20 do asa
16.12.2015., srijeda
Ništ' ne znam
|
Evo poslao jučer zamolbu za posao u Njemačkoj, traži firma iz Slovenije. Odgovorili odmah da li mogu početi raditi sa 18.12.2015. Vratio sam da ne mogu, jer radim, jer sam zaposlen, jer nisam očekivao ni odgovor, a kamoli tako brz. Poučen prijašnjim slanjima molbi i traženja posla, navikao sam na neodgovaranja i uzaludnih traženja. Skoro godinu i pol je to trajalo. Tada sam negdje i otvorio blog. Onda sam uspio naći, sretan kao malo dijete. Sasvim slučajno došao do najboljeg posla koji sam imao, odnosno najbolje plaćen za mene do sada. Nadobudno sam krenuo, otvorio još jedan kredit da zatvorimo minuse, kao počet ću tu od nule. Nakon godinu, dvije, ponovo smo gdje smo bili,u minusima do grla. Kako? Zašto? Pitao sam se već bezbroj puta. Odgovor je bolan, samo se tone, a da nigdje ni ne ideš. Jer ne možeš, jer dugovi, jer opomene, jer puno toga. Uz taj novi kredit, još sam se naposuđivao od prijatelja nekih, rodbine, još nisam vratio, jer ne mogu. Kako? Zašto? Pa zato jer se ne može preživjeti od dvije plaće u Hrvatskoj. Svaka čast tko može. Nakupi se onda svašta, ne funkcioniraš, pod stresom, u strahu. U strahu od svega, nisi napravio servis na autu, nisi ni na bojleru, točiš auto po 50 kn, nekad i za 30, rasporediš da imaš za kruh do kraja mjeseca. Nisam sad već dugo uopće pomišljao da tražim nešto, da probam, sam sebe uvjeravam da će se nešto popraviti. Ali neće, bar ne samo od sebe. Osjećam da nešto moram, da nešto trebam, da trebam taj neki korak. Nešto moram učinit. I tako valjda jučer podsvijesno poslao tu molbu.Mada je pisalo da prednost imaju oni koji znaju njemački i dobro kompjutere, ja sam napisao da njemački znam jako malo, samo iz srednje škole, kompjutere također sam osnovno. Ali svejedno su me pitali u mailu da li mogu početi raditi 18. ovog mjeseca. Javio da ne mogu preko noći. Proučio malo firmu na netu, našao broj, nazvao ih, ali vele da treba odmah i da ima koji idu odmah. Došlo je preko 160 molbi za 14 radnih mjesta. Rekao sam čovjeku da bih htio, da bih mogao, ako će trebat, ali ne odmah. Možda sam trebao reći idem, ali kako to sve učiniti u samo dva dana. Evo, ne znam. Rekao je da nazovem poslije Nove godine, da sada mi ne može ništa reći. Evo ne znam, do jučer sve je bilo u kolotečini,onoj ustaljenoj, pa skoro pa propadajućoj. Možda trebam neku promjenu, možda trebam to zbog svojih učiniti. Ali tako mi je teško kad samo pomislim da bih stvarno mogao na put, na put u nepoznato. Stvarno ne znam, ne znam ništa...... |
