28

subota

rujan

2019

"U čast loze i koze"

Manifestacija koja je godinama prisutna na ovom našem kršnom prostoru
večeras se ponovno otimlje zaboravu. Zabava "u čast loze i koze" kako
nazvaše godišnju zabavu vina, mlijeka i ostalih jestivih dobara našeg kraja.

Da za sva vremena otklonim nesporazume oko bikle i onoga "bljak" u najkraće
ću vam reći o čemu se tu radi. U neka davnija i gladnija vremena, jesen je kao
i sada vrijeme skupljanja plodova, berbe grožđa, kao i oranja i sjetve. Dani
kratki, nema se vremena za kuhanje i izmišljanje menija, uzmi ono najlakše,
najbrže a da je usput i kripno. Mlado crno vino još sladi i nije za piće onako,
treba ga s nečim uljepšati, a kako je svaka kuća imala koze, problem riješen.
Nastalo je piće koje nazvaše "bikla", a mješavina je mladog vina i kozjeg mlijeka.
Omjer određuje svatko sebi premda se zna kako prava mora izgledati. Ima
boju jorgovana, a okus..., mogu popiti čašu i to je to.
Večeras se na Biklijadi nude razni proizvodi iz konoba i kuhinja, jela koja se
pripremaju na licu mjesta, fritule i palaćinke iz kojih se puši, kazani divljači i
džigerice na kiselo. Marmelade, džemovi, med, razni prirodni pripravci što sve
bolesti liječe, vina, likeri, predmeti ručne izrade... Možda sam nešto izostavila
ali tko dođe uvjerit će se da ne pretjerujem.

A sad bikla..., kako sam doživjela svoje "prvo pijanstvo" u ranoj mladosti a pila
samo biklu.
Naša zajednička baba je ostala s nas nekoliko dok su roditelji bili na nekoj rađi.
U jednom trenutku otrčala sam babi i požalila se na kruljenje u stomaku, a ono
je izazvano glađu. Ona jadnica, onako dobra i mekana odmah je smislila rješenje
mojih problema: " Napraviće tebi baba biklu i uzmi komad kruva, vidićeš kako ti
je to kripno i dobro, kuš bolje od mlika i crnog vina". Prihvatila, pojela, popila i do
slijedećeg dana mimoišla sam sva događanja u selu. Zakomila, mater se prepala,
i sve dok baba nije priznala čime me nahranila ona je mislila da me nedajbože
neka bolešćina ščepala.

Od tada do dana današnjega alkoholna pića uzimam s provjerom, premda kažu
da bikla nije piće nego hrana naših predaka koja se zadržala do danas.
Neću riskirati, vi kako hoćete, ali nemojte govoriti "bljak" prije nego probate.

Očekujem velik odaziv za nastupajući događaj, bit će ića, pića, pisme a i susreta
će biti, dobro došli.

26

četvrtak

rujan

2019

Novi početak prosječne domaćice

Nas dvoje na malom i velikom odmoru sidamo za stol, svako svoj
pisaći pribor isprid sebe i računamo. Kako god koja vijest o približavanju
mora u naše suve krajeve pristigne, mi se automacki uključujemo u
računanje. "Šta ti misliš koliko vrimena triba da bi se Biokovo profundalo
i propustilo krozase lipo plavo more?" Umilno gledam očekujuć odgovor
koji će moje pozne godine osvježit, ako ne iznajmljivanjem apartmana koji'
nema, ono barem ubacivanjem ovog reumatičnog tila u modrinu.

"Po mojoj procjeni, da bi ti mogla uskakivat s balkona u more, skakanje
ti baš i neće bit moguće, morat ćeš se služit s obadva šćapa." Malo san
se žicnila ali me zapljusne optimizam k'o i željeno plavetnilo i zanemarim
komentar. Moje misli su se skroz usmjerile prema moru, a već u glavi one
dvi velike sobe preuređujem u male apartmančiće, neka se nađu. Kad
oglasim po Amerikan i Europan naš kamen šta ga more pere, a prirodu
ni'ko ne taknjiva osim u polju. Zamislite sliku našeg vlaškog mora punog
poskoka šta su izlizli ispod stina, a kulturni zapadni svit najvoli zmije i
ostale beštije, oni će to lovat i nosit sa sebon k'o kućne ljubimce i ljubimice.

