26

subota

siječanj

2019

"Sokolovi" nas stvarno ne vole?

Veliki burni dan za stanovnike našeg malog mista i okolnih
mista koji žele prometnu povezanost zabiokovlje i ono uz more.
Organiziran je prosvjed, za koji jako žalim što iz opravdanih
razloga nisam mogla nazočiti. Moj ON je otišao i vratio se kući
smrznut k'o kokoš kad priko noći ostane van kokošinjca. Kaže
da mu nije ža', kaže i to da nije vidio ljude iz Makarske (ili su mu
bili van vidokruga). Naš maladi gradonačelnik se grčevito bori
da se konačno probije ta buža kroz našu stranu Biokova, koja
bi stanovnicima bila veliko olakšanje u vozanju na posa i s posla
u litnjoj sezoni. Reakcije su razne, iz vrha baš i nisu pozitivne,
a koliko me moje pamćenje služi vrhovi, osim onog sv. Jure nam
nikada nisu bili naklonjeni.
Ajmo ispočetka! Na drugom kraju, di sam se rodila, prometna
povezanost je bila na zavidnom nivou, autobus pamtim otkad
pamtim sebe, asfaltne ceste su davnih godina zašarale djelove
između brda i doprle do gotovo svake seoske štale u kojima više
ništa ne muče, ne njače, ne rže i ne bleji, no, to je druga priča.
Bili su nam otvoreni vidici jer smo iako makadamom, mogli vrlo
lako stići do Makarske, Splita, a dalje kud je 'ko tijo.

Put Vrgorac- Makarska je duga desetljeća bio priko Biokova, stara
cesta a Staza se zvala, do danas se tako zove. Išli ste ako ste
stvarno morali ili je u vama avanturistički duh. Alternativno se išlo
preko Kule norinske, na Ploče pa magistralom prema odredištu.
Ako ste mislili prema Splitu..., onda se ide Napoleonovom priko
Turije i kad ste izbacili iz sebe dušu eto vas u Splitu.

Polovinom šezdesetih godina bilo je govora o tunelu usrid mraka,
ali se pojavio interes lokalnog, prema Makarskoj gravitirajućeg stanovništva,
kako će se probit cesta s druge, južne strane Biokova i tako nasta
Stupica. Strah i trepet svih koji prolaze, posebno nakon pada velike
stinurine koji je onemogućio promet na duži period. Napravio se neki
mini tunel na tom odronjavajućem mistu, no stine i dalje strše i kad
je loše vrime, prikrsti se, sidi u auto i moli Boga da prođeš lišo.

Prominilo se vlada i vladara, općinski, županijski, državni, više su
izrizali "pupčani vrpci" a usput i pršuta, janjetine s kapulicon mladon
da više ne vidin svrhu od oti prisicanja trakica ili baren obećanja
da će se u dogledno vrime zastrizat. Svi su bili jedinstveni..., obećavali,
projektirali, na glasovin profitirali i otkotrljali se u dugu mračnu noć.

Puno našeg svita radi u Primorju, Stupica ti svakon vožnjon odnese
jedno radno vrime života, a do zagvoškog tunela je cca 30 km, još
moraš platit dvi cestarine, a avuta ne iđu na vodu pa i tu ode kuna,
a sve to mlade ljude goni rano iz kreveta kako bi došli na vrime na
dobro plaćen posa. Čin dvoje sidne na kavu tema je tunel, kako bi
bilo lipo, eto nas za po ure na moru, na poslu, u šetnji, švercu, šta 'ko
voli. To van je tema u nas toliko vruća za opeć se, vrući su i novi
zagovornici i vidin da in ljudi viruju. Koja korist šta virujemo njima koji
svukud vrte kad oni što bi tribali provrtit okriću glave iz ne znan ( a znan)
koji razloga. Boje li se možda oni s donje strane da bi in Vlaji mogli
ugrozit turizam, da bi gosti rađe dolazili k nami jer, osin šta je zdrak
likovit, ne škrtari se ni na spizi. Niko van odavlen ne ode gladan ni žedan,
posebno ove godine kad su se bačve prilile zbog neorganiziranog otkupa
vinski boba. Nameće mi se i drugo pitanje, je li to možda političko pitanje,
teorija zavjere ili samo usijanost polućelavi i ćelavi glava. Dajte ljudi
probudite se, mi smo odavno budni i na nogama, ne sidamo dok prva
bušilica ne označi da su radovi krenuli na našem tunelu spasa. Je li
moguće da vam toliko treba da shvatite, zadnjih pedeset godina, ili nas
sva ova desetljeća želite držati na margini života prodajući se za svoje
sitne (možda i ne sitne) interese, ali glasove svakako.

