovi mama doktora"

Javljam vam se iz neke druge, drukčije dimenzije, ali ću
se osvrnuti na moj život tu, s vama. Neki bi se mogli lako
prepoznati.
Kad me majka donijela na svijet bio sam prekobrojan i takav
je odnos bio prema meni, nikakav. Uzaludno je bilo moje gladno
cviljenje, dozivanje majke uz molbu da me spasi, neka pozove
nekoga, doktora, bilo koga, samo da mojim mukama dođe kraj.
Imala je svojih briga i drugu djecu, a ja sam jadničak gotovo
izdahnuo dok me jedno plemenito stvorenje nije uzelo k sebi.
Nije bilo lako sa mnom, iscrpljen, prljav, stalno sam plakao, a
on je bio tako strpljiv. Za razliku od moje rođene, doveo je doktora
koji mi je propisao sve moguće terapije i dao upute kako sa mnom
dalje. Uspjelo je! Nova obitelj je malo negodovala, nije im bilo do
novog člana u kući a rat se taman zahuktavao. Vrlo brzo su me
prihvatili, brinuli o meni, hranili, tepali, kupali, liječili. Bio sam im
tada a i do kraja života zahvalan, to dobro se ne zaboravlja.
Imao sam teške trenutke, ne može se reći da me sreća mazila,
više nevolja sam doživio u svom životu, udaraca, ugriza nekih
čudnovatih puzećih životinja, bilo je gadno. Opet su oni bili tu da
me spase, a ja sam vraćao. Nijedna priča u kući nije prošla da ja
nisam sudjelovao svojim nerazumljivim glasovima, nisam dopuštao
da itko priđe blizu našega doma, na prvu sam prepoznavao dobro
od lošeg, zato se znalo dogoditi da oni loši blago stradaju od moje
agresije. Oni nisu znali kako ja znam odvajati ljude a tako mlad.
Shvatili su da sam ja pametno stvorenje, zahvalno za sve učinjeno,
a valjda mi je u genima ta sposobnost raspoznavanja.

Svoj život na zemlji sam završio u teškim mukama, a dok je moja
dobročiniteljica plakala dok sam bio u agoniji, stalno je ponavljala
kako to nisam zaslužio, trebao sam živjeti dugo i sretno u društvu
onih što me prigrliše kao malog.

Prošlo je puno vremena od moga odlaska, znam da me često spominju,
sjećajući se nekih mojih nepodopština, ali mi nikad više nisu našli
zamjenu. Rado se sjećamo jedni drugih, a ja odavle upućujem hvalu
onima što su pozvali doktora u pravom trenutku i djelili sa mnom svoje
vrijeme, hranu i srce. Bio sam sretan s vama!

10

ponedjeljak

kolovoz

2020

Potezi, tereti, vrijeme

Samo jedan radikalan potez napravih u životu
ljubav uzrokom je bila
a mladost radikalna
u nekoj fazi razmišljanja i promišljanja
pitam se
kad bih bila još jednom
kad bi bila ljubav
da li bih krenula radikalno
poznajući krivine svoje glave
povijest bi se ponovila
u čiju korist
na čiju štetu
ne razmišljaju duše
što ljubavlju ocrtavaju krugove u pijesku
poništavajući ih kratko pod udarima
pod teretom vremena
teretom života
ponavljajući ocrtavanje

04

utorak

kolovoz

2020

Potaknuta Atacamom i Olujom

- Gledaj 'vamo, ovo ti je zanimljivo, ostavi se pisanija.-
- Neću, slušam na ovo livo uvo, a ta pustinja me samo
podsjeća na rodni kraj kakav je i tvoj i ona sušna, bezvodna
lita kad je listopad krenio već u srpnju a do listopada nigdi
nije bilo ni listića na granama. Podsjetnik mi je to na one
žene koje su s burilima na leđima išle na udaljene destinacije
da bi priskrbile vodu za osnovne potrebe. Danas je to drukčije,
izgrađene su gustirne većih kapaciteta, pune su vode samo
vodu nema 'ko trošit..., ma pusti me neću o tomu.-

