Blog Sadašnjeg trenutka

Postoji još jedna metoda samopomoći koja nam može pomoći da se osjećamo bolje i smirenije. Vrlo je jednostavna, što ne znači ujedno da je i uvijek laka za primjeniti. Radi se o tome da zamislimo što je realno najgore da nam se može dogoditi i onda to prihvatimo. Kada kažem "realno najgore" realno je da ćemo možda past i ozlijedit nogu, nije realno da će nam se avion srušit na glavu (mada su to vjerojatno mislili i poginuli 11.9.).

Ja tu metodu već odavno primjenjujem - i zato sam i mentalno spreman na neke velike stvari - npr. prekid nekog odnosa, gubitak posla i sl. i oko tih stvari se ne brinem. Međutim, tu postoji jako puno stvari na koje prije nisam bio unaprijed spreman. Uglavnom su to sitnice i uglavnom je to ono što me zna izbaciti iz takta...

Neki primjeri:
u prometu: netko se parkira tako da uzme dva mjesta, a ionako ima premalo parking mjesta. Na cesti sa dvije trake od kojih je lijeva za preticanje, nađe se netko pametan pa vozi sporo kao da je to desna traka i onemogućava one koji žele pretjecati. Ili pričanje na mobitel na zelenom upaljenom semaforu kojeg se ionako dugo treba čekati tako da propadne to zeleno i upali se crveno.
Ne znam za vas, ali mene zna to naživcirat i potaknut me na kreativnost u psovkama.

u odnosu sa ljudima: netko nam kaže nešto što nas izbaci iz takta - posebno su vješte u tome žene koje rade na šalterima - ne sve, ali npr. kada sam bio na MUP-u vezano za papire za auto, čovjek se iskreno začudi kako neke od teta koja rade tamo znaju biti bezobrazne i tretirati stranku kao nekog totalnog idiota. Čovjek pomisli da su ekstra plaćene ako vrijeđaju ljude. Istina, ima i nekih dobrih, ali većinom su moja iskustva sa šalterima negativna.

nezgode: padne nam šalica i razbije se, ogulimo auto, stanemo u govno od psa zato jer njegov vlasnik voli imati psa, ali eto jednostavno nije raspoložen da očisti sa poda ono što njegov dragi pas proizvodi...

Ima toliko puno toga što može proći "krivo" u toku dana, i vjerujte osim ako niste nevjerojatni srećković i poći će krivo.
I to je OK. To je sasvim OK ako smo mi to u stanju prihvatiti kao dio života, i ne uzbuđivati se oko toga već biti sretni unatoč tome.

I ovdje dolazi opet onaj pristup "prihvaćanje unaprijed" - ja sam prije unaprijed bio mentalno spreman na velike stvari, ali od sada ću i unaprijed svaki dan 5 do 10 minuta razmisliti što bi sve moglo proći krivo i prihvatiti i to ako se dogodi. Bitno je da to radim unaprijed, barem kroz neko vrijeme jer ako nisam već prije prihvatio možda neću uspjeti u trenutku kada se to dogodi iz jednostavnog razloga što nisam pripremljen. Pretpostavljam da nakon nekog vremena, više ovo nije potrebno raditi jer nam se sistem nauči prihvatiti automatski sve što se dogodi - no ja nisam još na toj razini i meni će ovo pomoći. Nadam se da će i nekome od vas.

OK, idem sada malo zamišljati tko bi mi mogao nešto ružno reći, u koje govno ću stati i što će mi se razbiti.

Puno pozdrava do srijede.