20 do asa
09.03.2016., srijeda
Jako dugačak post
|
Trebao se zvati možda "stand by" ili "googbye", ali ne želim se igrati s naslovom (što sam znao radit), nego da odma znate kaj vas čeka. Trenutno jesam na stand by-u ili čekanju. U Hrvatskoj sada nisam više zaposlen. Odlazim negdje oko 15-tog u svijet. Meni nepoznati potpuno. Zadnji put sam izašao iz Hrvatske negdje 2000.g kad sam išao kupit kazić za auto u Brežice.Tam je bilo jeftinije i još si dobio besplatnu ugradnju i povrat poreza. Isti taj auto vozim i sad i u njemu je još uvijek taj kazić. Na audio kazete:) Mogli su već oni koji me znaju naučiti da nisam rob tehnologije, čak me i ne privlači. Koji su me čitali od prvog posta, shvatili su. I ovaj laptop nisam htio, mama mi ga kupila, jer morao sam nekak tražit posao tada, više nije funkcionirao plavi oglasnik. Onda sam i otvorio i blog,a razlog je bio onaj koji je stvarno u prvom postu. Pitao sam kuma gdje da nešto napišem,a da to ljudi pročitaju i da možda nekome pomognem. Onda je sve krenulo, vratila se želja i strast za pisanjem. Strast je razlog, jer ljubav prema pisanju moraš imat. Nejde to na silu. Da moram pisat, vjerojatno ne bih pisao. Ne pazim na pravopis, jer ne moram.Ak smeta, ne mogu vam tu pomoći. Sad sam se sjetio, prešao sam još jednom granicu,onda kad sam išao na maturalac u Španjolsku. I to je to. Sad sam suočen s putovanjem, ali teško je to sad opisat, pa se neću ni trudit. Odluka, kao i sve odluke donosim iznutra,iz onog sebe koji ti nešto govori. To u životu dolazi nekako, nekim putem, iz onoga što jesi, onoga što želiš. Slušati sam uvijek znao, osim možda nekad malo i nisam. Tu sam požalio, onda kad nisam slušao sebe. Rekao sam si da neću više ne slušati sebe. Jedino je pitanje koliko ćeš si dati vremena da se ipak poslušaš, jer u tom razdoblju bez slušanja možeš patiti, nefunkcionirati i ne biti ti. Ključ je biti ono što jesi,pokušati razumjeti sebe, jer ako si prema sebi dobar, možeš biti i prema drugima. E sad, drugi su drugi, tu ćeš uvijek naići i na razumjevanja,nerazumijevanja, na upitnike iznad glave, na čuđenja,na nagovaranja, na sugestije. To je tak, ali nisi ti drugi. Moram priznat da nije lako, u meni se iz dana u dan javljaju svakakvi osjećaji, uvije kad nešto važeš imaš i brdo pluseva i brdo minuseva. Razum, nekad je dobar, treba ga imat, ali ima i srce svoju riječ. Ne možeš uvijek igrat na sigurno,jer ni život ti ne može garantirati to, a kamoli neke druge stvari i zbivanja oko tebe. Pišem ovo da zvuči kao da pišem baš tebi, ali pišem zapravo i sebi. Mene čeka sve,možda i ništa,čeka me borba, nepoznato, emocije, ali tak je stalno. Nikad ne reci nikad. Nisam sad ni ja taj koji sam bio jučer,prije godinu dana ili pet. Ideš,mijenjaš se. Tebe jedan dan ili jedna sitnica u danu može promijeniti. Jedan trenutak ti može obilježiti život ili smjer. Onda opet dalje tako. No, htio sam reći da vas nisam zaboravio, jer tada bih zaboravio i sebe. Doma sam na čekanju,otkazni rok sam odradio,bio sam u Sloveniji četiri puta, prekjučer sam zadužio obleku, kacigu i cipele. Čekam da me pozovu i da krenem. Posudio sam novac od dobrih ljudi (hvala im) da mogu sve riješti, kupiti si gaća i čarapa,napraviti putovnicu,platiti nešto režija,kupiti nešto za put. Mama će mi posuditi veliki kofer. Jučer sam bio u sad već bivšoj firmi,donio pive, dečki su skuhali gablec i pozdravili se. Odlazio sam već iz nekoliko firmi,nikad nisam rušio mostove i