Već san se ušaltala u novi početak, već vidin kolonu auta isprid kuće, čekaju
prijavu na recepciji, oblizivaju se jer san na stol isprid kuće metnila svakog
milenja božjeg, pića i ića za "dobrodošli mili gosti, mi smo novi i ne glođemo
vas do kosti" i to metnem na veeeeliki pano na svin jezicima, to ću nać na
guglu kako se rekne na kojemu jeziku.

Onu lavandu šta san osušila ću upakirat u vrećice, neka gostima miriše kad se
umorni od kupanja i ronjanja bace na mirišljive krevete ogrnute rojevima komaraca,
ako u međuvremenu naši ne počnu prskat te nemile beštije. Nikako se otet tim
nemanima, krokodil je za me mala beba koji napad panike dobijem od tih malih
letećih objekata, ne bi da su vanzemaljci.

Užurbano radimo na projektu traženja potpore od EU-e za poluseoski turizam u
zaleđu di more samo šta nije. Računam na to, k'o šta računam na naš novi početak
pa da se konačno otklonim naslov koji me obilježio..., "prosječna domaćica".
Kad bolje promislim, čim se eurići i dolori počnu kotit briga me kako ću se zvat .

Dolazak mora kod nas bi i za državu bilo dobro..., ne bi morali ulagat u tako željeni
tunel, koji su nam sve vlasti od kad ja znan zase, obećavale... i lagale, razumi se.

23

ponedjeljak

rujan

2019

Sva godišnja doba

Malaksalost, nedostaje vitamina, krvna slika više sliči na biklu...,
kaže doktorica da je to zbog proljeća. Prihvaćam teoriju, ipak
ona zna znanje i udri: vitamini, šetnja po svježem zraku, pojačana
prehrana koja se uklapa u proljeće.

Ljeto..., ajme što sam zamantana, tlak mi manita, sunce previše
prži, umaram se prije nego počnem što raditi, jednom riječju, za
ništa me Bog nije dao. Tražim pomoć, želim biti korisna ostatku
svoje obitelji, ne može ni on sve sam. "Pij puno tekućine, nemoj
izlazit previše na sunce, na more samo ujutro ili predvečer. Znaš,
svi tvoji problemi baš sada dolaze do izražaja, trebaš paziti."

Pazila koliko je bilo moguće oduprijeti se momu nemiru, ali evo,
doživjela sam još jednu jesen. Nije dobro ni počela već mi je dosta,
kiša, ljiga, pretvaram se u hodajuću metlu, tko se može suprotstaviti
silnom lišću, dan skratio, a u vrt čeka prekapanje, gnojidbu, sadnju.
Od jeseni volim jedino boje, dok se ne poskliznem na mokar list.
Jesen zahtjeva i let oko špahera, slaganje drva, prebacivanje robe
iz ormara u ormar, generalno čišćenje, što podrazumijeva mikroskopsko
obilaženje skrivenih terena. Nekad je to bila ljubav, sada pokora.

Zimu ljubim iz dna duše, gledanjem kroz prozor ako slučajno pada
snijeg. Nekad nas počasti, dođe i ne odlazi brzo, nekad tek blago
zaleprša, razgali uspavana srca i ode dalje. Zima je nezgodna za
sušenje rublja, stoga je najidealnije čekat buru i okrenit sve na tri.
Zimu volim i zbog bure, pročisti i očisti sve nečistoće, a zna se baš
ponašati k'o loša domaćica, sve otpuhnuti "pod tepih".

Glumit ću mladost i radovat se svakom godišnjem dobu, uključujući
i ova što imaju mane. Nekada sam se radovala svakoj sekundi, satu,
danu, a godišnja doba su proletjela. Sada imam vremena sjetiti se i
prebirati po tim ljepotama, ne vjerujem da je zbog godišnjih doba.

