28

utorak

svibanj

2019

Želje, htijenja, borbe..., tek iluzije

Što je tko želio, što je htio, za koji klinac se borio i na kraju što je
tko dobio..., sve je u našem poimanju događanja. Što prije i svjesnije
prijeđemo na onu: "kako sijao tako i žeo" ili "uzdaj se u se i u svoje kljuse",
prije ćemo prijeći u blagi oblik nirvane i duže ćemo živjeti. Radi koliko
možeš i ne uzdaj se da si ga kusnio što ti netko da, jutra će ti biti vedrija.

Možda sam nekada imala iluzija o popravku postojećeg stanja, no, te
iluzije se razliše k'o emulzije i vidim samo gnjecavost, koju pokušavam
vješto zaobići da ne prokliznem, nastojeći se othrvati svakom danu koji
dolazi. Nisam razočarana rezultatima izbora, moji favoriti svakako nikada
nisu među pobjednicima..., čekaju sazrijevanje kolektivne svijesti, a kad
svijest postane kolektivna..., ne znam što će biti, nisam nešto kolektivna.

Da ovo ne prijeđe u prazno laprdanje, obraćam se samo preporukom za
dvije knjige koje ne bi bilo loše pročitati, osobito ljudima koji očekuju da će
se u bilo kojem segmentu nešto promijeniti, od sada pa do raja.

Ivo Brešan: Ispovijedi nekarakternog čovjeka
Taj nekarakternjaković, oslobođen svih pripadanja bilo komu i čemu, nalazi
se sticajem okolnosti baš u vrtlozima predraća i ratova, dijeleći sudbinu s
onima kojima ni po čemu nije nalik, ali zanimljivo, uvijek se izvuče...

Pierre Lemaitre: Vidimo se tamo gore, (dobitnik nagrade Goncourt za 2013. godinu).

"Zakazujem ti sastanak na nebu i nadam se da će nas Bog sjediniti.
Vidimo se tamo gore, moja draga ženo..."
Posljednje riječi koje je napisao Jean Blanchard 4. prosinca 1914.

Ovdje je obrađena tema 1. svj. rata, poraća, zaslužnih, okićenih, degradiranih.
Bilo bi mi drago čuti mišljenja, (premda su ovo samo romani), da li se u ovom
svijetu mijenja išta u glavama ljudi, osobito onih "zaslužnih" što bez pokrića
zauzimaju mjesta u prvim redovima, dok većina pognutih glava, tek uz blage
prosvjede čekaju da će "prvi redovi" promijeniti svijest.

Kakve su promjene moguće, što one mogu donijeti pored nas sortiranih po
klasama, bojama i dezenima?

24

petak

svibanj

2019

Gregor Samsa u očima prosječne domaćice

Jutro me nešto nije pomazilo, posljedica čudnovatih snova.
On se otkotrljao za svojim poslom prethodno mi dajući na znanje
kako ono što vidi u mom liku ne obećava. Nisam ulagala repliku,
svjesna da sam baš drukčija od one jučer ili sam baš htjela biti
drukčija, želim vidjeti reakciju. Je li kriv Kafka kojega sam odložila
u sitne sate, u trenutku kad se stvar s Gregorom završila na veliko
olakšanje ćaće, matere i sestre. Što sam to sanjala..., sebe kao
nešto ili nekoga nimalo sličnog osobi na slikama, ni onoj od jučer,
da li je to preneseno u stvarnost i je li ON vidio neku nedefiniranu
stvar koja se miče a zna da sam to ja i to na svojoj strani kreveta?

Pokušavam ustati bojažljivo se primičući ogledalu..., ma da..., ja sam,
u nešto izmjenjenom izdanju, valjda zbog frizure. Sinoć sam pripremila
pribor za bojenje kose, kad to obavim i malo se ulickam, ni traga neće
biti umišljenim promjenama, iako..., jedan dio mene priželjkuje da kao
i Gregor, bar na jedan dan budem barem zunzara u svojoj prirodnoj
veličini, zadajući strah okolini. Zanima me kako bi se ophodili prema
meni..., strah, zgražanje, gađenje, potreba da me zamlate prvom toljagom.