Danas nije bezvodno, zato s vodom rado baratam i često sam
na granici normalnog kad je pranje i zalijevanje u pitanju. Ali
danas, 4. 8. kad su svi podsjetnici na Knin i Oluju, unutar sebe
proživljavam jednu obljetnicu koja mi je presudila. Tog dana, bilo
je vruće kao i ovih dana, ali je more davalo svježinu i pripeku je
bilo lakše podnijeti. Na današnji dan mislila sam poletjeti, samo
su mi krila nedostajala, na današnji dan počela sam drukčije disati,
a u svakom dahu bio si ti.

Ovih par dana pred neveru ponovno sam osjetila stare boljke, snažne
toliko da si se "sažalio", uzeo pripravak za tu svrhu i pokušao svojim
rukama istjerati bol iz mojih krhkih kostiju. Koliko si uspio..., ne znam,
jutros sam se probudila sva na točke, a ti zabrinuto pitaš da li je to možda
od onih pripravaka. Nije, neka alergijska reakcija, ne znam joj uzroka,
opet sam posegnula za svojim mazama da barem ublažim svrbež..., uspjelo,
sada dišem lakše, točke, koliko god da su u modi blago se povlače.

Prošlo je od tada pet desetljeća plus kusur, ni u peti nisam imala da bi taj
dan mogao biti predhodnica skorom zajedničkom životu koji će potrajati
do zlata. Nikad neću shvatiti zbog čega se 50-godišnjica braka zove zlatnom
kad je tu svašta sadržano, onda moj realistični mozak to prevede..., isto ti je
to kao kad ostanemo bez supatnika i sjećamo se samo onih sretnih dana.
Zar biste mi povjerovali kad bih rekla da smo se mi sva ova desetljeća samo
držali za ručice i pjesmice pjevali jedno drugom..., daleko od toga. Poznato
vam je jelo "bosanski lonac", to vam je otprilike prosječna dugogodišnja bračna
zajednica..., svih sadržaja, neki ukusni, neki manje, ali "lonac" je u kompletu
vrlo ukusan. Netko će izbaciti krumpiriće, netko papriku, netko će progutati i
one sadržaje koje teško guta, ali obrok je poslužio svrsi.

Atacama je pustinja, smatra se najsušnijom pod kapom nebeskom, no, ja bih
naš put do zlata obilježila džunglom, uđeš, ne znaš što te čeka, koračaš s oprezom
da ne potakneš "zle duhove". Ako oprez popusti, koraci ti postanu prebrzi, radiš
preskoke, možeš očekivati da te nešto zaskoči iza prvog grma.
Sve te usporedbe imaju i nemaju smisla, a s obzirom da mi se smisao za romantiku
izgubio negdje kroz džunglu, najjednostavnijim riječima ću obilježiti ovaj samo naš
dan, a to je..., onog davnog dana dotakli smo život, u koji je bila utkana ljubav,
uvjeti od onih skroz loših do normalnih. Naučili smo sebe i svoju djecu da život nisu
samo materijalna dobra iako dobro dođu, ako volite, poštujete i radite samo nebo
vam je granica. Po svemu sudeći djeca su slijedila naš put i sretni smo gledajući ih.

Stari moj, nastavimo dalje dok ide, podupirući se u nemoći, radujući se svakom lakom
koraku. Uskoro će i zlatni, naravno da ćemo obilježiti, sa svojom djecom i unučadi,
kumovi su otputovali, njih ćemo se spomenuti.

Volim Oluju, podudara se s našim velikim danom, a samo ime oluja ima neke značajke,
u oba slučaja piše se pobjeda, svaka na svoj način.

