29

ponedjeljak

lipanj

2020

Sv. Petar i Pavao

Tko god ima elementarno znanje iz vjeronauka ili ako je barem
zavirio u Bibliju poznato mu je da su ova dvojica ključni sveci u
kršćana.
Sv. Petar je po predaji bio onako, vražji, znao se časkom drcnit
a bome kad je bilo stani pani, ono kad su ga pitali poznaje li Isusa
on je k'o s nokta odgovorio..., "pojma nemam, prvi put čujem za njega.
Bilo mu je poslije krivo, a Isus je ipak proniknuo u njegovu dušu i
stjenoviti karakter pa mu je namjenio glavno mjesto, svoga nasljednika.

Pavao je druga priča, on je ispočetka čak progonio kršćane, ali kad je
imao problem s očima a blizu nije bilo okuliste, Svjetlost je učinila svoje
pa je progledao, od toga trenutka se okrenio potpuno kršćanstvu. Bio
je intelektualno nadmoćan u svijetu gdje je živio i propovijedao, bio
gorljivi zagovornik Isusovog nauka i kao takav život je završio mačem.
Pericu su objesili naglavačke, što će reći da su obojica živote završili
mučeničkom smrću. Baš se pitam koliko bi ih danas za svoga "šefa"
bilo spremno žrtvovati život i to naglavačke? No, to pripada nekom
drugom vremenu, a nama je ostalo da se danas prisjetimo te dvojice, a
u mom mjestu se slavi.

Stariji kažu da se slavio odkad oni znaju, onda se u vrijeme mraka dernek
pomaknuo s 29. 6. na 4. 7. (Dan borca), k'o da se nisu mogla slavit oba
dana, sveci jedan dan a borci drugi dan..., luda vrimena koja se nisu ni
opametila. Stalno bitka s datumima, svecima, obilježavanjima i svašta.

Danas je taj dan, samo sam proćirila izdaleka, skromno, par štandova s
"prćokama", Joze s obućom prilagođenoj dobu godine i nekoliko stolova
gdje se vrte janjčići na ražnju a zavidan red građana čeka na porciju.
Mislite na distancu..., nisam primijetila, svi hoće doći do rebara i plećki, a
janje ima i ostale djelove, pa tko što ulovi. Nama nije padalo napamet, ima
tu više razloga; nezgodan datum, a za kilo janjetine nas dvoje možemo
žvakat tjedan dana, izbjegavamo gužve u širokom luku, kad dođeš do stola
moraš se nasaftat onom kao dezinfekcijskom tekućinom, uzmeš meso i kući.
Umjesto da uživaš u onim miomirisima tebi je stalno u nosu onaj dezinficijens,
ni kapula ne može ublažit. Donijeli odluku zaobići janjčiće, svakako smo
pozvani jedan dan u malo društvo na istu spizu, bez rizika, veliko gumno,
pristojan razmak a pečenje u vlastitoj režiji. Nema boljeg izbora.

Da sveci ipak budu pristojno obilježeni, a sv. Petar je bio ribar, sinoć sam
izvadila hobotnicu, eno se peče, a juha je riblja, krastavci i pome iz vrtla.
Neka sveci znaju da ih nismo preskočili, a kad dođemo do ključara svakako
očekujemo da će zažmirit k'o carinici kad se nosi duhan iz Herc. za potrebu.

Svima koji nose imena ovih svetaca želim sretan imendan, živili u zdravlju!

26

petak

lipanj

2020

"Doručak na travi s osmijehom Mona Lise"

Sunovratih se na ledinu podno starog hrasta
izazvana unazadnim koracima prema spomenima
mila lica njih dvoje
ćaćina ljubimica središnji lik
čim osjeti šuškanje iz košare
ostavlja srp i skače
na kamenu klupicu isklesanu vremenom
u debelu hladovinu starog hrasta
hraniteljica prilazi kontroliranim koracima
kod nje se sve odvijalo ritualno
čak i doručak od pancete
tvrdo kuhanih jaja
kukumara i poma
kruh ispod peke se podrazumijeva
prostire kockasti stolnjak na ledinu
i skrivenim osmijehom Mona Lise"
nudi "doručak na travi"
suspregnutim zadovoljstvom baca pogled
prema "središnjem liku"
zbog dobrog teka iste
zbog radosti koju pokazuje zbog
zbog ćoška od kruha
zbog neukroćenog smijeha na "pokazani prst"