Kafka mi je favorit među piscima, genijalac, jedan od onih koji te tjeraju
da se stalno vraćaš i analiziraš što ga je navelo da svoje likove pretvara
u gamad, krivce, nedovršene stručnjake... Zar mu nije bilo jednostavnije
da opiše neku tragičnu ili sretnu ljubav iz svoga vremena, a on stalno
kuca po živcima čitatelja, strmoglavljujuć ih u najdublje ponore svoje osobe.
Stalno mu se vraćam jer je u svojoj nestvarnosti stvaran. Ako se ne probudimo
kao veliki kukci, zar se često ne osjećamo potpuno drukčije nego to sami i
drugi od nas očekuju, a u toj svojoj drukčijoj koži nailazimo na odbojan odnos
svoje okoline, često sa svješću kako bi najbolje bilo da nas nema, na radost
baš onih do kojih nam je najviše stalo?

Da li nam se događa da se zbog upiranja prstiju u nas, etiketiranja, lažnog
optuživanja, da i sami počinjemo vjerovati u svoju krivnju koje realno nema?

Kao dijete sam bila vrlo živahna (blago rečeno), tako svaka igra koja bi završila
nečijim plačem, završila bi i očima uprtim u mom smjeru. Ja sam ta, kavgadžija,
a baš nikada nisam prva započinjala kavge, čak nisam ni udarala ako nisam
prva dobila, a ostati dužna..., ne, ne ide to, morala sam vratiti.

Dolazile su pritužbe roditeljima, podvrgavana sam "pedagoških mjerama" kroz
riječi, a nerijetko bi majčica znala isprobati jesu li drenove šipkice lomljive.
Počela sam vjerovati kako sam ja stvarno izvorom svih zavrzlama, tada bih se
povukla u samoću i zavidjela svomu magarcu što on nije ja a ja on. Kao dijete
sam imala skrivenu želju da budem nešto ili netko na koga se neće iskaljivati
bjesovi nakon običnih dječjih igara koje završe mini boks mečevima.

Odavno nisam dijete ali Gregor Samsa mi je i dalje inspiracija, maštarija koja
se vjerojatno nikada neće ostvariti,a prosječna domaćica izgara od želje da
bar nakratko "preobražajem" zamuti poneku čorbu krilima zunzare.

21

utorak

svibanj

2019

Meteopatka

Ne mogu virovat da se ovo meni događa u najlipšin godinan, čim se
minja vrime; s lipa na ružno i obratno, osjećam svaku košćicu, posebno
onu udarenu i tranširanu, a mogla san još durat. Dok danas pod milin
Bogon ništa ne radin osin ručka, pečenja kruva i mavanja onon kineskon
metlicon za prašinu, izvaljena na kauč, bez psihijatra u pozadini, mislin
razne misli. Naravno da znate kako ja puno mislin, nateče mi glava od
silni' misli, o rezultatima istih drugon zgodon. Tako ja mislin, ako se muški
podložni lošem utjecaju vremenski' mijena zovu meteopati, unda bi ja
mogla bit meteopatka i ostali ženski rod. Kad san to izustila, uslijedio je
komentar..., "dooobro, može meteopatka, ili..., kako se kaže za onu drugu
pernatu neman"... Da nisan ovako slabašni' "rukohvata" baš bi' ga dobro
izrukohvatala, k'o da on ne može biti meteotukac ili meteogusak, meni
baš ne smeta, perje je perje.

Išla san gledat tamo na nekom programu morske đukce i nije mi jasno kako
ne poide one male prateće ribe, kad isto pitanje postavi i komentatorica. Uto
mi sinulo da počinje "Teorija velikog prasca" što isto pogledam kad nemam
kud sa sobom ni oko sebe. Brzo će i Potjera, a poslije ćemo vidit šta daju.

