20 do asa
11.11.2015., srijeda
Širi se obitelj
|
Prije nekoliko tjedana žena veli : moramo razgovarat! Zvučalo je ozbiljno i smrzo sam se ko.... Pitam odma: daj reci, sad nemam mira, kaj moramo pričat? Ne možemo sad, pred djetetom, veli. Sad mi bilo još gore, ko zna kaj mi se sve vrtilo po glavi, kaj sam skrivio. Čim je sin otišao u kupaonu, nastavio sam : ajde reci, kaj je bilo, kaj moramo pričat?? Pa jel bumo imali još djece, to sam te htjela pitat, nemrem to pred njim! A, to, laknulo mi, mada ni to nije nevažno. A zakaj pitaš sad, kaj je bilo? Pa ne znam, imam puno robe dječje i svega, pa da znam jel da to pomalo sortiram , pa da damo nekome. Počni ti pakirat pomalo, ja ti baš ne planiram nekaj previše u životu,tak da ni ne znam, ali vjerojatno nebumo imali. Jedino ak se dogodi, velim, slučajno. Kak slučajno, pa paziš, veli ona! Pazim, da, isto ko i uvijek pazim, bez zaštite bilo kakve. Pazil sam i onda nekad, ko i sad. Tak da neplanski opet živim u neizvjesnosti, ko i kod svega u životu, neda mi se planski. Ficho je ionak prestal gnjavit, jedno vrijeme je govoril kak hoće seku ili bracu, onda nakon kaj su par puta djeca manja došla kod njega u goste, odustal je.Jer sve mu igračke razvale :) Reko je da neće brata niti seku mlađu, nego hoće stariju sestru! Pa di da ti nađem sad stariju sestru, sine ?!:)) I onda sam tak pričal frendovima kak sam miran, i da dijete hoće stariju sestru. Neostvarivo, jedino da nekog pitam da nam da kćer ili posudi, tak da ima više od osam godina :)) A veli frend iz zezancije : pa teško buš tak našel kćer, al ak staviš oglas da tražiš mamu i kćerku stariju od osam, to bi već mogel naći ,hahaha :) No, kako god, sve je otvoreno, pazimo( ne pazimo) i dalje, samo ne riskiramo toliko kao nekad, jer seks se ionako prorijeđuje s godinama. Dobiva na kvaliteti, ali gubi na kvantiteti :)) Rizik je sve manji. Ali ovih dana došlo je nešto novo. Prvo vijest žena javlja : znaš kaj je bilo? Ono o čemu smo pričali? Mene trnci prošli : kaj je bilo????? Pa ono kaj je Ficho već dugo spominjao da želi !! Kaj?????? Pa baka ga je vodila u MCdonalds i usput mu kupila papigu kod neke svoje prijateljice!! Aaaaaa, velim nekak s olakšanjem, mada sam bio više onak : pa kaj će nam ljubimac, ionak nas nema doma, pa ovo , pa ono... I sad ja koji sam bio nekak skeptičan, toliko sam se vezao za tog ljubimca da ga provjeravam jel diše, ispitujem ga kak je, strepim, ko i onda kad je Ficho bio mali. Sam sebe sam iznenadio, uvuku ti se tak neke stvari pod kožu. Jadni Koko bio je uplašen prva tri dana, nije se micao s mjesta, nije jeo, ništa..... A onda četvrti dan vidimo ovo.....  Zbližavanje i upoznavanje :) I mislim si, još je ovo najbolja opcija, pošto je htio već i pesa, mačku, zeca, čak i majmuna, pa ono sa starijom sestrom i sve ostalo.... Jučer dođem i vidim ih....  Koko & Ficho :)) Oznake: nimfa, obitelj, papiga |
- 13:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #
10.07.2014., četvrtak
Geni ili odgoj !?