19

četvrtak

rujan

2019

Rominja, mrmori, žubori..., bljak

Gledam u ovu rubriku "novi post", blenila i mislim se da mi baš
nije do pisanja. Kako se osjećam..., koga briga, a izgledam k'o
poljoprivredno dobro u likvidaciji, možete mislit onda.
Imala sam planova za slijedećih par dana, imala, trebala, željela...,
ništa, piši kući propalo, sidi i ne mrdaj najbolja sam sebi nemrdajuća,
najmanja šteta. Ne rušim, ne padam, ne spotičem se, a manje jedem,
samo tako kuća može naprid. Srića šta me svako malo zove ne'ko
da bi mi prinio "radosnu vijest" o tomu kako su baš mene izvukli i eto
me 'oće nagradit, a nagrade čudo, kremice, vitamini, ja samo triban
platit poštarinu od stotinjak kuna..., baš su me našli, ne znaju oni moje
korjene. Gledan se maloprije u ogledalu i brzinski se odmaknen,
skoro san se pripala od žene s druge strane..., e..., neš majci, bar te
ne moran gledat, tako san odlučila vama malo pokvarit dan.

Sama sam, kad je čeljade samo nije lako, nema se sukin ni porječkat.
Matan otiša' s jaranen, doša' im niki iz svita, ono mi ispotiha govori da mu
je 'ćer udata za s... "Blago njima" rekoh, kad se posvađaju bez problema
se dovate matera a da svoje nisu ni takli, volja te ustašku, volja te četničku,
onda ide "mir, mir do neba" i ispočetka. "Ma, ti stalno okrićeš pilu naopako,
a kaže "on" da mu je baš zet..., nako, dobar, dite i rođeno vanka nema
nikakve veze s raton, nema mu ni ćaća". Eto ga na, mi se uvatili pričat o
nekomu a drva su nam još u Hercegovini..., "nego, nađe li ti 'ko će ti
pritrat, znaš koji je datum, a i zaladilo. "Nego..., ja ti iđen ća, sigurno ćemo
se malo duže zadržat, nemoj slučajno da nisi ništa ručala, name ne računaj"
Čim mu spomeneš drva k'o da si muva podasujo ispod njega, a on neka
instalira grijanje na nuklearni pogon, meni je važno da ne drćen.

Vanka vrime k'o da te nagovara..., aj se upucaj, a neću, ne volin oružje, ne
volin pucaljke, ne volin ni rizalice, iš,iš od mene. Uživat ću ostatak dana,
sama ako me 'ko ne iznenadi, slušajući kroz prozor kako lipo rominja, mrmori,
žubori i da znate, baš nije bljak.

17

utorak

rujan

2019

Kuda vode vode?

Dok me nije uhvatila ova dosadna viroza znala sam svako jutro prošetati
barem do dućana i napraviti krug, tek da mi ne odumru mišići i pantagane.
Jedno jutro usput vidim improvizirani stol, tri momka i pred njima papiri.
Znatiželjno zastanem, upitam momke "koji se kandidira za predsjednika
pa skuplja potpise...," oni se nasmijaše i kažu da je to inicijativa "Asime
spasi me, ili prevedeno, spasimo naše vode". Znam ja što je voda i koliko
je plaćam..., da vam približim; mjesečni trošak po vodomjeru cca 20 kubika,
što iznosi 200 kuna, a račun dođe na 450 kuna, kuna gore, kuna dolje,
ovaj dodatak je "Ahmete, nakalemi namete".
Jedva čekam kišu da se ne mora zalijevat, a tada idu kubični metri drva,
nema manja mukte, plati pa živi, a ne obratno. To je taj dio, ajmo na spas...,
mućnem malo i kažem sebi, ako nitko neće potpisati kako ćemo spasiti
naš najznačajniji resurs, to u slučaju da već nije prhnuo, tko to zna uopće.
Bar me neće savjest grickat da je moj glas ili neglas presudio ili osudio.
To je dakle inicijativa kao i mnoge do sada, a referendum..., mladi smo
saznat ćemo.