Ne mogu dalje, ova muka oko meteopatkoguske me ubi, drugi put spreman
referat pravo dobar, dotle mahanje.

16

četvrtak

svibanj

2019

Predodređena za prosječnu domaćicu

Svakim danom i ispod toga, prosjeka, a moji bliski me korađaju
govoreći da napravim više posla nego skroz zdrave. Ma zdrava sam,
da kakva sam, kad sve vidim, kad ispraćam one koji više neće bolovati,
jednostavno nemam primjedbe, k'o mali Crnogorac šta je progovorio
tek kad mu je falilo soli u hrani.
Dnevno odgledam poneki filmić, dokumentarac, a naročito su mi zanimljivi
oni o dalekim zemljama, ljudima, običajima, svjesna da tamo sigurno neću
nikada doći, barem ne u ovom životu.
Zadnjih par dana na HR2 oko 15 h prikazuju arapske zemlje, emirate. E,
neću vam prepričavati šta me sve u tom pustinjskom bogatstvu fascinira,
tek naglasak na žene koje kao nemaju nikakvih prava..., je, roge nemaju.

Izuzmimo Saud Arabiju, tamo ne bih ni da mi daju trideset deva, a jaaako
su skupe, biće zbog zdravog mlijeka, ne znaš bila ga pio ili se kupa u njemu.
Oni baš ne puštaju žene s lanca i brate "zamagljene" skroz, ne znam po
čemu se poznaju ako se slučajno sritnu na pijaci.

A ostali emirati..., majko mila, ženske ušminkane, od one svile na njima ja
bi' sašila vešta do kraja života i još bi mi ostalo matrijala za ukopnu eleganciju.

Nakit..., trenutno ne nosim ni vinčani prsten, čas me stiska, čas mi pada, jednom
sam ronjala za njim u WC školjku. Ma je da ja to nemam baš ni di nosit, svejedno
mi drago vidit, oči su mi bile k'o nategnuta praćka gledajuć prsten s nekoliko vrsta
kamenčića, koji košta kažu k'o jedan pristojan auto..., možete mislit koja je doza
pristojnosti tu prisutna.

Oglasi se ovaj do mene pitanjem: "šta misliš da ti nabavim jedan ovaki?" Oči mi
se suziše i dam pristanak: "more, ali znaš da ne pristaje ova odora šta mi se godinama
vuca po ormarima, tribaš me sredit od glave do pete, kupanje u devinu mliku, tretmani
kod kozmetičarki, frizerki, masaže, saune, zatezanje, rastezanje..., a šta je najvažnije,
ja ti više ne smin čupat travu, ne smin ničim narušit lipotu ruku, savršen prsten more
jedino na savršene ruke i komplet figuru. Ima još, sam prsten je ništa, triba to lipo
kompletirat s ogrlicom, rećinama..., iskalkuliraj pa mi se javi, a sad me pusti s tom
zajefrkancijom, odo' strugat špaher."

Je, lipo je gledat standarde u nekim zemljama, a ja opet mislim da to nije baš sve šta
oči vide, uvijek ima i ono iza, ili se ja tješim. Da ipak ostanem na prosjeku?

Ovo je jedno od mojih putovanja a nisam ni isprid kuće izašla.

15

srijeda

svibanj

2019

Poimanje obitelji prosječne domaćice

Dvoje mladih, k'o dva goluba, zaljubljeni, nesvjesni stvarnosti i svega
što im život donosi, pristupaju izgovaranju sudbonosnog "DA", dajući
obećanja kojih baš i nisu svjesni. Zaljubljeni i okruženi (ako imaju sreće),
roditeljima, djedovima, bakama, braćom, sestrama i svekolikom rodbinom
i prijateljima, primajući čestitke, zagrljaje i poljupce sa željama iskrenim
i malo manje od toga za dug i sretan zajednički život.

