29

nedjelja

prosinac

2019

Obrambeni sistem prosječne domaćice

Ovako, kad dođu blagdani najbolje se vidi koliko 'ko piza.
Ako ćemo po tomu ja ispadam k'o perušina da me je na vagu,
a vaga kaziva koliko smo zavridili u toku života ili godine.

"Eno meni moja dica sve živo uradiše ovizi dana, pusti kolača
napekle, nije mi tribalo nijanko mrdnit s mista", hvale se dvi
kone jedna drugoj na pazaru. Vaka kakva san ne mogla izdurat,
moran ja jezik na vitar, to je jače od mene. Vidin je da teglari bar
deset kila u dvi ruke, nema logike pored tolike dobre čeljadi: "Ej,
Marice, ženo božja šta te ne izminiše da to ne tegliš, a koliko je
meni poznato, s kolačin ti malo 'ko može zapet. Ti lipo u kolače,
a mladunci neka nosaju i ukrupno čiste okolo". Ona me pogleda
i ne bi joj milo, pa udari opravdavat svoje mladunce u smislu....,
ma, nategle se oni posvugodinu, ostavila san ji da malo jutros
produže.

Sve ti ja tako odan okolo po mistu i promatran naš pošteni svit i
ništa mi nije jasno. Obranit se ne mogu od silni hvala, ne znaš
čija je kuća čistija, na čijem stolu ima više blagdanski' delicija,
koja je više puta bila na zornici, a o uspješnosti dice koja nisu
pod mikroskopom ove sredine..., e, tomu je teško parirat.

"Šta ima u tebe, jesu li tvoji došli, dićete za ove dane...," sve me
pitanjima bombardiraju, a ja 'vako meka kakvu me Bog da ne mogu
nego meko, dakako bi.

"Je, je, došli su, dašta su, kućna atmosfera, neka smo svi na okupu.
Mali mi doša' sa starin autom jer mu je novo garažirano, nikad ne
znaš kako će bit na putu, ovo staro mu je za osvaki dan. Za Novu
iđu u Beč, lani su bili u Parizu, a nas dvoje ćemo na Blidinje ako se
snig posrići, štaš na Blidinju usuvo". Još sam izgovorila neki' riči
šta samo naivac može povirovat, ali nijedna nije udarila kontru, valjda
su u nedoumici..., možda istinu zbori ili udara na ludost po običaju.

Živi tako moje misto po onomu "nedamtigušta", premda na ovom malom
prostoru manje više svi o svima znaju sve, a opet..., ni'ko ništa ne zna.
Nije samo unas tako, znan ljudi iz mali' mista i u bobu je to slično, ne možeš
mimo svita a opet bi tijo zadržat bar donekle svoju unutrašnjost. Važno je
izgradit "nasip", pa iako propušta odaje se dojam nebrobojnosti.
Na kraju..., šta ti je uopće ta' vanjski dojam, opet u konačnici služi samo
nama i našoj tobožnjoj nedodirljivosti, a ni tu nema kruva.

Volin ja svoje malo misto i užitak mi je izać i proćaskat s prolaznicima,
nema ti do svoga svita cilu godinu samo o izborima se malo makni.

21

subota

prosinac

2019

Tri žene i Mate

Je da je bila kiša, magla, a Bože sačuvaj vrimena, ali smo se
odvažili, navukli opanke za kišu, kabanice jer kišobrani nisu
imali svrhu i pravac Imotski, Gradska knjižnica. Susret je bio
u organizaciji cjeloživotnog novinara Ante Aračića i mlade dame,
voditeljice knjižnice gospođe Marije Jović.

Nastupamo nas četvero, tri žene i Mate, blaženi među nama. Nas
dvije smo izišle iz iste osnovne škole, treća mladica dolazi iz Tomislava
a "mučenik" Mate profesor i književnik, doklizao je iz Ljubuškog.
Eto ti ga bratstva i jedinstva u malom. Da ne bi nikomu bilo
krivo program je krenuo abecednim redom, imali smo po petnaestak
minuta, malo jače, da pohvalimo svoj život i djelo i usput to
potkrijepimo pjesmom ili pričom. Malo mi je bio zbunjujući zeleni
stolnjak, navlakuša za kockare u duši, no, lipo je figara.