|
Odgovor na komentar GP-ZG@-u ,ali i tema o kojoj sam već htio pisati...... GP-ZG Zgodnu si temu napiknuo... tj. jesmo li kadri prekinuti "lošu genetiku" i ne propagirati dalje preuzete nadrkane osobine svojih predaka, sva ta bespotrebna "moranja" i fiks-idejne "žurbe" kojih nam je i bez toga pun životni kufer. Kad nam se pod starost eventualno (ne nužno) ta "genetika" vrati i ispliva na površinu, djeca će nam već biti " 'z mača van", izvan našeg dosega. Sretniji barem za taj djelić noćnih môra djetinjstva. 10.07.2014. (15:24) - - - - Poštovani blogeru GP-ZG@ ( kako to sad samo službeno zvuči :)) odgovaram ti na komentar preko posta. Teško mi je u komentaru to reći, jer je složena tema. O njoj sam znao već raspravljati sa dragim ljudima, o genetici , o prekidanju nepokazivanja emocija (o čemu sam već pisao), o roditeljima, o odgoju. Teška je tema zato što mislim da tu nema gotove formule, niti se može točno odrediti zašto je netko takav kakav je. Moram samo reći da sam imao u pripremi neki post o kiši i suncu sa puno slika i pričom, ali ova tema ne da mi da preskočim. Dakle, što određuje čovjeka, osobu , jesu li to geni, je li to odgoj, ili sredina, društvo sustav !? Stručnjaci vele da se niti jedan čovjek ne rađa kao lopov, ubojica, pijanac ili slično, i da sve to proizvede zapravo sustav. Isto tako kažu da se čovjek ne rađa sa puno strahova, rodi se samo sa prirođenim strahom od visine i čini mi se još jednim( ne mogu se sad sjetit drugog, davno sam čitao takvu literaturu). Ali nisam čovjek od čitanja, čovjek sam od života i življenja, odnosno, učim na sebi. Slušam, gledam, osjećam, shvaćam. Ili bar pokušavam. Ajmo reći da sam nekakav čudan. Dok su druga djeca gledala hoće li imati neku novu igračku, ja sam nekako razmišljao da li će moj susjed kojemu je umrla žena sada moći normalno živjeti. Hoću ukratko samo objasniti što mene prati u životu. Da li sam ja osjećajan zato jer sam to htio, ili je to tako !? Jesam li se ja morao zamarati hoću li burazu ostaviti dovoljno jagoda, jer ih i on voli jesti !? Znam da se on time nije zamarao. Kako je moguće da dvoje djece istih roditelja budu totalne suprotnosti !? Gdje su tu geni, a gdje odgoj !? Sve su to pitanja koja nemaju konkretan odgovor. Masu djece se može čuti kako se dive svom ocu i govore da će oni bit kao tata kad odrastu. Što je onda sa mnom i time što sam si rekao kao klinac : ja neću biti kao moj otac ! U smislu odnosa prema svemu, obitelji, ženi ,djeci. A nije loš bio, niti je, ali ipak ima nešto što me potaklo na to. Sve to sada shvaćam, bio je slab, ili nije znao, ili je nosio nešto iz djetinjstva. Ali pravo pitanje je to da li sam ja sad takav kakav jesam radi toga što sam si to rekao kao klinac, ili sam takav sam po sebi !?? E to je ono pravo pitanje, i to je ono o čemu sam pričao sa svojim kumom. Jer i on i ja smo prošli isto, i on je prakidač nečega u svojoj obitelji i ja sam prekidač nečega u svojoj. I odnosa i nepokazivanja emocija. Kad razmišljam o tome, stvarno dolazim do zaključka da to ide možda generacijski. Da se ne lažemo, nekad je bilo " normalno" lupit ženi šamarčinu. Zašto je to bilo normalno !? Pa ja sam uvjerenja da je to bilo normalno, jer oduvijek je normalno bilo ono što većina smatra da je normalno. Tako i to sve skupa, bilo je normalo da muškarac bude jak ( ne pokazuje slabost i emocije) a žena podčinjena i bez prava glasa. Da se vratim još malo u prošlost mogli bi smo reći : mužjak je išao u lov itd...... Dakle, ne mogu kriviti