20 do asa
19.12.2014., petak
Zalazak otoka
|
Mogao je biti naslov i : Otočki zalazak Ali i jedno i drugo je ispravno. Otočki zalazak je poseban. A dalo bi se pričati i o "zalasku" otoka, odnosno o tome kako je živjeti na otocima. Znamo svi kako je težak život na otoku, pogotovo ako pričamo o nekim prijašnjim vremenima. Igrom slučaja boravio sam svako ljeto na otoku, i to ne bilo kojem, na Korčuli.  Neke stvari ti se toliko urežu u pamćenje, da ih je nemoguće izbrisati. Kako da zaboravim tu obitelj s Korčule, Seku i njenog supruga Drageta. Kako da zaboravim njihovo gostoprimstvo, veselje, ali i dašak tog teškog života na otoku. Nisam kao klinac toliko shvaćao zašto se oni toliko vesele picekima koje su im moji uvijek donijeli, ili jabukama. Jer to je nama bilo normalno, mesine, voća i svega ostaloga.  Imao je Drage tu barku, išao je u ribe. Kad ćemo po' u ribe - znao je pitati mog starog. Čak smo i zezali Drageta jer često je dolazio doma prazne mreže. Na parangalu mu se od 50 udica znala ulovit jedna ili dvije ribe. Ali on nije odustajao, stalno je pokušavao ulovit ribu, jer to je život otoka.  Tako smo dolazili svako ljeto u Blato na otoku Korčuli, sve do one ratne godine. Prvi put sam na Korčuli bio još u majčinom trbuhu. Nakon te ratne godine više nisam bio tamo. Godine su prošle, zovu me da dođem, ali nikako. Koliko god Lijepa naša bila mala, toliko je svake godine sve veća, sve mi je dalje i dalje Korčula. I Seka i Drage su znali dolaziti kod nas u Zagreb, obično kad bi trebali kod doktora, pa su kod nas prespavali. Nedavno je bila Seka sa jednim od unuka, na pregledu. Još uvijek je jaka žena, pozitivna, vesela, veli da je čak Drage prestao i pušiti i da se konačno malo udebljao. Jer sjećam ga se da je imao uvijek jedva 60 kila.  Nije život ništa puno lakši ni sada, ali vjerojatno odiše pozitivom, zajedništvom i ljubavlju. Jer to je ono što pamtim u tih možda petnaestak odlazaka na Korčulu. Iako nam je često glavno jelo bila pohana tikvica, pipuni i ostalo zdravo voće i povrće, nitko nije bio gladan. Nitko nije bio gladan jer nije falilo niti ljubavi, niti sreće, niti zadovoljstva. Još me Seka zeza kad me vidi, jer sam jednom davno svojima rekao kak sam bio gladan na Korčuli jer smo jeli pohane tikvice, a ja bi u tim pubertetskim godinama pojeo sam jednog piceka za ručak. Sada shvaćam kakav je život bio (ili još je) na otoku. Znam koje stvari su utjecale na mene od tada. A to je ono što sam vidio tamo - međusobno poštovanje, zajedništvo, ljubav i povrat te ljubavi u oba smjera. Bilo mi je na početku čudno vidjeti kako sin zagrli majku, a čak je bio stariji jednu godinu od mene. Jer mi u svom nekom okruženju i podneblju nismo to baš tako imali. Kako je odnos kćeri ( mlađa od dvije kćeri) prema ocu i majci tako poseban. Najstariju kćer mislim da nisam ni vidio, osim na slikama, jer živi u Australiji. Ne znam jel Drage još hrani gudine, da li skupljaju kišnicu, jel mu pošlo za rukom uloviti i koju ribu, ima li još onu Tavriu koju mu je Seka kupila od odštete, jer ju je trknuo auto na zebri jednom u Zagrebu, ali znam da su skupa, koliko god bili raštrkani po svijetu.  Ne, nije ovo Dragetova barka, eno ga u pozadini, otisnuo se prema pučini. Baca mrižu, a uskoro će nevera ! Ajde Drage pusti to, Seka te zove na večeru !! Izist ćemo tikvice, a sutra ćemo po' u ribu !! A i nevera će !! ----------- ...evo jedna stara otočka :)))) ************************** Bila je ovo jedna "platnena" priča, temeljena na stvarnom događaju. Ima više poanti, ali zajednička je da ljubav sve pobjeđuje, prema čemu god i kakva god. Ali bez ljubavi nema života, pa ni na otoku !! Zato vam dragi moji želim osim puno zdravlja i puno ljubavi !! U svim mogućim situacijama, podnebljima i godinama ! PS,.......ak ovako nastavim s platnima, mjenjajući veličine, po tome mi deseto platno neće stati u stan :)))))  Oznake: otok, Korčula, barka, platno, slikanje |