Slegla se prašina, raspakiraše se darovi, (danas kuverte), odahnuše i
ponovno duboko udahnuše. Slijedi period posjećivanja rodbine, djeljenje
najsimpatičnijih osmijeha, a ako mlada ima zaokružen stomčić, osmijesi
i savjeti se ne mogu ni nabrojati. Svi su u očekivanju potomka, čije će
gene povući, kakvo ime, neki idu tako daleko da dijete već vide na visokoj
funkciji. No, to su tek mrvice posute po obiteljskom životu, koji je u većini
puno složeniji.

Mala obitelj je tu i život kreće sa svim svojim vedrinama, oblačićima, burama,
bonacama, zasuči rukave i uhvati se za svaku zamku bez straha kako ćeš se
ogrebati. Daaa, ogrebotine su neizbježne, došle one od goluba golubici i obratno,
ili ih obiteljsko jato "u najboljoj namjeri" kači kandžama ne dajući ni disati.

Sretnici su okruženi djecom i pomoći obje obitelji, oni s manje sreće su prepušteni
sebi i svojim vještinama u obrani zajednice, osobito svojih tića.

Sretna obitelj ne sjedi stalno na kauču u čvrstu zagrljaju dok im djeca okolo skakuću,
sretni su i onda kad se mišljenja sukobljavaju, kad se sebi u bradu "obradi" cijela
rodbina, kad tonovi budu k'o operne arije, kad prvi susjedi misle da je potres, a ono
su samo "malo" jače zalupila vrata, sve su to sretne okolnosti. Iz njih se izlazi jači,
osnaženiji, zaljubljeniji nego prvog dana, a sve to ako su razlozi prizemni, bez
potrebe "zapisivanja i stavljanja u arhivu" nemilih događaja.

Obitelj se okuplja za stolom, o praznicima i nedjeljama pozivaju se i ostali članovi
šire obitelji, sretni su oni što najbolje komade na tom istom stolu ostavljaju onima
koji će tek poslije doći, nešto im je zaštekalo. Djeca posebno vole ta okupljanja,
traženje stolice više, bez obzira koliko slijedova nudi mama domaćica. Obitelj
raspravlja o svemu, onomu lijepom što im se dogodilo a ni problemi se ne guraju
pod tepih. Obitelj je oslonac, podrška, razlog za poneku tihu psovku, ali je tu, ako
nije, život postaje mučenje, smijeh je prigušen, tek da djeca ne primijete.

Obiteljski život je k'o ležaj fakira, samo vješti ustaju neozlijeđeni, ustaju i ponovno
probaju svoje vještine do potpunog usavršavanja. Kako se mi nosimo s "ležajem"
naša djeca to jednostavno prepisuju uz blage nijanse drukčijeg u svom budućem
zajedništvu, sa svojim golubom/golubicom, sa svojim potomcima, užom i širom
rodbinom.
Moguće je da postoje zajednice gdje se do jučer nepoznati ljudi odjednom baš u
svemu slože, nigdje ne zakazuju, sve im ide k'o nekadašnjem uspješnom referentu
za plan i analizu. Čestitam, sretnici, savršeni, mora biti da vam je nasmrt dosadno,
ili su vam se baš karte posložile da su vam svi skloni, da djeca nikada nemaju
temperaturu, nepoložen ispit, da odmah nakon diplome dobiju posao onakav kakav
su sanjali od najranijeg djetinjstva.

Postoji ova većina koja kreće s nule, tek su vjenčani darovi u obliku čaša, teća,
tanjura pripomogli da imaju iz čega jesti i u čemu skuhati, većina koja rasteže
mjesece, gradi, školuje i na kraju sretna boluje. Da, sretna, jer i u bolesti tvoja
obitelj je uvijek tu negdje da pruži ruku i riječ utjehe.

Eto, sjetila sam se danas na Dan obitelji dati svoj prizemni prilog u slavu obitelji,
dok je imamo dotle nas ima.