svog oca , jer i on je imao nekakvo svoje djetinjstvo. Da se vratim na prošli post : volim li ja stati dok putujem zbog toga što moj stari nije, ili stajem zbog toga jer sam ja takav !? Upravo o tome sam dosta pričao sa svojim kumom, ne baš o vožnji ali o toj temi. Da li smo mi takvi Bogom dani , ili je to naša podsvijest u suradnji sa iskustvom to za nas odigrala !? I bio sam skeptičan, i govorio sam da se bojim da je to zato jer smo htjeli nešto promijeniti, nešto prekinuti, i da će možda doći trenutak kada ćemo mi ipak biti naš tata. Govorio sam da što ako su geni ipak geni !? A onda mi je on rekao da bi se do sada to već pokazalo, jer je njemu mama pričala što i kako je bilo dok je on još bio mali. I meni je mama pričala, sjetio sam se. Jer ja sam se najviše bojao zbog toga što moje dijete sada ulazi u fazu života gdje počinje pamtiti ono za cijeli život. Ali sjetio sam se i riječi stručnjaka da su najbitnije prve tri godine života djeteta. Što tada dijete osjeti ostaje mu za cijeli život. Tako da ipak želim vjerovati da u životu nisu sve geni, u najmanju ruku može biti 50-50. Geni i odgoj, plus možda proživljeno i doživljeno. I tu sad dolazimo do djela GP-ZG-ovog komentara :" ako nam se i jednog dana vrati ta " genetika ", djeca više neće biti pod našim utjecajem". Tako da, ako sam ja dobar roditelj jer sam si tako zacrtao u nekoj podsvijesti, barem sam uspio u nečemu. Dijete je dobilo sve ono što treba, a ako me strefi neka čudna "genetika "jednom, on će već biti dovoljno svoj da to ne utječe na njegov život. I još mi je ključno u komentaru i ona zagrada gdje piše- ( ne nužno), jer zaista vjerujem da je čovjek jedinka za sebe. Geni po meni igraju neku ulogu, ali ne nužno. Kako god bilo, zbog genetike, zbog podsvijesti, zbog majke prirode ili bilo čega drugoga, znam samo jedno : moje dijete i ja već sad imamo toliko međusobnih zagrljaja, toliko izgovorenih riječi : volim te, i toliko druženja i poštovanja, da svijet i sad stane neću moći žaliti, jer dao sam sve od sebe. Ali sve sam radio po osjećaju i po svojo iskrenoj želji ! Eto, i ovaj odgovor nije nužno trebao biti ovako dugačak, ali tako je ispalo. A mogli ste sad gledat slike i čitat o kiši :))) Pozdrav svima !! |
- 23:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #
21.02.2014., petak
Ljutotužan ili tužnoljutan !
|
Ne znam jel ima neka riječ da opiše kad si ljut, ali si istovremeno tužan ? Ako ima javite, jer ne mogu se sjetiti. Čitao sam post od Valcer@ i htio sam ostaviti komentar ali sam se predomislio. Tamo bi zauzeo previše prostora a i nije u redu da se tamo psuje i piše dugačak komentar jer je to jedan kulturan blog. I ovaj moj je kulturan, ne psuje se, ne vrijeđa. Ali kad su ove teme u pitanju o očinstvu, materinstvu onda me to pogodi totalno. Pa kak možete bit takva govna, kakvi su to ljudi koji ne brinu za djecu !? Pa što ako ste se razveli, ako nije išlo u braku ? Kakve to ima veza sa djecom ? Jebite se okolo koliko hoćete, i razvedite se, švrljajte ili bilo što, ali zar time prestajete biti otac ili majka svog djeteta !? I onda su imali pravo, kad vele da skoro svatko može biti otac(majka) ali za postati tata (mama) treba ipak nešto više. Žalosno je da nam za sve u životu treba neka dozvola, ak hoćeš vozit auto moraš položit, ak hoćeš radit neki posao moraš i neku školu završit itd, ali skoro svatko može biti roditelj. Pa jel kužite vi život uopće, što vam je bitno ? Ak vi kužite, onda sam ja stvarno promašeni slučaj. Ovo pišem