Jako mi se svidio izričaj mlade kovrčdame iz Tomislava, mala piše
tako pitko, tako riže, siče, a da ne poteče ni kap krvi. Prekrasno!

Ova moja, bivša susjeda po selima i školi, ispričala je ukratko svoju
čupavu životnu priču, odrecitirala nekoliko pjesama, a proćirila sam
u predvorje, napekla je i uštipaka.
Mate je već majstor, iza sebe ima nekoliko romana, a zadnji o Zemlji
Hercegovoj je privukao moga Njega i odma se mašio za libar. Mate
je par naslova ranijih romana poklonio prisutnima, uz onu, bolje da
narod čita nego da knjige skupljaju prašinu. Svi koji su bili na mistu
događaja sigurno će i pročitati, šta bi inače trošili vrime slušajuć tamo
neka stihoklepanja i rečenice duže od ijedne kobasice.

Doša je red i na me, rekla san par rečenica o svomu rođenju, odrastanju
i zrelosti. Rekla sam i to da imam godina dovoljno šta bi se podrazumilo
da san stekla i mudrosti..., ali ne, mudrost je ostala negdi usput, a u mojoj
putnoj samo reuma. Da o mudrosti ne muljam, pročitala san neke tekstove
koji nigdi nisu objavljeni, moja pratnja se bazirala na stihove iz novog libra,
a ja sam zaključila večernje govorancije i prišli smo u susjednu prostoriju
di su bili izloženi jestivi primjerci u obliku uštipaka, sira, pršuta i domaći'
kolača. Mate i ja smo izašli isprid zapalit po jednu, tek da ne zaboravimo,
lipo smo se svi izgrlili, izljubili, poželili sriću, ljubav, zdravlje, povodom
nadolazeći' blagdana, uz napomenu neka želje rade dobro i nadalje.

Uz obećanje da ćemo se sastat i dogodine s još više pisanog matrijala, a
valjda bi bio red da nam taj dan bude suv, a ne ovako da mi sa strane nismo
mogli ni misto prigledat. Jedino šta je bilo za primijetit je centar koji je osta'
u blještavilu svitlosti i lipog kićenja. Bravo moji Imoćani!

18

srijeda

prosinac

2019

Pomračenje ili prosvjetljenje?

Neću sad glumatat kako mi je sučeljavanje bez veze i kako nisam gledala,
iako mi je naskroz bez veze i u usporedbi s akcijom Zaklade Ane Rukavine,
ovo je čisti promašaj. Na tu temu neću reći ništa, na blogu Broda možete
vidjeti jedan topao osvrt na to što znači biti sudionikom spašavanja života.

Idite u analizu pa mi recite ili barem sebi u bradu odgovorite, tko to od onih
sinoć ima za cilj spašavanje naših umornih života. Umornih od svakodnevnih
ludorija, "cjepljenja" uvijek protiv nečega i nekoga, koja je uopće njihova
svrha? Ja ne znam, prosvitlite me, ne vidjeh ništa što bi me oborilo s nogu,
ništa što bi me odvuklo u nedjelju iz kuće, osim da mi noge vide puta, da se
malo glacnem, nafrizurim i jednostavno što izlazak na izbore osjećam svojom
građanskom dužnošću pa taman zaokružila svih jedanaest.

Ma neću ni to, još ću smislit nešto pametno do nedjelje, a u napasti sam da
dadem podršku onom Juričanu, alias M.B. zašto ne bi mi kad oni rade bez
pitanja. Počinjem na korupciju i sve radnje vezane uz tu do jučer mi omrznutu
riječ i djelo, gledati kao spas u zadnji čas. Tko živi na ovom osiromašenom
prostoru, osjeća se k'o zadnja budala ako nije bar nešto "potega'. Svakodnevno
osjećam podsmijehe onih što mi hodaju iza leđa i ne samo ja, tuže mi se ljudi.
Jutros kad sam izišla na pijacu pričala sam s ljudima koji dijele moje mišljenje,
svi složni da je došlo vrijeme diobe nelegalno stečenih dobara, ako su koji
ostali u radu i poštenju i toga se tvrdo drže, nema im pomoći.