14

utorak

svibanj

2019

Istočno od raja, zapadno od pakla

Gdje ćemo se naći? Nastavak slijedi, nećemo dugo čekati, ako ovim
tempom nastavimo uništavati resurse koje smo dobili u naslijeđe.
"Bi svjetlo, bi tama, polja, rijeke, jezera, mora, planine", tako Biblija
tumači postanak našeg obitavališta Zemlje, (moja slobodna interpretacija),
a da li će i dokle biti, tko preživi saznat će, a neće se načekati.

Zgroženi proljetnim vjetrovima, kišama, niskim temperaturama, "orkanima"
brzine do 100 km/sat koji odnose krovove, ruše stabla, čupaju stupove
i što li već ne rade, zastanemo li s pitanjem: "koliko sam ja doprinio/jela?"
Istina, kod nas vjetar sto na sat je lahor, no očito za drude djelove Lijepe
naše vrijede i druga pravila vjetrobrzina.

Indijanski poglavica iz Brazila dolazi s molbom svijetu za spas Amazone,
vjerojatno je bilo i ranijih obraćanja, samo nisu zabilježena. Koliko mikro
Amazona ima na našoj trusnoj planeti koje vape za spasom?

Često prolazim uz naše krške rječice, kao i Trebižat i Neretvu. Dok zima traje
učini mi se kako ima pomaka, čim počnu poljski radovi slika se potpuno mijenja.
Uz obale nagomilane gomile otpada i to ništa manje od ambalaže otrovnih
pesticida, plastične boce, vrećice..., šikare i stabla okolo su "nakićene" k'o
božićne jelke, ali ne kuglicama i mašnicama..., otpadom, svih vrsta.
Vodu iz tih bogomdanim izvora mi pijemo, trošimo, za sada pročišćivači odrade
posao..., dokle?
Kroz polja postoje kanali koji su nekada služili za odljev viška vode, danas stoje
zatrpani, smećem, travom, dok Hrvatske vode uredno šalju račune svaki mjesec
za uređenje tih istih voda, očito ne i kanala.

Gdje ste u Dalmaciji vidjeli kuću pokrivenu limom, to sigurno nije zbog "mačka na
vrućem limenom krovu", već zbog snažnih vjetrova. Na ovim prostorima ljudi su
znali da kuća mora imati čvrste temelje i primjerenu krovnu konstrukciju (cigle se vežu),
stoga se rijetko događa da lete krovovi, a čvrsta gradnja odolijeva i ostalim nepogodama.

Vidim danas kako se munjevitom brzinom rade nasipi, ne bi da je ovo prva kiša i prvo
iskustvo s poplavama. Tko pametan gradi kuću na obali rijeke ako se može bar malo
maknuti na uzvisinu. Koje se to upravljačke strukture grčevito bore kako bi iskamčile
zadnju kunu od svog naroda za razna održavanja, a održavaju samo sebe i svoje vozne
parkove (ne i nasade), one kojima nije stalo, one koje misle da njihovim odlaskom svijet
nestaje. Čemu onda čuvati i održavati date nam ljepote kad je svakako poslije nas potop.

Kaže se da svako putovanje počinje prvim korakom, nešto živim u ludoj nadi da bi se
pojedinačnim koracima moglo stanje barem malo ublažiti, ako ne potpuno popraviti, a
počeci su od kuhinje, vrta, obzirnog odlaganja otpada, to radimo za našu djecu, unučad.
Nisam meteorolog ni znanstvenik, ne mogu predvidjeti budućnost, ali sam sigurna da će
priroda biti uz nas samo ako smo prema njoj obzirni, inače ne oprašta.

Da li ćemo se naći "istočno od raja ili zapadno od pakla" baš i nema velike razlike, ako
brzim koracima ne krenemo ka uvažavanju svega onoga što koristimo ničim zaslužni.