Da su za nas znali Leonardo i Manet
da su nas likovno ovjekovječili
zadovoljne nakon doručka na travi
sa zagonetnim osmijehom moje majke
eej, nema te Mona Lise
nema tog "doručka na travi"
bila bi to slika za generacije
bez konkurencije

24

srijeda

lipanj

2020

Na zalasku

Mi neke žene u zalasku
naoružane zavidnim adutima
nezgrapnoćama
često bacamo poglede prema izlasku
na onaj dio ozviježđenog neba
iznad grada u kasnim večerima
osvrćući se na ono vrijeme
dok smo mlađahne hvatale jednu
svoju zvijezdu
s hrpe ozviježđa
seciramo zvjezdane snove mladosti
smiješeći se u sebi ostvarenom
rugajuć se brojnim neostvarenim
snovima
pod zvijezdama

Mi neke žene sljedbenice patri navika
stvaranja nečega iz ničega
usrećene srećom na licima naših fokusa

Mi žene na pragu inventure
svodime račune
važući aktivu i pasivu
zvjezdano snovite minimalnom prevagom aktive

Mi žene u zalasku!

23

utorak

lipanj

2020

Vraćanje

Mlada majka, prepuna žara trčeći obavlja sve nametnuto, stalno
se grickajući kako ostaju repovi. Jedva čeka vikend ne bi li obavila
neobavljeno, otkida sate danu za druženje sa svojom mladunčadi.
Malo je, malo je vremena za njih, dan iscuri dok se ne snađeš, a noću
oni utonu u dubok san. Dođe nad njih, promatra, miče neposlušne
čuperke s rumenih obraščića i s dubokim uzdahom se odmiče ne bi
li ukrala još koji sat od noći završavajući nezavršeno.

Godina donese i praznike, blagdane, donese neki dan plus, kao da
ti daje do znanja kako su baš ti dani rezervirani za obitelj na hrpi.
Pogodi praznik pred vikend ili nakon vikenda, "spajalica" spaja dane,
donesi ti mali godišnji, eeh, to je bila sreća. Znaš da će tih dana biti
obilnija trpeza, barem ćeš se potruditi nadoknaditi željeno, kolač, neko
jelo koje baš oni vole. A oni zapravo najviše vole vas u vidokrugu, žele
malo opuštanja, igre, maženja.
Nije ni ludo obilježavanje svakog značajnijeg dana, iz rata ili mira, to ide
u prilog nama koji imamo čvrste veze sa svojim mladuncima, neki pametni
su se sjetili tih "kvačica" na kalendaru.

Odoše tako mjeseci i godine, djeca odrastu, a ti stalno u podsvijesti
nosiš onaj žal za propuštenim..., mogla sam im dati više vremena,
mogla sam..., nauštrb onih banalnosti što već kuća servira.
Dođe vrijeme da ptići napuste gnijezdo, odu svojim putem, mislite da
su mogli lakše. Oni se ne bune, zadovoljni su svojim izborima, zadovoljni
što ste vi tu stalno iz daljine prateći, povremeno slušajući i bodreći.

Stari se, sve teže se podnosi samoća, njihovo odsustvo. Telefoni, video-
pozivi gdje jedni drugima pokazujemo grimase, a u duši praznina, prazno
mjesto koje čeka neke praznike, neki produženi vikend.
Koriste svaki slobodan dan, često iznenade a vi u sretnom šoku brzinski
tražeći što pripremiti uz obvezno: "zašto niste javili da dolazite". Ništa im ne
znači što ih nije dočekao serviran stol za dva člana više, žele vas, da nije
tako ne bi ni "doletjeli". Tako ptići materini na par dana popune praznine,
pričom, nekim uspjesima i razočaranjima, gledaju vas i gledate ih, na obje
strane su vidljivi tragovi vremena, a kroz glavu vam se provlače oni dani
kad ste ih držali u naručju ili trčali za njima glumatajući kako ih ne možete
stići. Valjda se to pamti, više od komada odjeće ili skupe igračke, pamti se
pa se i vraća, svojim vremenom, spojenim praznikom s vikendom.

