30

utorak

srpanj

2019

Uvijek isto..., zašto?

Ovih dana na ulicama našeg malog mista bolni mir, ljudi
zaobilaze jedan drugoga uz samo upućen tužan pogled.
Jednoj majci je trajno otrgnut dio, njezin sin, na pragu
života. Obitelj je uskraćena za osmijeh, razigranost, sreću,
samo jedan trenutak je prekinuo snove, nadanja..., sve.

Zašto roditelji moraju pratiti svoju djecu u jednom smjeru,
zašto se to događa? To se ne bi smjelo dogoditi..., nikomu.

Danas ćemo te ispratiti, svi, obitelj, susjedi, vjerni prijatelji
koji su našli načina da s udaljenih destinacija dođu, da se
oproste od tebe.

Svaka riječ je suvišna, ona neće odagnati bol tvojoj majci
i ostalima, možda samo svijest o tomu da nisu ostavljeni
bude blagi melem.

Počivaj u miru drago dijete, čuvaj mjesto svojoj majci, znam
da bi ona u ovom trenutku rado zamijenila mjesto s tvojim.

Ostajemo svi u tihoj nemoći čekajući vrijeme susreta..., a ti
ostaješ u trajnom sjećanju:(

26

petak

srpanj

2019

Ja san bacijo ključ

Ležao je na improviziranom stolu u novom, vjerojatno vinčanom odijelu.
Mi smo gledali modrice na glavi, mater se kidala od plača, a mlada žena
je buljila u nešto. Potiho su pričali di je 'ko bio kad je puka' grom, kako su
eto za dlaku i oni izbjegli, to je izgleda bilo važnije od tragedije i dvoje
mališana koji su ostali bez ćaće. Ne'ko pametan je dičicu sklonio da ne
sudjeluju u "derneku" nastalom od smrti pokojnog im ćaće.
Jedan student na ferijama je slavodobitno objašnjava skupljenoj grupici
kako je u ruci drža' ključ od konobe ali ga je brzinom munje bacio, inače
je i on moga sad ležat.
Nas dvoje sedmogodišnjaka smo začuđeno gledali i slušali, ništa nam
nije bilo jasno, nije ni danas. Tragedija, a glupe priče postaju značajnije
od onoga na odru. Vrlo važno 'ko je bacio ključ, 'ko je prvi stiga' na misto
nesriće, koliko je litara kiše taj dan palo po kvadratu..., kao da svi žele
svoj komadićak slave na račun jadnika kojega nema i očajnika koji su
ostali iza njega.
Ne znam šta mi je to danas palo na pamet..., valjda se sve smrti više,
manje preklapaju, ne'ko i u tuđoj tragediji nađe načina da istakne svoju
"veličinu".

17

srijeda

srpanj

2019

Lakše se diše

Već duže vrijeme u mojoj, da ne kažem našoj kući, ekonomija je
na klimavim nogama. Nema suradnje, nema dogovora, sve se
nešto radi "ispod žita", ne zna lijeva što radi desna i obratno. To
je i nama ministrima bez portfelja već počelo izlazit na uši i došlo
je krajnje vrijeme da nešto napravimo po tom pitanju, dok nam sve
brodice nisu potonule. Istina, mi u vlasništvu niti nemamo brodice,
no, svejedno tone sve ostalo, a spasilačke službe nema na vidiku.

Problem je bio ustanoviti tko je glava a tko vrat koji vrti glavom, da
bi krenuli u rekonstrukciju svega onoga što ne štima, a istini za volju
ne štima baš ništa.
Uz blago negodovanje, preuzela sam ulogu prvog od jednakih, iako
nikada nismo bili jednaki, nema ni logike zar ne?
Krećemo od Ministarstva rada i nerada, suglasni smo da je to njegov
resor..., nisam kriva, njegov rad je plodonosniji, ja sam tu samo kao
nadzorni organ, radi eventualnog zabušavanja.

Ministarstvo zdravlja je pripalo meni, tu sam stoposto ušaltana, jer
nema šaltera koji nisam obila, a i farmaceutska industrija je to dobro
uprihodovala. Okrećem stranicu, liječim se prirodno, nema trošenja
na doktore iz kućnog budžeta.

Ministarstvo gospodarenja kućnom imovinom je također pripalo meni,
svu imovinu koja nema uporabne vrijednosti stavljam na javnu dražbu
ne bi li se zakrpale neke rupe, a sve ostalo stavljam pod povećalo da
mi se čini većom nego stvarno je.

Što se tiče prometa i veza tu smo se brzo složili, prometujemo rijetko,
a veze su nam skroz naskroz tanke.

Telekomunikacije režemo na najtanje, nema poziva, poruku..., ništa,
javljamo se tek ako nas netko zove.