za onakve kao iz posta od Valcer@, jer to je neki primjer onoga što vidim oko sebe. I kad dođe do toga da treba plaćat alimentaciju za djecu onda se to izbjegava. Taj "tata" visi tam u birtiji, plaća runde, visi na onom kladomatu i uplaćuje listiće a za dijete nema. Ma mrššš ! Ispričavam se na mogućim greškama u pisanju, na možda ružnim riječima ali pišem ovo nabrzinu jel me pogodilo. Ako je već došlo do razlaza između muža i žene uopće nema veze s time što ste vi tom djetetu, to je vaše dijete i dalje. I kako ne znamo u životu što on uistinu nosi, tako isto znam da iz bilo kojeg razloga žena i ja odlučimo svaki na svoju stranu, znam da ne bi ni tražila alimentaciju jer ne bi bilo potrebe, sve bih dao za svoje dijete. U današnje doba, kad toliko parova želi imati djecu a ne može, isto toliko ima ljudi koji razvodom prestanu voljet svoje dijete. Halo, pa kako netko može prestat voljeti svoje dijete !? Oprostite, ali meni je to naučna fantastika. Ili ja ipak živim u nekom drugom svijetu. Oznake: obitelj, djeca, rastava |
- 15:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #
03.12.2013., utorak
Coprnica Janja
|
Kad sam bio klinac jednog dana vraćao sam se prema kući i ugledao svog djeda kako gasi požar uz našu tada drvenu garažu. Nije još gorila garaža ,ali je vatra bila zapaljena odmah uz garažu, koja je svakog trena mogla biti zahvaćena plamenom. I ugledao sam susjedu Janju ,stariju ženu kako stoji kraj svog ulaza u kuću i smije se. Nešto je čak veselo mrmljala sebi u bradu. Djed je gasio tu vatru, i kad je ugasio krenuo je prema Janji. Janja je tad uzela neki predmet u ruke i pripremila se za obračun. Djed je svladao Janju i čekao da stigne hitna, jer su pozvali da dođe po nju. Nakon toga su je odvezli i više je nikad nisam vidio. Pričali su mi da je Janja izgubila muža ,ne sjećam se jel poginuo ili umro ,a sina joj je pogazio vlak na 100 m udaljenom pružnom prijelazu. Na istom prijelazu gdje je vlak pregazio i majku mog djeda koji je tada gasio požar. Zvali su je coprnicom ,jer je navodno stalno nešto coprala(stariji ljudi su tada često pričali o tom copranju). Rekli su mi da je sve ljude krivila za smrt svoga sina ,pa tako i nas prve susjede. Baka je znala reći i argumentirati to njeno copranje, sad sam već zaboravio te metode i postupke tog copranja. Ne vjerujem u takve stvari ,ali da je Janja bila bolesna psihički ,to mogu vjerovat. Nekad su ljudi bili skloniji vjerovat u copranje. I pošto je Janja zapravo sve mrzila vjerojatno je bacala kletve i na nas. U zadnje vrijeme je znala kružit priča među mlađim naraštajima ,negdje moja generacija da je cijelo naše naselje zapravo ukleto. Dakle ,ljudi vjeruju i danas u nešto slično copranju. Ili je tako lakše kad ti se dogode neke teške situacije u životu. U našem dvorištu je tih godina živjelo nas puno. Moji roditelji,brat i ja, baka i djed, sestra moje majke sa mužem i dvoje djece. Kako to već biva ,gdje je više generacija ,bilo je i svakakvih razmirica, svađa i netrpeljivosti. Janje tada više nije bilo ,teta sa svojom obitelji se preselila u stan. Brat se oženio ,napravio stan u potkrovlju ,ja sam ispod na katu sa curom jedno vrijeme živio još kod roditelja. U međuvremenu teta se vratila nakon rastave i živjela ponovo u prizemlju kod djeda i bake. Nakon nekog vremena su počele tragedije. Teta se psihički razboljela, makar je ona za mene bila zdrava ,al pošto je dosta bila uvijek hipersenzibilna ,nije se mogla nositi sa tadašnjom situacijom. Jednog dana je