Onda se organizirate da svi zajedno provedete dan uz ručak, razgovor, smijeh
koji se daleko čuje bez razglasa. Srce je puno, a sad na čekanje do slijedećih
praznika, godišnjih odmora i slučajno "ukradenih" dana.

Ponekad se čini da nam se vraća puno više od uloženog.

19

petak

lipanj

2020

Bar nešto lipo

Čim se nešto šuška o koroni ja moram kod "specijalnog hećima",
ako ne ja onda ON. Morala, otišla, naoružana svim sredstvima
zaštite radi sebe i oni' oko sebe. Uredno se javljam na "prijavak".
"Temperatura..., jok, inozemstvo, jok, kašljete, jok, prizemlje, prva
vrata livo". Na tom kratkom putu sam osjećala grižnju savjesti zbog
prešućenog "inozemstva". Znam da je Herc. inozemstvo, ali tamo imam
puno svoji' dragi' ljudi pa to ne doživljavam tako. Onda kašalj..., dašta
nego dikad kašljem, to je od duvana, nema veze s koronom, ja to znam,
a opet mi crvić..., nisam rekla.

Čekaonica je priča za se, razmak se ne poštiva premda su ljudi prilično distancirani,
ni'ko s nikim ne zbori, svak je u svojoj muki. Sama sebi sam izgledala malo
blentavo..., maska, rukavice, odmaknuta, a da mi je bilo još dvi ure ostat
bila bi i pomaknuta, ako već nisam.
Likar mi je uredno reka da mi ne more izvršit zahvat, nalaz koji imam puno je
ostario..., šta bi na našem jeziku značilo, "došla si da ti se guzca nagleda puta,
a još san njega angažirala, di bi on mene posla samu da mi se šta dogodi.
Pokušala san mu reć kako mi je put od kuće do bolnice malo podugačak, a meni
vožnja teško pada, pa šta ću jadna sad... Čovik mi je uljudno objasnio da on to
jednostavno bez nalaza ne može i neka ga ne navodin na zlo. Otišla k'o pokisla,
ritko mi se u životu dogodi da sam negdi otišla i vratila se neobavljena posla, za sve
postoji prvi i po put.

Ajde, bar san se uspila upisat za neki drugi put, kad zaladi, a šta je još bitnije,
za stolon isprid bolničkog kafića čekala me moja draga mlada prijateljica. Prvi
propust (ako je propust) je bio srdačan zagrljaj, šta ću kad mi je draga. Primaka se
i on, popili kavu, lipo se napričali, izanalizirali situaciju u svojim kućama i okućnicama
ne taknjivajuć se društvenih zbivanja, jer nismo ni organizirale predoizborni skup.

Njemu su se već pomalo uvukli crvići da prostite u ono misto, a ja prava starovinska
žena se užela i podigla od stola. Lipo smo se ispozdravljale, dogovorile se za drugi
put, lokacija nevažna, moleći se u sebi da jesen ne bude prema predviđanjima, neka
bude bolja za svih.

Istina je da nisam obavila ono zašto sam prvenstveno išla, ali ovaj dan ne bi nikomu
dala, pa onako zaključujem..."bar nešto lipo danas, a bilo je".

18

četvrtak

lipanj

2020

Možda hoće moždahneće

Čujem korake iz tame, neke koje sam zaboravila, koje smo skoro
svi zaboravili. Širom otvorih oči, a uši su mi svakako k'o radari pa
svašta čujem, a usput i vidim. Rijetko kada u životu stvari od značaja
prepuštam slučaju čak i kada su slučajne. Stoga ni u jednom trenutku
nisam pomislila da nas je gospođa korona zauvijek napustila.
Stvarno sam bila sklona u neki skriveni kutak mozga pohraniti sumnju
da je s tapeta skinuta samo u medijskim prostorima.

Kad bi me netko u razgovoru s razmakom od bar metar i po upitao za
mišljenje o koroninom odlasku i mogućnosti ponovnog dolaska ja bih samo
rekla: "možda doći hoće a moždahneće" ostavljajući u zraku obje mogućnosti
a u sebi zadržavajući pravo na mišljenje kako nije ni otišla.