- 18:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #
03.10.2013., četvrtak
Nisam Picasso
|
Naravno da nisam Picasso. Samo je jedan Picasso. Za njega su pričali da je slikao pod rakijom. Pa su za onog Charlesa Bodlera(neznam kak se piše) pričali da je pisal na travi. Pa su za onog ..... pričali..... Mislim,ljudi pričaju,a šta će drugo. Važno je jedno za te sve priznate,a i ne priznate umjetnike da im treba inspiracija. Mislim da to dobiš ili ne dobiš,imaš ili nemaš. Možda i imaš,al ne skužiš da imaš. Kako dobivaju inspiraciju nebitno,ne zanima me da li nešto troše ili ne. Mislim si da takvi ljudi ne mogu nešto radit na silu,ili kad bi to netko zatražio od njih.Zato valjda slikari umiru u siromaštvu,ali njima to nije važno,njima je važna umjetnost. Da su to radili planski,zbog materijalnih stvari,nebi to možda ni radili. To je neki zov,čudo,kreativnost,a običnim ljudima oni su ne malo puta čudaci. Tak sam i ja nekom nekad čudak,neko je meni čudak,pa i ti koji/a sad ovo čitaš si nekad nekom čudak. Ja samo znam da sam na neki način uvijek morao poslušati "svog čovječuljka" u glavi,onaj unutarnji glas. Puno puta mi veli da idem nešto radit a to do tada nisam radio. Samo odjednom ti veli-počni trčat,počni voljet prirodu,budi dobar prema drugima..... I ja ga uvijek poslušam,pa on valjda bolje zna od mene,bar mi se tako čini. Jednom me taj "čovječuljak" poslao da idem kupit tempere i kist.Sve si mislim pa što će mi sad to,nisam vidio tempere od osnovne škole,a i to sam tak crtal kaj se moralo. To je bilo negdje prije 12-13 godina,samo odjednom,odi po tempere i gotovo. Kupim ja tempere,kistove,uopće neznam koje kistove,velim dajte mi za tempere,a trebala mi je i ona mapa,pa sam i to kupil. I sad si mislim,kaj ću sad s temperama,nemam inspiraciju za crtanje,al imam želju probat(kad su već tu tempere i kistovi). Ništa,uzeo sam jednu sliku sa zida,stavil ju ispred sebe i probal crtat. To se ne može nazvati slikanjem valjda,to mi je više kao kopiranje,ono,gledaš u sliku i probaš nacrtat. I evo da se malo izblamiram,i pokažem da nisam Picasso(samo je jedan jedini Picasso),i da se vidi da nije samo tak neke nacrtat,barem meni. Ima jedna slika koju nikad nisam završio,ostala su mi samo usta za završit,u stvari,isto neki tajnoviti osmjeh,i k tome još pod nekim čudnim kutem....    Nisam ja odustao,nego sam toliko puta pokušavao sve dok mi već nije probio papir.....  E tu sam već stao,pa dobra je i ovak,bar sam probao i vidio da ne znam,al bilo mi je gušt to vrijeme slikat. Nije mi važno što nisam slikar,al kad mi tak nekad nešto dodje ja si to jednostavno moram ispunit. Ko zna kaj će me još "čovječuljak" natjerat da radim. Nisam imal inspiracije,pa sam pitao ženu(tada curu),kak da nacrtam ljubav. Nek mi veli kak ona vidi ljubav,al ono,da se može nacrtat. I rekla mi je :nas dvoje,sami,čamac,more,nebo... Pa ok ,tu ne moram crtat usne,osmjeh i to,nemam valjda kaj zeznut....  Uistinu se divim slikarima,pjesnicima i općenito umjetnicima.Oni su mi nekako bogati duhom. Divio sam se i onim slikarima na moru,kad nacrtaju portret na ulici i to brzo,bez brisanja i trganja papira. Nekak mi se čini da je najteže crtat face. Pa i oni koji crtaju karikature,to mislim da je isto teško. Nisam Picasso,i neću crtat lice,osmjeh.... Lijep pozdrav |