Ministarstvo poljoprivrede sam prepustila komu i pripada..., NJEMU,
uz obvezu da neće koristiti nikakvo GMO-izirano sjeme, nikakve "umjetnine"
neću na svojoj njivi, samo prirodno ili ništa, poticaji su isključeni, tu će
biti ogromnih ušteda.

Ministarstvo turizma ukidamo, domaći idu u inozemstvo, a sa strancima
možemo jedino na mote, a to u suvremenom svijetu ne prolazi.

Ministarstvo obrane, Policije i još poneko, ostavljamo na razini..., ako te
netko napadne, prevari, rani, siluje, riješavaj to vlastitim snagama, nekako
nas iskustvo naučilo da se najbolje uzdat u vlastite snage i oružje.

Vanjske poslove smo poslali vani, a što će to nama, samo pape lovu.

Ovo su tek privremena rješenja, ako se pokažu učinkovitima predložit ćemo
ih višim instancama, na zadovoljstvo svih nas.

Tek što smo utvrdili detalje oko rekonstrukcije već vidimo svjetlost u mraku,
a i prodisali smo, svako s po jednim plućnim krilom, druga su na remontu.

09

utorak

srpanj

2019

Svjetla budućnost čeka prosječnu domaćicu

Što se čudite..., budućnost, sutra, prekosutra, neka je sat, to je
budućnost. Osjećam da će nadolazeće vrijeme, koliko god trajalo
biti baš dobrim vjetrovima usmjereno prema meni, prosječnoj
domaćici.
Makla sam se od dnevnopolitičkih događanja, ali uši su zafrkane,
čuju i ono što bi u startu zatrle, tako sam načula i za ove silne
afere od nedrage mi vrste ljudi. Nisu oni meni nedragi zato što me
gricka zavist i što me načela zloća..., neee, samo ne mogu probaviti
neprobavljivo, a nestalo mi dulcolaxa.
Okrenimo se "momu autu", t.j. mojoj budućnosti i zavidnoj karijeri,
a ako usput zaglavim ima me tko naslijedit.

Životni put često spominjanog ovih dana i tjedana puno sliči na moj,
bar u nekim segmentima. Naime, poslovi gdje je namakao prvu lovu
slažu se s mojim poslovima u istom razdoblju, možda smo čak radili za
istog poslodavca (ja sam bila na ugovoru). Pojma nemate koliko su
naši građani paragaće, koliko na godišnjoj razini naš narod izbuža
gaća, a nije više vrijeme da će nosit izbužetane. Zato postoje prodavači,
s licencom i bez nje, obilaze sve one za koje misle da su obezgaćili,
posao se sklapa odmah, iz ruke u ruku. Tu je diskrecija zajamčena,
nikomu tko drži do sebe i svoga kupca, ne pada na pamet da iznosi
podatke o vrstama i brojevima gaća koje je udomio. Zamislite da se
mi, iz grupacije gaćaroša drznemo otkrivati brojeve gaća naših klijenata...,
degutancija živa, ili da dam do znanja nekoj ženi kako su mi poznate
skrivene dimenzije njenog muža, Božemoj, znam mu broj gaća, nije
problem to matematičkom formulom izračunat.
Ne moram vam tumačit koliko se tu para i lipa nakotilo, a kad još dodam
nekoliko vrsta akviziterskih poslova koje sam zdušno odrađivala..., čemu
čuđenje zbog mog imovnog stanja. To što mi je u kući i okolo uglavnom
starež..., ne dajte se zavarati, to je samo usklađivanje s mojom godinom
proizvodnje. Na neki način, ne želim iritirat narodne mase, ne želim da se
o meni priča kao o korumpiranom političaru ili korumpiranoj domaćici, s
obzirom da politiku ni prismrdila nisam.

Sad kad su putevi donekle osvjetljeni mogu barem najaviti da bogatstvo
koje budete viđali kod prosječne domaćice, premašuje sve prosjeke i u
znak solidarnosti prema prozivanim akterima odgovorno izjavljujem kako
su gaće najbolji izvor zarade, još kad usput imate "dobre temelje i zaleđe".

Ne bacajte se otrovnim strijelama u ljude koji se znaju snać, jer oni čak
kod boga imaju bolje reference, a i kod božjih ambasadora. Kako ona ide:
"ruka ruku mije", a usput, tu je i pokajanje, tko tu što može.

07

nedjelja

srpanj

2019

Hrana za nostalgičare

Najavila sam kulturna događanja naših malih mjesta. Preksinoć je
dodijeljena Tinova nagrada za najpoetskije ostvarenje u 2019. god.
Nagrada je došla u prave ruke, detalje možete potražiti na portalima
da ne razvučem. Red poezije, red svirke mladih talenata, prigodnih
govora koji nisu prerastali u tirade..., sve s mjerom. Nakon programa
otišli smo kući, mene ubile postole pa nisam mogla ostati dalje.