Kad smo se danas vratili iz Hercegovine prvo što sam čula s ekrana je uputa
da u Herc. ne ide nitko ako baš nije potreba. Potreba je bila, otišli smo ali
smo odmah na prvim vratima vraćeni u realu. Prodavači maskirani, na ulazu
korita s tekućinom za dezinfekciju. Prošla me blaga jeza, mi smo se s druge
strane već malo opustili i skoro počeli puvat za vrat jedni drugima što me i u
normalnim uvjetima jaaaako živcira. Punih baterija što prohodah željenom
destinacijom lakše ću se opet uključit u distancirani život s ugrađenim oprezom.

Neki su mi rekli kako sam zločesta kad sam komentirala da će se korona na
velika vrata vratiti odmah nakon izbora. Bojim se da nije imala namjeru toliko
čekat, približava se velikim koracima i možda neće tako skoro napustiti majčicu
zemlju i mile joj zemljane, dajući do znanja da su igre završene, pamet u glavu.

U ovom trenutku me brinu posljedice, kakva će nam biti jesen i zima, kakva
slijedeća godina, gdje će mladost raditi i što... Puno je pitanja na koje nam sigurno
odgovore ne mogu dati članovi onih gotovo dvjestotinjak stranki, a dobro, oni
jadni isto traže zaposlenje (oni koji već nisu zaposleni).

Evo da me sad stavite na čelo države mogla bih samo pokazati srednjak, jer ne
nazirem rješenja. A ništa, naše se zna, nema bezglavog lunjanja, druženja bez
zaštite drugih i sebe, a što se mene tiče mogla je nikad ne doć na naša vrata.

13

subota

lipanj

2020

Muževi pobožnih žena

Danas je blagdan sv. Antuna padovanskog, sveca koji mi je u mladosti
izazivao različite osjećaje, a malo pomalo i sve više respekt.
On mi je najmiliji svetac, ne zato što mi je nešto posebno učinio, a nije
mi se ni zamjerio, ono, kad ga analiziram skroz mi je "kul tip" rečeno
mladalački. Imamo isti horoskopski znak, jedan od razloga da mi je bliži,
iako ruku na srce, ne znam mu datuma rođenja, a nije ni važno, slavi se danas.

Kad sam bila dijete malo, malo veće, onda djevojčurak, moja me mater svake
godine vodila na zavit sv. Anti na Zadvarje. Kako je tamo bila i maja draga teta
(materina prva rodica, (mater nije imala sestru), meni je to bio praznik. Znala
je ona da se ja više radujem tetki nego Antunu, a pravo da vam kažem nekako
sam bila ljuta na Antuna. Kad bi vidila mater kako skrušeno kleči ispred njegova
kipa, zatvorenih očiju, sklopljenih ruku i stalno nešto šaptala, u meni bi proradio
neki bijes, ne znam. Samo sam mislila na ćaću, tada najvažnijeg čovjeka moga
života i uspoređivala ga s Antunom. Ćaća je meni bio puno ljepši, imao je bujnu,
valovitu kosu, trajno ugrađen osmijeh, imao je smisao za humor, onaj pritajeni,
a Antun..., jedino što je bio mlad..., u mantiji, ćelav i meni nije bio nešto.

Pitala ja mater više puta, koga voli više..., Antuna ili ćaću..., ona mi je to tako fino
pedagoškom desnicom objasnila da sam unaprijed samo motrila bez pitanja. Dugo
sam u sebi žalila ćaću, a opet..., kako bih ja mogla izdat mater, trpjela šuteći.

Kako sam rasla i meni Antun prirastao za dušu, do dana današnjega, ako se želim
nekomu obratit bez povratne informacije, obraćam se njemu. A zar nije bolje, fino
mu kažem sve što me muči, tražim utočište, on šuti i upija, a ja sigurna da moje
muke i nedoumice neće izić na svjetlo dana. To nije kao s prijateljicama, stalno moraš
biti na oprezu što ćeš reći jer nikad ne znaš kad će prosukljat gusti crni dim.
Nisam baš da mjerim svaku..., sve je život, ali njemu prilazim baš bez zadrške.

