24

nedjelja

studeni

2019

Sve ljubavi prosječne domaćice

"Kada ostariš
sve zaboraviš
samo ona ostaje" (Marija Šerifović, stih iz jedne pjesme, smisao je tu)

U mojoj dobi zadovoljila sam dvije sastavnice, stari se i polako zaboravlja.
O tomu "što je ostalo od ljubavi" (opet ja u pjesme), pokušat ću ukratko.

Oni koji me znaju priznat će da sam osoba puna ljubavi, jednostavno ljubav
zrači iz mene, skoro za jednu manju nuklearku. Kad sam bila dječje dobi
mater me stalno suzbijala govoreći: "nemoj srce na tapet, jezik pogotovu",
a kako nisam bila posebno slušljiva išla sam u odrastanje baš naoružana
srcem i jezikom, koji je počesto govorio što mu srce kaže. To se nije pokazalo
dobro, tako je opet mater morala intervenirat kad mi se sviđa jedan momčić:
"ne daj mu do znanja, neka pati, neka leta za tebon, ne smiš mušku pokazat
da ti je do njega stalo". Meni to nije bilo logično, šta netko mora angažirat
UDBU da bi sazna je li materina zadnja mari za njega. Taj prvi mačić je nesta
s moga obzorja jednako brzo kao što se pojavio, nisam čak ni pokazivala tugu.
Mater je govorila: "nemoj slučajno da netko vidi kako patiš radi njega, pravi se
da ti je svejedno". Ni to mi nije dopiralo do mozga, a nisam baš ni patila, pojavio
se ovaj "trajnožareći" i svu mu ljubav, pažnju, žuganje, povišene tonove..., baš
sve mu dadoh što mi je bilo u srčanom skladišnom prostoru.

Dođoše moji piplići i veliki dio srca majka im pokloni, bezrezervno, bezuvjetno,
a isto tako i unučadi svojoj. Da nije aspirina ne znam kako bi srce moglo izdurat,
stalno u punom angažmanu. Stalno sam u analizama komu dadoh klijetku, komu
pretklijetku, djeca su osjetljiva na materinu ljubav, svatko vuče sebi i ne misli koliko
će tog istog srca materi ostat za cvijeće, mačke, ćuke, prijatelje i one koji samo kažu
da su, a gdje je još ljubav prema kuhinji, kolačima, peglanju, lovanju prašine u letu...

Ljubav prema biljkama i životinjama dugo me držala, onda mi je uginuo ćuko, prije
njega kanarinac, papiga, žuti mačak. Bila sam traumatizirana i čvrsto odlučila da
nikad za nikad nijedna životinja neće u moju kuću ni ispred nje. Kako su mi oslabile
ruke, teže je na žeravici održavat ljubav prema biljnom svijetu, s obzirom da je to
prilično zahtjevna rabota. Malo pomalo moj vrt je postao malo džunglast i premda
posjetitelji kažu kako je fora, to nije moj đir održavanja vrta. Tako se moje ljubavi,
polako tope i kako je krenulo ostat će samo golo sjećanje; na ljubav prema osobama
koje su mi bile blizu, životinjama o kojima sam brinula (počelo je s janjčićima),
cvijeću, povrću, metli, lopati, pegli, loncima i tepsijama, sve samo golo sjećanje.

Nije mi žao, moj život je protkan tim česticama što zrače, na onom dijelu mozga
predviđenom za ljubav trajno su zalijepljene te čestice, podsjećajući me da sam
nekad bila čovjek, pa ako i zaboravim, osjećat ću. Bit će mi drago.

<< Arhiva >>