Koliko god vas je "sokolova sokolarilo" od izbora do izbora u našem kršnom
i ponosnom kraju, zaključak je samo jedan, "sokolovi nas nikad nisu volili".

Mi se ne predajemo!

14

ponedjeljak

siječanj

2019

Častan odlazak jednog dorata

Elegantnim kasom, glatkih sapi i grive što se na vjetru vijori, svoje
dane je dorat provodio u društvu svojih kolegica i kolega. Slobodouman
po određenju, teško se nosio s naredbama nadređenih koji čak i nisu
iz njegove konjske lige. Bio je rođen za široke poljane i brdske padine,
povremeno koketirajući sa ženskim dijelom svoga kolektiva. Dok nije
u potpunosti razvio samosvijest, dorat je, moglo bi se reći bio sretan.
Čim je osjetio naređivačke tonove u njemu se nešto počelo buniti.
U svomu intimnom krugu pozivao se na kršenje demokratskih, konjskih
procesa, prosvjedovao je izvijajući svoje savršeno vitko tijelo, nipošto
ne želeći podleći samovolji tamo nekog ljudova.

Njegovo društvo je naslućivalo da se dori ne piše dobro, ljudov ga je
prečesto izdvajao i podvrgavao svojoj volji i željama.

Otišao je jedan dan, ostavivši u jaslama oproštajno pismo, sa željom
da se isto pročita kod zatrpavanja njegovog tijela u konjski grob.

"Draga moja konjska zajednico! Teška srca opraštam se od vas i ovaj
put, za koji mislim da je posljednji. Ne mogu se više nositi s tretmanom
nadležnih tijela, moj život je sloboda i trka po prostranstvima, nikakve
kalupe ne prihvaćam. Ne mogu podnijeti da me sedlaju i jašu oni kojima
sam samo statusni simbol, koji ne poštuju ni svoju zajednicu, gdje bi nas.
Čvrsto sam odlučio da se neću buniti, gandijevski ću podnositi prvi dio
torture, a zatim prilazim drastičnom kraju o kojemu će se sigurno čuti.
Volim vas i apeliram da grupno nastupate i ne dozvolite daljnje korištenje
svoje snage i ljepote u svrhu ljudovskih trendova. Vaš dorat!"

Kad je njegova ljubimica kobila pronašla i pročitala pismo, bilo je kasno
za bilo kakvu intervenciju i pozivanje na konjska prava. Vijest je odjeknula
kao bomba i dodatno uzdrmala zajednicu. Dorat je u trenutku kulminacije
svoga konjskog dostojanstva, galopom napustio ljudovo stanište i svoj
život položio na tračnice gdje ga je ubrzo stigao zadnji čas.

Kad je u pitanju borba za čast ni suicidalni potez nije za osudu.

09

srijeda

siječanj

2019

Ima li pravo prosječna domaćica?

Prosječna je moja procjena..., percepcija okoline je podijeljena, ovisno
koliko netko "kopa ispod fasade", no, to i nije previše bitno, kad mi oni
što me ocjenjuju budu plaćali račune, onda ću se malo poklonit. Ma je,
poklonit se..., samo onom nevidljivom koji sve vidi, ostalo, batali.

Sad dolazi pitanje da li ja kao prosječna domaćica imam pravo ulaziti
u analize društvenog nam trenutka, moguće da nemam, ali kako kažu
da je demokracija, ostavit ću to pravo svojoj sebi.

Gledam kako Čakovčani slave odlazak od Mađara pa mi ništa nije jasno.
Šta se tu ima slavit..., da su ostali u sastavu Ugarske sad bi bili u vlasništvu
INE, ovako će i dalje graditi svoju županiju mukotrpnim radom i ispotiha
pjevati onu vrlo popularnu iz devedesetih..., "Ustani bane Hrvatska te zove..."