Stoga bi ja zaokružila njega, drukčije je to kad ti netko s vrha jasno i naglas daje
smjernice kako se ušaltat, on će ipak biti prvi čovjek.

Ipak ću poslušati i glas blogeraja, ne volim namah donositi odluke, ovi izbori će
nas sigurno il' izvući il' navući. Ljudi smo, dogovorit ćemo se, bar ispod stola.



09

ponedjeljak

prosinac

2019

Od pelena do pelena

Blago tapšanje po leđima
"bavooo, sreća mamina podrignula..."
mijenjaj pelene
"bavooo, kakilo mami svojoj"
prva gugutanja
osmijesi
puzanje
dizanje
padanje
prvi koraci
sve je popraćeno s velikim BRAVOOOO
malo dražesno raste
uz malo sreće bezbolno
ništa nam nije teško
postane čovjek
možda ne baš očekivani
naš je
neka
postane odrasliji
već je u našoj poziciji
nije to isto
oni su bolji roditelji
tvoja pomoć je ponekad dobro došla
odradi i produži
neka mladi žive svoj život
a ti
roditelj
stagniraš
koraci su teži
polako padaš
možeš i leći
sve izmiče kontroli
mozak na rezervi
moguće i pelene
nekontrolirano puštanje
vjetrova
povjetaraca
svega blaga
"uuuh što smrdi"
baš ovaj čovjek dođe u ništa
BRAVO se izgubio negdje usput

03

utorak

prosinac

2019

Promoviranje vlaških brendova

"Nu je, opet šmrca, nu je opet kašlje, kiše, pa doklen ti misliš
dangubit a blagdani se primiču", tim nježnim riječima danas mi
se obratila moja liva i desna ruka u liku dugogodišnjeg grijača
nogu u zimskim noćima. Istina, zima još nije banula, zato me
i prevarilo, nesrazmjer odjeće i temperature. No, to je u ovomu
manje bitna stavka, danas smo nešto raspravljali o brendovima
i što naš kameniti kraj može dati u to ime.

Neki su se već dosjetili o zaštiti svojih proizvoda; vino, rakija,
voće, povrće, domaći pršut od uvoznih svinja, razne ljekovite
mize i maze, ma nema majci što nije brendirano.

"A nu vidi, umra ti je još jedan školski kolega", obavijestio me, a
ja sam zatim prišla ekranu i ugledala stvarno svoga kolegu koji
prije dvadesetak dana nije uspio doći na zajedničko druženje jer
je bio u bolnici iz koje nije ni izišao živ. Da nisam ovako metiljava
otišla bih ga ispratit, ali ne mogu, stvarno. Pokoj mu vječni!

"Nu te java nosa blentava" uzrečica je koja se često rabi u dugim
prijateljskim naklapanjima, kad netko "kotura gluposti".

" A nu ga, a nu je, a nu vidi, a nu mrdni s mista..." nema rečenice
gdje barem jednom ne možeš umetnuti naš dični "NU". Mi smo bez
nutkanja 'ko bez glave, nu je dio naših razgovora, naših šala i ozbiljnosti,
nu ne možeš preskočiti, odmah nešto nedostaje.

Stoga predlažem da preko naših vrlih predstavnika u EU_i naš, vlaški
NU uvrstimo na listu brendova, a s obzirom da se turizam u našem kraju
zahuktava. Stranci bi lakše komunicirali uključujući naš vrli NU u odnose
s novim turističkim djelatnicima mile nam Zagore. Ne mora se nužno znati
neki strani jezik..., neee, dovoljno je gostimo prstom pokazivati na jestive
brendove..., " a nu maši se, ima ti tute pršuta, sira, a pršut pokažeš slikovito
na "pozadinu, sir na poprsje, a pića samo dadeš punu čašu s riječima: "A nu
srkni kap i tako se gost najede, napije, baš ga briga što najmodavac ne zna
njegov jezik. Već slijedeće godine odjekuje: "a nu onizi Švaba, opet su u nas".

Ako smatrate da su ovi prijedlozi nebulozni nije do mene, do viroze je.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>