A sad da vam kažem zašto sam osjetljiva na vodu. Odrasla sam na ljutom
kršu gdje se voda iz čatrnje (gustirna, bunar), čim sunce grane čuvala samo
za kuhanje i piće. Za sve ostalo se išlo na bunare koji datiraju još iz turskog
doba, a mnoge su kopali i naši stari. Nema plastičnih kanti, burilo na leđa i
goni. Burilo, koje se kod nas zvalo vučija je bilo samo po sebi teško, a još
kad se napuni s dvadesetak do trideset litara vode..., nosaj rodice. Zato je
razložno nastala gangalica: "Mala moja burilo te tare, prodaj ćaću i kupi magare."
Ćaću nisam prodala ali je on kupio magare i tako poštedio kosti svoje jedine,
ne mislim pri tom na sebe, nego na majku, mene nikada nisu "tovarili".
Prvi dio života sam stalno imala u uhu: "pomanje vode, šćedi vodu, 'ko ne zna
šćedit vodu kako će drugo". Došla u grad, voda teče na pipu, nije se rasipala
ali se normalno koristila za sve potrebe, nema kanti, nema vučija, kosti slobodne.
Tada se rodila moja ljubav prema svim poslovima gdje je uključena voda. Nije
bilo bitno prati robu na ruke..., ima vode dovoljno za ispiranje, za pranje svih
površina. Do dana današnjega, paučina se može navuć da bude zrela za ribolov,
ali podovi se blješće, nije do mene, do vode je.

Moje malo misto nije imalo vodovoda kad sam ga ja obogatila svojim dolaskom,
tako sam se vratila na kante, gradsku česmu, mjerenje svakog potrošenog litra,
divota od života..., a što reći..., ljubav kante nosa,

Zato bih se obratila "krojačima" zakona, odluka i čega još ima, prije potpisivanja
bilo čega što bi nas rasvlastilo najveće blagodati, neka par godina žive na način
naših starijih bezvodnih generacija, s kantama, vučijama ili plastičnim bačvama
kako bi shvatili vrijednost te dragocjene tekućine. Ne bi bilo dobro da naši potomci
sutra ponavljaju: "kud odoše naše vode?" Neće one nikud fizički otići, ali zašto ne
ostaviti u vlasništvu naše vrijednosti, čemu onda borba za samostalnost ako ćemo
stečeno za sitniš predati u ruke drugih gospodara.?

14

subota

rujan

2019

Možemo mi i bolje

Da, svi možemo više i bolje, možemo uz malo volje biti i bolji, a u tomu
nam često pomaže i povijest. Povijest je puna kontradikcija, puna je i
istina, omaknu se i laži, razumljivo, pišu je pobjednici. Onda se pojave
patolozi za povijest, seciraju je i okreću najčešće na svoj mlin. Jedno je
sigurno, povijest kao i sadašnjost puna je materijala za "reciklažu ili za
kompostiranje", da ne kažem smeća. Vjerojatno iz mene progovara loš
poznavatelj najfleksibilnije znanosti pa ću na tom tragu i iznijeti svoje
viđenje viđenog u jednom dokumentarcu, a odnosi se na serijal o velikim
ruskim rijekama, u ovom slučaju tema je Don, Tihi Don što ga opisa M.Š.

Sad slijedi ono što me privuklo i odmah zagolicalo moje blago izravnane
moždane vijuge. Ne moram vama velikim poznavateljima naše zbilje govoriti
o istoj. Slagali se mi ili ne, može biti puno bolje nego je, a tada bi trebalo
zagrebati po vrškovima što zna biti vrlo bolno za grebatore. Stoga se vraćam
u tu crnu rusku povijest koju je obilježio jedan od nekoliko najcrnjih diktatora
svih vremena, a to je "brko". Tko nije čitao Štajnera i 7000 dana u Sibiru, ili
Povratak iz Gulaga i još mnoga djela gdje je barem u tragovima opisano
djelovanje toga bolesnika na život svoga naroda a nerijetko i onih što bi se
slučajno zatekli. To smo riješili, znamo tko je bio i da je njegovom bolesnom umu
rijetko bilo rivala bez obzira na istu školu.