Sinoć je bilo nešto drukčije i punije. Pozvana sam od svojih sumještana
(nema ih puno), da im se pridružim u obilježavanju godišnjice smrti
našeg najvećeg Ivana Raosa. Imala sam priliku i ranije doći, ali uvijek
nešto stoji na putu, sada je bilo drukčije, poziv se ne smije odbiti.

Krenuli smo na vrijeme, nije red zakasniti, uzbuđenje se osjećalo u zraku,
ipak dolazim u svoje rodno selo, koje je nekada brojilo 700 do 800 ljudi,
a sada je to deset puta manje. Očekivala sam neki mali skup pred Raosovom
rodnom kućom..., iznenađenje u startu. Pojavilo se puno ljudi, Split, Imotski,
Makarska i oni preostali stanovnici sela moga malog.
Počelo je u crkvi misom zadušnicom, polaganjem vjenaca na grob pokojnika,
a zatim smo se uputili prema kući. Uredno se parkirali, a centralna svečanost
održana je na platou ispred bivše osnovne škole u koju sam išla četiri godine.
Osjetila sam knedlu u grlu, tu su bila prva slova, prve igre, smijeh i suze.

Sva značajnija imena lokalne i šire scene su našli vremena i došli da bi se
mještanima obratili s nekoliko rečenica. Najupečatljivija je bila načelnica
općine Lovreć, pojavom i kratkim neusiljenim govorom u koji je unijela par
crtica iz ekraniziranog Raosovog djela Prosjaci i sinovi. Žena izgleda k'o
milijun eura (to je radi euro zone), mogla bi konkurirati svakoj ljepotici koja
se svakodnevno eksponira. Važnije od njenog lijepog izgleda je ono što radi
za naša gotovo izumrla sela, žar koji unosi u sve ono što radi.
Da ne ispadne kako mi je rod pa je hvalim..., ne, prvi put sam je vidjela, a
od svojih bivših sumještana čujem što sve radi da uljepša život onima koji
ostadoše.

Dobila sam priliku izgovoriti neke svoje priče, a pjesme je recitirala jedna ovdašnja
mlada profesorica. Bilo je malo škakljivo pojaviti se među ljudima koji me
poznaju od mladosti, ali reakcija je bila mimo svih mojih očekivanja.

Nastupali su KUD-ovi s plesovima i pjesmama (bilo je i gange), čitali su se
Raosovi aforizmi, djelovi pripovjetki, na kraju predstava Testament koju su
uprizorili glumci amateri iz Gata. Rekli bi neki seoska zabava..., daleko od
toga, prava kulturna večer koju su organizirali ljudi koji uopće nisu aktivno u
kulturi. Ljudi su to sa svojim redovnim poslovima ali s puno entuzijazma da
svoje selo kulturno ožive barem za godišnjice Raosove smrti.

Program je završio oko 23 sata, svi gladni ali ispunjeni ljepotom. No, naši
domaćini ništa nisu prepustili slučaju, na kraju nam se obratio organizator i
pozvao iza zida bine na malu zakusku. Zaista je bila mala, dugi postavljeni stolovi
s ovalima domaćih proizvoda (sir, pršut, masline, pomidori), kruh ispod peke.
Taman sam sramežljivo posegnula za listom pršuta, netko me kucne po
ramenu..., "nemoj puno, sad ti dolazi glavno". Nekoliko momaka trčeći oko
stolova donose velike ovale mlade janjetine iz koje se još puši. Dobro znate
kako mi je mila janjetina mlada. Crno i bijelo vino, bačve piva, za nas nepijače
sokići svih vrsta, a to je tek organizacija ljudi moga rodnog sela, desetkovanih
stanovnika, čiji su resursi puno kamena i brežuljci zarasli u guste šume i šikare.

Ako budem živa, više nikada neću propustiti ovu kulturnu poslasticu koja moje
rodno selo drži živim, dorađujući ga svake godine nekim novim detaljem.

Da li je to nostalgija ili jednostavno ljubav prema korijenima..., ne znam, to sam
upitala i moga ćaću čiji sam grob posjetila, ali samo mi se nasmijao s one slike.
Mahnula sam im na polasku uz opasku da me još ne zovu, čut će se jesu li me
poslušali.