03

ponedjeljak

kolovoz

2020

Okani se ženo duboki' misli

To ja onako sama sebi, jer uzadnje što dublje u godine sve
dublje misli, a rezultata ne nazirem. A kako bi', šta god sam
promislila, prije nego san iznila na papir ne'ko me priteka i u
trku napisa sve šta san ja mislila i smislila. Sve je to do tehnike,
do mobitela, tableta, "sirupa" i štatigajaznan. Nakon pavuze od
nekoliko dana iz osobni' razloga, jutros san navrla k'o "Sivonja"
listat po portalima, jedan od je i ovi naš di san sad. Koju god temu
vidin noćas mi se motala po glavi, možda ne od riči do riči, ali baš
motanje je bitno. Dok ja tako motan, sve pametno već napisano, a
ja se zaintačila da slike neću mećat iako bi sad znala (prije nisan,
nisan imala učitelja), a di ću ja ženska priznat da ne znan nešto na
čemu počiva moderan svit. Sad mi se baš za svit, probala, vidila da
znan i neću, teret je to meni veliki, a moje bi slike uznemirile auditorij.

Puno se toga meni mota, kad god na ekranu vidin one "važne dokture
i magistre" sviju profila, koji su puni sebe, a poslanje in je da budu puni
nas. Nema toga brale, oni bi nami samo naređivali, isisali iz nas zadnji
atom snage i kune, sve samo da šta duže "plivaju".
Neka mi objasnu, ne samo naši već i svje'ski, šta maska pomaže a šta
šteti. Ne mogu mi reć da ne šteti, ajde provajte nekoliko sati ispujivat svoj
smrad i taj isti ponovo uvlačit use..., jeste li provali..., kako van je?
Povonjajte masku šta ste imali na faci a bili ste samo u par dućana, cca,
ura..., smrdi li van ili baren neprijatno vonja. Meni ne smrdi iz usta a opet
mi maska bljak, minjaj drugu. Šta da neman ovu sašivenu, fudranu, zimsku,
morala bi svaki čas minjat one profesijonalne ili zbavit negdi vojnu.
Rukavice su druga priča, nakon ure vrimena nošenja izlete mi sve niki mijuri,
božesačuvajme zaštite. Jeste li od ikoga svrva čuli da govori o posljedican
nošenja maski i rukavica..., niste, nosi i muči.

To je ta' dio, ni'ko ništa ne zna pa ne more znanje ni prinit, nisu oni k'o mi
ovd'e, razmina mišljenja, 'ko ne zna razminit zna pročitat pa će štagod pametno
naučit, ako pametno piše onaj čije čitamo, no, to je za širlju raspravu.

Mi ovd'e nismo neki važni faktori jer da jesmo ne bi laprdali po blogu nego bi se
zabili negdi u institut i ispitivali ove baje šta su uznemirili svit. Mi se moremo samo
nadmudrivat, hvalit, rugat na svoj račun ili se ljutit šta auditorij nije s'vatio naše
dosege.

Opet san napravila zaron prema dubokin mislin..., zašto svit iđe u ovom a ne u
onom pravcu koji nije bilgejtovski&kompani, a taj drugi pravac po momu razmišljanju
je ispravniji za većinu. Eeee, tu zeko kunja, nije važna većina, ma nigdi, samo se
gleda onaj uski krug seksivjetrova koji sve oće ukalupit prama sebi i svojin ritkin
naslidnicima i stalno in je malo, kliko god da imaju malo in, oće još, pod cijenu
crkavanja ove većine. Većina glupa, mogli bi i' satrat časkon, ali se opet i iz većine
izdvaja manjina koja poštopoto oće bit glavna i držat veeeeliki kolač. Tako je od
postanka pa do nestanka svita i meni ostaje samo da se okanim duboki' misli i sve
svoje snage usmjerin k Bogu. Istina, nikad ga nisan vidila ni čula, ali me baš to
privlači i daje neku nadu kad vidin da je svukud udarilo beznađe.

Ne bojte se, tu su svjetske stožine, one će nas usmjerit kako se lašnje udušit, ma
zamirite vi meni ali ja više nikomu ništa ne virujen, to je moje demokracko pravo.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>