05

utorak

studeni

2019

Pismo u Ameriku

Velika Gospa 1968. Proložac, Kamenmost, ostala mjesta naše
metropole Imotski se zove. Vreli ljetni dan, šetnja uz rječicu Vrliku,
mladosti, pjesme, ljubavi, veselja i nadasve molitve za ispunjenje
želja. A želja je bilo na izvoz, u što god upreš je želja, a ostvarenje...,
tko zna kad i kako komu. Utrpaj borbu u torbu, uprti i traži svoj put.

Naša prijateljica odlazi u Ameriku, odlazi svomu sumještaninu koji
je već utabao stazu kojom će ona nakon puno godina krenuti. Kad
je on odlazio ona je bila djevojčurak, a kad je odmjerio da bi ona
mogla biti u djevojačkoj fazi počela su stizati pisma i slike. Znam da
je imao iznimno lijep rukopis, imao je i stila, njegova pisma su bila
odmjerena, pristojna, s natruhama romantičnih zrnaca. Moja prija je
letjela premda je bila kus cure. Inače nasmijana, pozitivnog duha,
činjenica da je takav momak baš nju zapamtio i ponudio putovanje
preko oceana bilo je dodatno gorivo. Mladost nosi srce i optimizam,
tako je i ona naoružana tim osobinama donijela odluku i uz blagoslov
svoje obitelji odletjela ususret svojoj sreći. Posrećilo joj se, momak
je uistinu bio ono za što se i izdavao, više od toga. Slijedile su slike,
pisma, vjenčanje, rođenja troje djece. Ona je bila žena, majka, a on
hranitelj. Bio je obrazovan, radišan i dogurao visoko. Pisma su stizala
smanjenom brzinom, obje smo imale obveza na pretek, svaka u svom
filmu, dok me jedan dan nije dočekalo iznenađenje. Dolazim s posla
a za stolom sjedi isklesana dama i gospodin s riđom bradom, krupan,
očito dijete s kamena. Malo sam zastala i kad mi je ona uputila onaj
svoj osmijeh sreći nije bilo kraja, dobro da me srce nije opalilo.
Viđali smo se više puta za vrijeme njihovog boravka, a kako oni sada
dolaze na godišnjoj razini bar jednom, obećanje je bilo s obje strane
da ćemo se viđati. Tako je i bilo, tako je skoro do današnjih dana.

Nema više pisama, samo mailovi, oni tu i tamo zovnu, a kako kažu,
najviše se raduju mojim mailovima. To im je podsjetnik na našu mladost,
na naš goli krš, koji oni zovu ljepotom, ajde dobro, ne protestiram.
Dive se našem moru, našoj klimi, našemu svemu, oni se dive a mi u
svemu tomu uživamo. Pa sam odlučila poslati jedan kratki osvrt na sada.

Draga A+A!

Nikada više nemojte izražavati žal za onim što ste ostavili, ne kukajte
zbog oštre sjevernjačke klime jer pojma nemate koliko ste sritni s tim
šta imate. Evo mi kupili drva još na rate, a vatre nismo naložili, nema
zime, nema studenog, bojim se da neće biti ni bjelila, ni bure, ni onoga
toliko željenog brrrr. Lito je bilo k'o šta znate dobro vrilo i beskišno, zemlja
popucala, izvori prisušili, ljetina pripolovljena. Računamo..., ajde, jesen će,
za'ladit će pa će sve doć na svoje. Ono za deveti i deseti misec računi
za vodu k'o usrid lita. Ako ćeš ubrat list kupusa ili glavu salate moraš
zalivat, ma di to ima. U vas lipo se zna da je liti vruće i zimi zima i na to
se ljudi pripreme, ovako..., mi ne znamo oće li za Božić bit sv. Ante.
Ovi naši meteorolozi nam najavljivaju kako nas u Dalmaciji čeka tropska
klima, bit ćemo skoro k'o tamo neke vaše zemlje, liti crkni, onda udri kiša.
Ovi dana mi ovde ne znamo kud udaramo jer nas nemilo udara. Ne možeš
po noći oka zaklopit, južina dere odnese kuću, onda zablica pa grmi, puca.
Vanka ja jutros da ću i ponesen lumbrelu. Došla kući k'o liska, nisan je ni
otvarala, kako ćeš kad odnese. Sase ja pitan jesu li ovon famoznon
glabalizacijon vaši vitrovi, uragani i orkani priselili u nas jer je globalistin
bilo teško gledat kako je nami lipo? Ti si A. viđen čovik tamo u tin Amerikan,
de se raspitaj i urgiraj dok je na vrime da nas poštede vaši mjerodavni, jer
svi mi znademo da ota globalna pulitika od otamo iđe. Ma nije mi teško šta
imamo kandidata za presjednika koliko je u misecu dana, šta imamo ukruha
šta bi i Ameriki bilo teško na'ranit, ali ostavite nan našu klimu. Nije naš narod
vičan ovin neveran, a stra' nas je da nan ne dopuzaju one vaše zmijurine,
kokodrili i oni otrovni leteći objekti, ne bi tili da nan kuće vitar odnese. Mi
smo naučili imat proliće. lito, jesen i zimu, a sad se to sve izokrenilo. Zato
kad budete dolazili javite prije da van znademo kazat triba li vam sunčani
šešir ili barka za uć u kuću ako još bude uzgor.
Drugi put ću van reć o ostalon šta se događa, oprostite šta san se zabavila
oko vrimena, to mi sada u glavu tuče. E, da ne zaboravin, mi ovin našin
uraganin još nismo nadili imena pa ne znamo ni kako ih potrat od kuće kad
navrnu.

Puno vas volimo i pišite:)

<< Arhiva >>