02

četvrtak

svibanj

2019

Leonardo, Mona Lisa, Head of a women

Uđem u sobu sa zida me podsmješljivo, ispod oka gleda žena,
naslikana rukom jedne mlade umjetnice prema Leonardovom
djelu Head of a women. Što se mene tiče naslikana je vjerno, a
neš ti mene velike poznavateljice Leonardova djela i tehnika.
Kažu da je on mazao sa svim šta mu je dolazilo pod ruku, zato
mu se i Mona Lisa ili Lisa del Giaconda tako dugo održala na
životu. A jadnica je prošla sve i svašta, k'o i ja rođena je u znaku
blizanaca (zato se onako stalno smješka), iz Louvra su je potegli
1911. što je godina rođenja moje majke. Tek sam počela gledati
podudarnosti ovjekovječene mlade žene i mene koja i nisam više
u fazi cvatnje. Ona je rodila i više dice i za razliku od mene imala
je muža znatno starijeg, još duperanog. Ima još jedna sitnica..., još
se nije naša slikar koji bi moj lik prinio na drvo, platno ili plastiku,
nema veze, dotle ću se divit velikanima kista i okistanim damama.

A taj Leonardo je bio čudo od čovika, u sve se razumio, izumišlja
svašta, koliko je toga iza sebe ostavio čini se da nije ni spava ni
sida za ručak, biće onako s nogu štagod prigriza.

Dok smo jučer nas dvoje raspredali o Leonardu (on mi čita sve na
šta je naiša a ja slušala), palo mi je napamet da bi on moga isto k'o
i davno pokojni umjetnik i majstor svih zanata. Predložila sam neka
razmisli, ja ću mu dodavat alate a on neka maže, vrimena ima, a
neka hranu smanji, ne mora ni spavat, naspavat će se na onomu svitu.
U mojim očima on je vrlo darovit čovik, a kod nas se svakako ljudi
igraju s puno krupnijim stvarima nego je slikaći pribor, zaigraju se i
ne razmišljaju koliko su umazali svoje resore. Od boja i kistova ne
mora izić baš Mona Lisa, ali barem nema veće štete.

01

srijeda

svibanj

2019

Okusi slavlja

Sanjala sam ženskog kapetana ratnog broda u bijelom odijelu, sanjala
sam prvosvibanjski fažol koji nisam jela jer me nadima, sanjala
sam kako me ne kači novi zakon o umirovljenju jer sam prišišala
godine, sanjala sam još puno toga i onda se probudila, podbuhla
Previše je to snova za moje krhko biće, a vani kiša, povaljalo moje
taman procvale božure, a kišobran mi se slomio kad sam nekidan
išla prošetat a puvalo veliko jugo. Sačekala sam da malo stane
kiša i krenem u obilazak, do prvog dućana, nestalo mi kvasca, a
mislila sam umisit kruh da radno proslavim Bljesak, 1. maj i sv.
Josipa. Dućani rade, fažol se kuva na malo udaljenijoj lokaciji, a
meni se neda ići već sam rekla zašto.
Uz glavnu ulicu poredane kante za smeće, prominili običaj, godinama
se kralo cviće isprid kuća i redalo uz glavnu ulicu, stanovništvo starije,
opametilo se i sklanja cviće na tvrdo, jedna sam od tih. Sinoć zakoniti
unio pitare a kad je danas stala kiša iznijo, našu kantu nisu dirali, čudo.

Od Uskrsa ostalo janjeći rebara, sa zida ubrala mahune boba, kuvala
prvi put, mlada janjetina, mladi bob, a mi opet sami, lip ručak, tužnjikav.
odigrali partiju duple briškule poza ručkon, danas izgubila, muški, jučer
nisam, ne možeš stalno pobjeđivat, triba nekad prepustit pobjedu onima
kojima više znači, meni pobjede više ništa ne znače, igram da popunim
vremenske rupe.

Sad sam na čekanju sutra, valjda se probudim bez kiše, sa suncem, a
kad je sunce meni sve toplo oko srca i pluća. Sunce će izvući ove biljčice
i popuniti gredice, a ja ću gledati i povremeno brati plodove kad prispiju.
To je tek sutra a do sutra može stići još Kineza koji će domaćine počet
učit skromnosti, što znači više rizi manje janjetine.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>