Blog Sadašnjeg trenutka

Svi mi imamo unutarnje programe po kojima funkcioniramo - i to popriličan broj. Neki od njih su banalni, neki složeni, neki su u konfliktu, neki programi govore osobi "ti nemaš programe", neki govore "ti imaš programe" i sl. Neki od mojih "pozitivnih" programa su:
1. Svi smo mi Jedno.
2. Živjeti u Sadašnjem trenutku je nešto najbolje što možemo napraviti za sebe i svoju okolinu.
3. U jednoj široj slici sve je točno onako kako treba biti iako nam se može činiti, gledajući samo mali komadić, da su stvari jako loše. Znači, s obzirom da je sve savršeno ne postoji uopće dobro i loše, već jedino ono što Je.
4. Istovremeno uopće ne postojimo i istovremeno itekako postojimo.
5. S obzirom da postoji samo sadašnji trenutak, imamo svo vrijeme ovog svijeta za napraviti ono što je bitno.

S obzirom na sadržaj tih programa, mislim da ih mogu staviti u kategoriju duhovni programi. I dragi su mi ti programi, između ostalog i zbog ugodnog utjecaja koji imaju na moje tijelo/um. Ali postoji jedan program koji mi je draži od bilo kojeg drugog programa - to je program kojeg zovem Promatrač.

To je program koji pomalo, ali sigurno postaje sve snažniji u mom sistemu - i ako ovako nastavi neće mu trebati još dugo da bi došao do pozicije dominantnog programa. Ja osobno ne ulažem neki trud oko toga da se to i uistinu dogodi, jer nije ni potrebno, taj program to radi puno bolje nego što bih ja svjesno mogao. Zašto je to tako, zašto se to baš meni događa - ne znam i nije me ni briga. Ali, ako bi trebao istaknuti što je najznačajnija stvar u mom životu koja mi se događa, tada je upravo napredovanje tog programa.

Kako funkcionira taj program? Najbolje je objasniti na nekim primjerima...
U interakciji sa ljudima dosta često mi se pojavi neki oblik socijalne anksioznosti (SA) - i istovremeno se događaju dvije stvari - moje tijelo reagira na programe socijalne aksioznosti i Promatrač primjeti da su aktivni programi SA i tome ne pridaje neki značaj - jednostavno to primjeti, sasvim nevezano, bez nekih dodatnih priča ili emocija. Kao da se događa nekome drugome. I onda se dogodi nešto zanimljivo - samoregulirajući mehanizam, programi SA izgube na intezitetu, u nekom trenutku se potpuno povuku, pa se onda opet vrate, pa ih Promatrač opet primjeti, pa se opet povuku - ti SA programi kao da se srame kad ih Promatrač gleda, pa se onda povlače. A kada nema SA programa,onda sam miran u interakciji sa ljudima. Ponekad se SA programi ne povuku, no ni na to Promatrač ne reagira sa nekim emocijama - njemu je sve OK što se pojavi na površini jer zna da je to nešto prolazno i da nema smisla vezivati se na to. I SA programi su tek jedan od primjera. Point je taj da što god se pojavi na mentalno-emotivnoj površini, Promatraču je to OK - i tome ne pruža nikakav otpor, ne pridaje nikakvu važnost - već jednostavno primjećuje.
I to za posljedicu počinje imati jako zanimljiv efekt - npr. u određenoj interakciji sa ljudima, znam da će mi se vjerojatno aktivirati neki od SA programa, ali ujedno znam da to i nije bitno jer mi to zbog prisutnosti Promatrača neće ni smetati. Pa čak i da mi smeta, ne bi mi smetalo. (eto još jednog paradoksa...)

U trenutku pisanja ovog posta, Promatrač u meni primjeti da je prisutan trenutno jedan mentalni film u kojem sam ja toliko oduševljen Promatračom i Sadašnjim trenutkom, da bih sada najradije napisao knjigu njima u čast. Promatrač primjeti taj film, ali mu ne pridaje nikakav značaj...

Vjerojatno ću i sljedeći post posvetiti Promatraču, tako da ako vam ovaj post nije bio zanimljiv, preporučam vam da preskočite post koji ću objaviti u petak. Kao što sam već rekao, za mene je ovo vrlo značajno, što naravno ne znači da je i vama zanimljivo.