policija javila da je viđena kako se bacila sa Domovinskog mosta.Nikada nije pronađena. Tada sam shvatio kako je to kad ne znate gdje je tijelo osobe, nije mi bilo jasno zašto je to ljudima toliko važno koji izube nekog voljenog i ne znaju nikada gdje je .Ja još uvijek ne znam da li se bacila ,nikada je nisu pronašli.Postojao je samo jedan svjedok tog događaja ,a tim mostom prolazi gust promet.Puno toga je ostalo nerazjašnjeno, jer se u zadnje vrijeme družila sa nekim sumnjivim tipom ,koji je jednom prilikom uperio pištolj u mog oca.Dakle ,djed je pokušao preko policije nešto saznati ,ali nikad se ništa nije saznalo.Teško mi je o tome razmišljati ,ali nije isključeno da je negdje sada vani prisiljena na prostituciju ili je prodana za organe. Dok nema tijela ,ja i mi svi nećemo to nikad saznati. Nakon toga umrla je moja baka ,nisu joj na vrijeme otkrili bolest.Ona se žalila kod doktora, ali doktorica je dvije godine prepisivla samo tablete za bolove. Nakon toga je brat došao sa vješću da mu je umrla žena ,u 29.god života ,djete,moj nećak je tada imao nepune tri godine. Sjedila je za radnim stolom ispred računala i srušila se na pod. Umrla je od srca. Imala je srčanu manu ,za koju su doktori rekli da to nije ništa,i da se sa time normalno živi. Tako su iz te iste kuće nestale sve žene,ostala je moja majka. Moja žena je u vrijeme bakine smrti bila trudna i mi smo se prije rođenja djeteta preselili u stan. Te tri smrti su bile u kratkom vremenskom periodu ,oko tri god. Neki ljudi znaju reći da je to neka kletva ,uroci i slično. Al ja ne vjerujem u to. Prije bih onda povjerovao da je cijeli taj kvart uklet. Jer nedavno preminuli Ivana i Božidar Šišak ,za koje je bila pokrenuta akcija prikupljanja novaca ,živjeli su samo 100 m dalje od moje kuće. Na drugoj strani ulice isto 100 m udaljenosti čovjek stariji od mene tri godine upravo se bori za svoj život, ima rak limfnih čvorova. Moj bratić uspješno je izliječio karcinom testisa ,ali sada živi na drugoj lokaciji ,preselio se iz kvarta.Sada čeka treće dijete. Ima toga još puno u kvartu ,ali ne vjerujem da je tome samo tako baš u ovom kvartu. Dosta ljudi ima razne tragedije u životu. Ja sam se zasada izvukao ,ali 2000. godine zamalo sam i ja stradao. Policija je izjavila da nas je samo dragi Bog spasio i jake karoserije automobila koje su sudjelovale u sudaru Imao sam direktan ili frontalni sudar, gdje sam ja bio krivac i teško ozlijedio puno ljudi. Na sreću ,svi su preživjeli ,ali uz tešku borbu Ja sam tada bio u stvarno velikom šoku, nisam mogao od psihičke boli nikuda .Ležao sam tjednima u krevetu ,bilo mi je jako teško ,mislio sam da neću to preživjeti. Sjećam se, tada je teta(sada nestala) prišla do mene i zagrlila me uz riječi :volim te! Taj trenutak neću nikada zaboraviti jer mi je dao snage ,jako sam volio svoju tetu. Moram priznat da nikada nisam nešto slično doživio od svojih roditelja, moji su nekako zatvorenog tipa ,makar znam da me beskrajno vole kao i ja njih.Ali nemamo to ,to što ja pamtim od svoje tete. Moj sin i ja ne propuštamo niti jedan dan bez hagića ili puse. Ako se ne vidimo taj dan ,drugi dan slijedi hagić. Ili riječi :tata, drago mi je što te vidim. Mene nije sram pokazat emocije i svaki dan dam sinu do znanja koliko ga volim. Jer naučio sam do sada :život je kratak! Treba ga potrošiti na ljubav ,razumijevanje ,dobrotu. Volimo svoje bližnje ,želimo dobro svima ,pa i onima za koje mislimo da su nam neprijatelji! Oznake: obitelj, uroci, copranje |