Bojim se ako se nastavi ovako komadati bez srama, svi ćemo udariti "zborne",
da li s očekivanjem pozitivnih rezultata..., živi bili pa vidili.

Shvatila sam koliko čovjeku može teško pasti prodavanje državne imovine pa
dehidriran završi u bolnici. Izričito naglašavam da me nikada nisu radovale
tuđe nevolje čak kad se o političarima radi, samo zaključujem da je prodaja
našeg zajedničkog veliki teret na dušama prodavatelja. Prateći situaciju kod
nas više nego vani, ne mogu se oteti dojmu kako većina političara ima dojam
da mi u globalu nemamo pojma i koriste sve raspoložive resurse da nas potope.

U miru i malo oporavljena sam ušla u Novu godinu, zato se malo ljutim na se
kako mogu poželjeti da sam boksač, ili neki drugi borac, nebitno. Vi koji pratite
situaciju po Evropama shvaćate odakle mi takve želje. Bilo je zadovoljstvo
gledati kako ljudi koji su progledali rješavaju svoj potlačeni položaj.

Ne nadam se da će se kod nas skoro nešto pokrenuti, ne nadam se da ću
ikada biti na TI s borilačkim vještinama, ali mi dajte za pravo da mogu gledati,
vidjeti i detektirati laži umotane u slatkorječive izjave začinjene anglizmima
u "nedostatku" našeg lijepog hrvatskog rječnika.

Da sam barem 'tica, pa da imam krila, odletjela bih barem u snježne alpske
nanose, kad se ovaj naš, domaći snijeg blago topi, k'o što se tope i nade u
opušteniju umirovljeničku "budućnost".

08

utorak

siječanj

2019

Potrošački KOD doktora i Tommy-ja

Jutro negdje, oko, cca, okolo -5 Celzijusa, ništa, dužnost zove,
moram u likara, preciznije, kod "mehaničara". Supatnik pali
auto kojemu je taman rođendan, gicne me do odredišta i vrati
se na obavljanje zadataka oko male kupnje.

Dolazim u ugodno zagrijan prostor, žeeena..., Bože mili k'o da
ovaj dili bonbone, a nije. Za divno čudo nisam puno ni čekala,
nekako je prevladalo razumijevanje prema mom općem stanju,
došla sam na red za stotinjak minuta, deset gori, deset doli.

Ulazim, malo smušena. Čovik u bilom mantilu izlazi i pita sestru
"koliko ih još čeka", a kad je ona rekla "sedam", on se u'vati glave
i prožuga: "eee, svašta, vanka minus 5 a one sve navalile kod
ginekologa, ajde gospođo uđite".

Pristupom mi je razbijo tremu, a kad je nakon svega reka da je
stanje više nego dobro za moje godine, razvukla sam osmijeh,
a još mi je tinjala misao..., koliko će to koštat, mislim na UZ.

Izlazim i pitam sestru je li se ovo plaća, a ona me začuđeno pogleda...,
"šta je tebi, koje plaćanje, to ti je sve u paketu". Dobar paket, dobro
ja, navuci kapuljaču priko glave i laganini domu svomu.

Eto vidite da u zdravstvu nije sve crno, kod nas se dvaput tjedno možete
"ultraozvučit" pregledat i papatestirat bez kune, pa ni lipe. Hitajte žene!

Kod kuće me čeka slika filetiranog šarana, isickane kapule i češnjaka, a
kruna svega je solidan komad ementalera nasrid stola. Do njega račun od
Tommy-ja. Ništa specijalno, siječanj je, nema nekih kupovina, koriste se
uglavnom resursi, ali mi sir privukao pažnju. Stavljam komad na vagu,
gledam cijenu i nije mi jasno: "Kako bi bilo da se ti lipo vratiš i reklamiraš
ovaj sir, ne odgovara, meni se čini da je ona tebi naplatila rupe, ako ti ne
ćeš ja se direktno obraćam "Potrošačkom kodu", pa neka oni naprave
procjenu da li rupe ulaze u cijenu". Danas je ispalo da više ni rupe nisu
izjednačene, jedne se naplaćuju a druge ne, vjerojatno se tako ponašaju
i one u zakonu, neke prolaze lišo a neke se dobro opare, pa ti slijedi kodove.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>