Kad bih ja sad došla i NJEMU rekla kako mi je sv. Antun najveći prijatelj..., muško je to,
odmah bi se pokunjio ili "diga nos" kako se to na čistom hrvatskom kaže, pitao bi se
barem u sebi "vidi je, šta meni fali, on joj prijatelj, a ja zgodniji, kosmatiji a nisam ni fratar,
'ko bi razumio ženske". Ne treba ni razumijeti, a neću mu ni govorit, to je između mene
i Antuna. Nemojte me pitati da li ja baš čvrsto vjerujem kako će mi on ispuniti neke moje
nebulozne zahtjeve..., možda neće, ali barem nije do mene, ja sam ga molila, eto njemu
na dušu. Imam i razumijevanja, puno je tu molitvi i zahtjeva, ne bi da je kompjuter sve
popamtio i sastavio listu prioriteta, a znam da ima i važnijih slučajeva od moga.

Nije lako biti na mjestima muževa koji se obraćaju tamo nekim muškima koji im nisu rod,
a ne možeš im ništa jer one sve imaju alibije..., "on je svetac i to prvi među sličnima, ne
možeš mi zabraniti da se obraćam svecu". Pametniji od njih shvate da je Antun živio prije
devetstotinjak godina i bez obzira što je rođen kao bogato plemenitaško dijete i mala je
mogućnost da će njegovoj družici potrubiti pod prozorom. Sv. moj Ante čuvaj dicu i nas,
unesi mir među nemirne duše, amen:)

12

petak

lipanj

2020

Nek' se broje

Otkrivena sam, inače se ne bi' otkrivala. Žena koja drži
do sebe ne govori koliko ima godina, iako mi to nikada
nije bilo važno. Neka se broje, neka zdravlje donekle
služi, neka je uspravna hoda, normalnih otkucaja, tlakova,
trkaćih navika..., šta mi još nedostaje..., baš ništa.
Hvala ti Lasto na besplatnom putovanju u Istanbul:)

07

nedjelja

lipanj

2020

Nećemo se lagat

U nešto mlađoj dobi ljeti sam se rado oblačila u bijelo. Često mi
se znalo dogodit da me ljudi zagledaju a neki ljubopitljiviji traže
da im otvorim "dosje", 'ko sam, jesan li dokturica ili učiteljica, valjda
bjelina asocira na trenutno izlječenje. Nikad se nisam predstavljala
za nekoga 'ko nisam, što bi, sebi sam najbolja u originalu. Bjelinu
sam ljubila još od najranije dobi: mlade doktorice i zubarice dolazile
bi u selo da nas djecu ispregledaju, a fine neke, ruke im mekane a
ne k'o u naših žena, žuljave, žuljave i kvrgave na glavi nemaju maramu
već bus lijepo oblikovane kose, kratko rečeno, žene za uzor.

Naš pčelar je redovito oblačio bijelo odijelo kad bi išao svojim pčelama.
Meni je to bilo najmilije pratit, posebno u vrijeme vrcanja kad bi nam
redovito udijelio koji komadić saća što smo mi s guštom i zahvalnošću
uzimali i imali zabavu za po dana.

Čovjek koji je na trupinu iznosio svježe zaklane životinje (krave, telad,
janjce, ne odjednom) na sebi je redovito imao bijeli mantil. Kad bi se
on pojavio nedjeljom u bijelom mantilu, znalo se da će cijelo selo mirisat
na juhu i sutradan će većina pričat kako su se jučer najeli mesa i manistre.

Iz ove perspektive teško je shvatiti kako je to bilo najbolje što je završavalo
u loncu, a način pripreme je od domaćice do domaćice, koje, ruku na srce
i nisu bile pripremane za spremanje delicija. Puno su se više cijenile neke
druge osobine i vještine, šivanje, tkanje, odnos prema blagu (stoci), koliko
je jaka za pripomoć na njivi i u brdu. Kad se dođe s njive ili iz brda, na tavu
jaja, pofrigat krumpire, u boljem slučaju zamrčit neku čorbu i šlus.

Nije naš svijet živio da bi jeo i "priseriva" se s menijima, to je bilo rezervirano
za pope i učitelje, za ove druge manje, njima je bilo važno da nešto s nogu
čalabrcnu, opuste satrana leđa i opet na drugu smjenu.