Osvrnut ću se na dokumentarac i ponešto izvući iz konteksta radi naše dobrobiti.
Hidroelektrana na Donu, jedna od najvećih u svijetu izgrađena je u vrlo kratkom
periodu, oko tri godine. Nemojte me hvatati za riječ, da li se te tri godine odnose
na samu branu ili HE u kompletu, a i nebitno za priču. Do zadnjeg centimetra je
izgrađena trudom zatvorenika, baš onih koji su se "ogriješili" i ogriješili na bilo koji
način o stavove "milog vođe". U jednom trenutku do njega je došla kutija od šibica
na kojoj bijaše napisano: ako nas oslobodiš posao će biti odrađen", on onako
milostiv kakvog ga Bog dade samo je na istoj toj kutiji vratio poruku: "bit ćete
slobodni ako posao bude završen za tri godine". Dogovor postignut, većina onih
koji su od rada u mukotrpnim uvjetima preživjeli su oslobođeni, mnogi i dobili
državne nagrade, dok je jedan broj nastavio svoj život negdje u hladnoći.

Mi smo mala zemlja, divna, mukom stečena, a znamo gdje je stigla zahvaljujući
dijelu ološa koji je smatrao da samim tim što je lijepa mora biti njihova, k'o neki
nadobudni momak kad vidi lijepu djevojku, baci udicu i smatra da mora biti njegova
ili će sve otići u papar, da ne budem prostija. Takvih "vrlih momaka" se nakotilo,
dovoljno da uzmu pod svoje novac, resurse, institucije, oni vedre i oblače.
Poučeni poviješću, neki uistinu vrli momci bi ih u tren oka mogli razgolititi, uzeti
samo ono što im ne pripada i poslati na prisilan rad. Mi ovakva zemlja bi za godinu
dana mogla biti Misir, a oni kad završe što su svakako "sredili" neka se vrate i
uživaju, ali kao i svi drugi građani, neka žive od svoga rada. A njima najveća kazna
(bez vraćanja otetog) je guljenje krumpira, pomoćni kuhari, što im preostaje nego
oguliti jednu traktorsku prikolicu krumpira i kući pjevajući. Vraćaju se u svoje dvore,
na svoje "brodiće" živeći malo povučenije ali bez brige koliki je račun za struju.

Iz povijesti čak i one najcrnje potrebno je nekad izvući detalj koji može poslužiti u
svrhu dobra.

Ne znam što mi bi da ovo pišem, kad unaprijed znam da se ništa neće promijeniti
ni pod uvjetom da popuste sve brane.

12

četvrtak

rujan

2019

Pukni puško...

Nećemo se lagat, do nazad nekoliko desetljeća u momu kraju i mnogim
drugim krajevima lijepe naše, rođenje muškog diteta oglašavalo se pucnjevima
iz oružja kakvih je kuća posjedovala. Bila sau to mučna vrimena, do danas
se sićam tramatičnih događanja ako je žena rodila žensko, a muž i familja
naručili muško. Bilo je tu svega, ne bi je tili ni pogledat, u drastičnijim slučajevima
bilo je i izgona, jer, kako je moguće da je ona rodila ćer a on napravio sina...

Nadala sam se kako su ta vremena daleko za nama, da se radujemo novom životu
bez obzira na spol, neka je živo i zdravo, a ono..., šok, istina, malo dalje, u bivšoj
bratskojedinstvenoj republici Crnoj gori. Sigurna sam da nisu jedinstveni na ovim
prostorima, ima toga, samo je tuga zatomljena kad na svit dođe lipa mala curica.

Prema večerašnjim vijestima situacija je zabrinjavajuća. Kako je danas moguće
ranije otkriti spol djeteta, oni to rješavaju vrlo drastično..., nisi muško..., van iz majčine
utrobe. Zbog toga je daleko veći broj novorođene muške djece na štetu ženske, jer
kako sugovornici novinarima prokomentiraše..., to je radi loze, prezimena, ipak je
muško nositelj..., tralala. Jednostavno ne mogu doć k sebi, užasnuta sam, kao da
živimo u nekom tamo vijeku gdje su vladala pravila da nema pravila. Tragično je da
žene bez prosvjeda prihvaćaju takav tretman. Pitam se koga će ti djetići ženit kad dođu
do ženidbe..., ili će to rješavati među svojim muškim sunarodnjacima.

Čvrsto sam odlučila da ću preostalo vrime skupljat svaku lipu da se odmaknem iz ovog
ludog svita i odselim na onu novu planetu, nešto puno svjetlosnih godina udaljenoj od
nas, ali ima uvjete za život. Sigurna sam da će biti gužve na redovnim letećim i vozajućim
linijama, ali triba bit na gotovs.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>