20 do asa
14.06.2014., subota
TZ grada Zagreba
|
Zvoni mobitel, nepoznati broj !? Javim se. S druge strane ženski glas. Govori da zove iz ureda turističke zajednice grada Zagreba. Misleći da je neka zabuna, kažem samo : krivo ste nazvali, koga trebate !? Kaže ona : ne znamo ni mi točno, ali imate li koju minutu vremena ? Odgovorim da imam, baš šećem po gradu. Kaže glas sa druge strane : odlično ! U stvari vas trebamo, i bilo bi odlično ako možete svratiti sada do nas. Rekao sam da mogu, mada nisam znao ni zašto i o čemu se uopće radi. Kad sam stigao rekli su mi da su igrom slučaja došli do mojeg broja, nekako preko nekoga tko je slučajno čitao blog, pa onda bio na nekom rođendanu gdje je slučajno sreo nekoga tko je znao mene preko nekoga, itd , itd. Uglavnom niz slučajno slučajnih situacija. A jedna od njih je što sada stojim u uredu i čekam nešto jer me trebaju. A trebali su me da im napravim par fotki grada Zagreba i da im donesem. Imali su samo jednu molbu : neka slike budu posebne, da slikam Zagreb gledan svojim očima. i da ću dobiti honorar ako budu slike prihvaćene. Naravno da sam prihvatio ponudu. Netko mi nudi honorar da slikam, to je da čovjek ne povjeruje, netko ti želi platiti da radiš ono što bi ionako u prolazu radio onako za sebe. Ja sam im objasnio da nisam ja fotograf ili nešto, ali vele da im je svejedno, samo neka budu posebne slike. Rekao sam : bit će posebne, to nije problem ! Nakon fotkanja kad sam donio slike, gospođa je gledavši moje slike imala ozbiljnu facu. Meni se činilo kao da ne može vjerovati svojim očima ! Nekako sam već sada bio toliko ushićen, tko zna što će mi reći, ali vjerovatno u smislu da su odlične. Gledajući fotke, gospođa me svako malo pogledavala, a u meni je sve više bilo ponosa. Pa vi niste normalni !- izusti ona odjednom. A ja odgovorim : hvala, hvala !!-misleći kako je oduševljena slikama. Gospodine, mi smo mislili da ste vi ozbiljan čovjek i da možemo od vas puno očekivati, ali ovo, što je ovo !??-upita ona. Pa to su moje fotke, onako posebne, kako ste tražili ! Ali gospodine, ovo nisu fotografije grada, ovo su nekakve bezvezne slike i po ničemu nisu grad Zagreb, a ponajmanje ono što bi smo ponudili turistima- nastavi ona. Gospođo, rekli ste da želite posebne slike, promatrane mojim okom, i sad kad ste ih dobili, sad kritizirate da nisu dobre. Vidim da se nismo razumjeli gospodine, ali nema tu ničega što bi nama bilo interesantno, pa niste slikali niti jednu znamenitost niti bilo što po čemu bi smo vidjeli Zagreb !! E sad sam ja već bio ljut, jer gospođa ne kuži da je i to Zagreb, a i da turisti ionako imaju te sve znamenitosti već fotkane 100 puta, i da je meni to sve prekomercijalno, pa sam joj odgovorio : u redu gospođo, vratite mi moje slike, ja ću ih već iskoristiti, ali mogli ste mi reći da želite one fotke uobičajene, kakavih ima već preko milijun, i katedrale i HNK-a i čega sve ne. Te vam nisam ni pokazao, jer su mi ove puno bolje, samo vi nemate pojma !! Sad je gospođa bila uvrijeđena i zamolila me da napustim ured. To sam i učinio, jer ionako me stalno oslovljavala sa " gospodine". Ali si mislim : j...... njih i njihovu zajednicu, pa ne treba meni honorar, bolje je ovako za svoj gušt, imat blog pa možeš fotkat kaj hoćeš i ne mora bit komercijalno, sva sreća.......evo neke od ovih sam donio gospođi na uvid......                 I dalje ne znam u čemu je problem ,jesam li ja u krivu, ili ta njihova zajednica. Meni su ovo fotke Zagreba, a njima nisu. Valjda su mislili na ove koje meni nemaju priču kao prethone, pa nisam gospođi ove ni pokazivoa, ali vama ću pokazati, jer ne znam jel mislila na ove građeviske fotke, koje se meni nedaju snimati, već sam ih vidio bezbroj puta. Nije da ne mogu biti lijepe, ali......         Eto, nekako si mislim da mogu postojati možda lijepe fotke sa nekom emocijom ili pričom, a mogu postojati i lijepe fotke bez emocije. Nekako većinom osjetim nečiju fotografiju snimanu sa emocijom, a nečiju slikanu tek toliko.Slično kao i kod svirke, ona samo radi love i ona iz gušta. Ali sve u svemu j......... svaki honorar ovoga svijeta dok god imaš tu slobodu i radiš nešto s guštom, pa makar i drugima ne bilo lijepo. Poseban je osjećaj kada radiš nešto , ali samo zbog gušta. Puno lakše nego kad moraš. |