Stoga sam ja bila opsjednuta s tim bjelilom, radilo se o robi, zidovima, čak su
mi i bijela auta bila najprivlačnija, kad bi se mjesečno jednom neko dovezlo.

Dječje glave imaju skroz druge misli, a srca želje koje odrasli teško mogu
shvatit, čak ni oni koji su živjeli neke drukčije živote.

Moj život je bio mršav, želja do neba, a eto, bjelinu sam barem simbolično
ostvarila, nećemo se lagat.

04

četvrtak

lipanj

2020

Prosječna domaćica trči maraton

Sunce se provuklo kroz napola spuštene roletne i zovnulo me
da iziđem. Izišla, ali ono, sunce, nekako žmirka, sramežljivo se
provlačeći kroz oblake prevarante. Navlače se iz dana u dan,
a kad me trebaju osloboditi zalijevanja zakažu. Ljutim se, prigovaram,
uzalud, oni svoju politiku, a politika znamo što je.

Moram poslat jedan paketić, s ugrađenom bojazni, s obzirom da mi se
paket iz ožujka očito zaputio pješice prema Zagrebu, jer je stigao točno
za osamnaest dana i to HP ekspresom. A što ću, moram, navlačim na
sebe gradsku odoru, obuću za brzo hodanje i pravac pošta. Poslala,
napustila zgradu, optrčala par krugova i pravac kući. Dala obećanje
napuniti prve paprike, a dobila desetak, ostatak dopunila tikvicama i
prije nego sam ih napunila osjećala sam okus. Jestivi program pri kraju,
zamolim Njega da mi pripazi na ručak, nema smisla da ga tražim po selu
kad se vratim od dr. Rekao da ne brinem, čak se ponudio za vozača što
sam glatko odbila. Moram "prošetat" odoru i svježu frizuru, šteta da nitko
ne vidi već kad sam uložila trud, a i dobro će mi doći šetnja od cca jednog
km (ovo je oznaka za kilometre a ne konvertibilne marke, da ne bude zabune).

Dr. me dočekala s razmakom ali vrlo ljubazno (ne dolazim učesto), napisala
uputnice (nije uplatnice), recepte za dnevne, tjedne i nedajbože terapije.

Na povratku zvoni mob. isčeprkala ga iz torbe, ON zove. Jesi li gotova, hitaj
doma, imaš iznenađenje. Po glasu se dade naslutit da nije neugodno iznenađenje.
Uključila sam rezervni motor i trk, jednu prolaznicu pozdravila k'o bez duše, ona
u čudu gleda za mnom, vjerojatno je pomislila da mi nije život na mjeru. Moram
trčeći do svoga iznenađenja, a kad sam uletjela u kuću iznenađenje je bilo u već
raspakiranom paketu od meni jaaaako drage osobe. Koja kuraža molim vas lijepo,
paket naslovljen na moju personu i on (malo slovo) se usudio raspakirati bez mene,
šok i vjeverica. "Evo vidiš kako je brzo stiglo"..., ja zakolutala, pogledala prema
špaheru, pola krumpira za pire je u loncu, pola mimo, kolutam i dalje, a on, namjestio
neku facu k'o dijete kad ga zateknete u šteti. Samo sam izustila..., "ovo je kažeš
iznenađenje, za ovo sam trčala maraton, da bih plakala od muke kako nisi mogao
sačekati da doživim radost mjeseca zbog otvaranja paketa". Tupilo i kaže: "Šta ima
veze, podilit ćemo radost popola". Šutke sam milujući prešla po razbacanom sadržaju
zahvalna što u životu imam neke drage ljude koji misle na me u pravom trenutku, a sad,
tko je prvi ugledao taj je i pregledao, barem sam se natrčala.

03

srijeda

lipanj

2020

San

Na početku životnog puta bio je san
druga etapa čekanje ostvarenja istog
jedan po jedan
k'o dvorac od lego kocki
ruše se
negdje osta sasušen korjenčić
čeka plodno mjesto za oživljavanje
oživi
sasuši se
ispočetka
umjetnost održavanja
ili sreća što je nekad klijao
što smo ga poznavali
u njemu uživali
od njega gradili kule
sklone rušenju
postojao je
barem u nacrtu
sjetimo se da su bili tu

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>