05

petak

srpanj

2019

Turistički buuuum

Jutro, šest sati, osjećam miris kave.
Skačem, dobro, nije neki skok, ali sam se digla.
Vičem iz kupatila:
- Kud si poranio 'vako?
-Pakiraj kuvere krećemo!
-Da ti nisi štagod ružno sanja, kakvi kuveri, znaš da su zauzeti,
složila san jorgane u nji'.
-Dobro, može i obična torba, a uzmi onu malu torbu šta ladi.
- Znaš da se nisan pripremila za more, triban puno radnji obavit,
neću doć na plažu k'o putujući nered.
-Ajde, ajde, ubrzaj da uvatimo misto za parking, a sad dođi srkni ovu kavu.
Kad je more u pitanju mene ne treba molit, naročito kad se krene po hladu,
dođeš na plažu tek poneki zalutali okupač, a mi pravi okupatori.
- Pripalin jednu, ispušen je do pola, kavu tek srk, spakiran malu ledaru,
u torbu ručnike, češalj, ogledalo, mobitel ako se kogod zabrine dismo.
Uzmem i knjigu Blue Moon Damira Karakaša, tek okrenila dvi stranice.
Duša mi čitat na plaži, u pauzama dok ne zviram okolo.
- Jesi li gotova?
- Evo jesan, samo da provjerim goreće i goruće objekte.
Raspoloženje mi je bilo na vrhuncu, jedva sam čekala spust niz Biokovo,
a ako se posreći mogli bi dobar dio dana ostati na plaži, borovina je gusta.
- Oćemo li u naseljeno ili na onu našu?
- Ajmo mi na našu, tamo se parking plaća.
Dolazimo, pred tom plažom je također uređen parking, a ranijih godina se
parkiralo po obližnjim šumarcima koje su vlasnici također naplaćivali. Bolje
mu se isplati dežurat oko svoga maslinika i ubirat neoporezive daće, nego
iznajmljivat apartmane i čistit ih poslije gosta.
Na parkingu dva poljska WW-a, maslinici prazni, nema konopa ograničenja,
u čudu krenemo prema plaži.
- Ovo ja zovem turistički buuum, rekoh glasno, svakako me samo on čuje,
a ovih dva puta po dva kupača ako i čuju ne kontaju.
Uranjam u more do koljena, ribice mi se motaju oko nogu, možda misle da
sam crv, malo dalje naziru se ježinci..., dobro da znam. Jednom sam imala
"umfal" i nije mi bilo baš slatko. Voda je za moj ukus malo prehladna, nije
čudo, još nije ni 8 sati, a na tu lokaciju sunce ne žuri doći.
Otplivam leđno, vratim se prsno i uživancija kreće. Desetak metara od nas
dva para Poljaka srednje dobi kočopere se svojim atributima, a od svega
najviše je visećih objekata. Sklonim pogled iza naočala, onako više za sebe
zborim..., "ma dobro, tu nisu prepoznatljivi, ali imaju li ljudi ogledala?"
Kad je netko mlad i zgodan pa pokazuje svoje tijelo..., njegov izbor, barem
ima što pokazati, a ovako, vidiš samo tragove istrošenosti. Stvar izbora.
Ovo je inače plaža pola-pola, ovi s krpicama na jednu, golaći na drugu stranu,
da se ne dive jedni drugima.
Odoh još jedan krug otplivat, a ono dolazi brodić. Dvije žene gase motor, uzimaju
vesla i zaustavljaju se pred nama. Kupači već polako stižu, prostiru ležaljke, vrše
pripreme za morske pustolovine.
- Evo friška roba..., breskve, grožđe, višnje, smokve, likeri domaći svih vrsta...
Uzvikuju jednom, dvaput, treći put jedna grabi veslo, zavesla i na sav glas:
- Šta je ovo, di smo došle, zar ovi turisti ništa ne idu, šta je ovo za Gospu blaženu
ove godine, nikada nije bilo 'vako...
Motor je upaljen, odoše one na šire more pa će vjerojatno pokušati u naselju gdje
je svakako štand do štanda, što znači da dnevnica neće biti loša.

Otplivam, ne smijem puno da mi se ne upale mišići, vratim se na kaparano mjesto,
krenem s čitanjem. Osjećala sam s lijeve strane da mi je malo toplije, ova druga strana
je bila u hladovini. Malo se pomaknem, on napominje da se sklonim jer će ova moja
svijetla koža biti boje jastoga, a ja se udubila i ne puštam. Tek tu i tamo popijem vode
i gricnem keksiće, opet se malo povučem i tako do posljednje stranice.

Kad sam se još jednom htjela okupat, tek radi osvježenja, opazim da u vlasništvu imam
dvije sebe, lijevu i desnu, lijeva crvena, a desna nije plava nego blijeda, svejedno.

Namazana sam i premazana svojim melemima, nema više peckanja, ali razlike u boji
će biti dok ujednačenim sunčanjem ne potpišu koalicijski sporazum, moja lijeva i desna
strana.

Ne znam kako će se ove godine turistički bum odraziti na proračun, ali meni je prva
turistička avantura baš napravila buuuum.

Do slijedećeg spuštanja posvetit ćemo se malo kulturnoj dogradnji s Tinom u Vrgorcu,
Raosovim danima u Medovu docu i Glumcima u Zagvozdu. Trebalo bi biti zanimljivo,
do sada je uvijek bilo.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>