rastao se korektno. Tako me i nedavno zvao gazda gdje sam radio još daleke 2000. god. Ali, moram priznati da zahvaljujem na svemu,ali ja ovdje više ne mogu. Stvarno ne mogu. I znam,mnogi će se pitati kako?Kako ne možeš? Ali ne znaju oni moj život. Samo ja znam sebe,isto kao što svatko poznaje uistinu samo sebe,ili se tek mora upoznat. Tako sam ovih dana bio suočen u familijarnim krugovima i razgovorima o tome,ima ljudi koji misle da oni zaju što ti trebaš i što ti možeš i što je za tebe najbolje. Ima ljudi koje sam po par puta zamolio : ajde, nemojmo o tome, teško je to raspravljati!! Jer onda razgovor ode daleko, pretvara se u rasprave. Čak sam i na karminama nedavno bio uvučen u te razgovore, a stvarno nije bilo ni mjesto,ni vrijeme za to. Strašno,moram priznati.Ali tak je i to. Ima i onih( hvala Bogu) koji će te podržati, moliti se s tobom da sve dobro prođe, i hvala im od srca. Sin me počeo sve jače grliti, priprema se i on psihički na odlazak tate,ženi je teško,ni ne pričamo puno o tome. Meni je teško,ali moram biti jak. Iskreno,šupak sam, i na kraj pameti mi nije nikad bilo da ću ići,ali evo sad je drugačije. Imam i ja strahove, kao i svi, ali taj strah za korak nestaje onda kada znaš da trebaš, nađeš negdje tu snagu. Kao i kod teških nekih događaja ili bolesti,nađeš je, imaš. U međuvremenu sam morao nabaviti novi mobitel,pootvarao sam i fejsbuk,zbog messengera, i skype, i whatss app, jer neki ključni ljudi koji su mi trebali za novi posao su na tome. A i da lakše komuniciram sa svojima doma. A znate da ja ne pratim tehnologiju. To je ono što uzimam putem ako će mi korisiti. Ovih dana šećem peseka,zapravo nju.Zove se Fleka. Susjed iznad mene ju je našao i udomio,prvo je mislio na jedan dan, pa je odveo u Dumovec. Onda nije mogao spavat, pa je ujutro otišao po nju i sad je kod njih. Oni rade, ja sam doma. Dali su mi ključ i sad se šećemo.Kad je čujem da gore tuli i plače, odem po nju i družimo se. Jučer sam joj kupio keksiće i naučio je da sjedne,pa dođe do mene i opet sjedne. Onda joj dam keks. Zavoljela me,kao i mi svi iz zgrade nju. Bit će maza, već je. Čak i onjoj ću razmišljati vani,valjda prije spavanja, kao i mnogo čemu. Ništa nije konačno, ništa nije zauvijek. Tako da ne znam ništa, samo znam da idem korak po korak,kao i uvijek u životu. Jedno dovede do drugog i tako stalno. Imam neke ciljeve možda u nekoj budućnosti i želje, ali to je sad nešto što je pospremljeno valjda duboko u meni, i ne mogu o tome sada razmišljati. Ono prave želje su ionako na "stand by-u" u nama samima. One prave se nikad ne izgube i čekaju da budu ostvarene. Pokušao sam prije posta prebaciti slike s mobitela na laptop,ali nije mi sve prebacio i ne znam zašto, ali nebitno. Htio sam vam pokazat svoje radno odijelo,probao sam ga i slikao me Ficho. I još neke slike od zadnjih dana. Stavit ću od ovih nekih koje mi je prebacilo,jer više ne slikam sa fotićem,sad s mobitelom. Evo,i to se promijenilo, prihvaćam. Nadam se da ste dobro, vi koje znam ovdje,ali i vi novi koje ne poznajem. Lijepi pozdrav svima, puno zdravlja vam želim i sreće. Za ostalo morate sami nekako, kako već život ide. Nadam se da ću imati želje i snage za javljanjem ponekad. Jer shvatio sam već, jednom bloger-uvijek bloger **************************************** Flekica-moja mala maza    Naš Koko,također maza.Ak nismo s njim odmah galami. Fućkamo mu hepi brzdej, i već fućka skoro cijelu :)   Oznake: putovanje |
