20 do asa
13.04.2014., nedjelja
Muškarci ne plaču - nikada
|
U ovom postu biti će izrečene mnoge laži. To je zapravo jedan najlažljiviji post ikada napisan. Dakle, muškarci nikada ne plaču, ali nikada. Ako ste ikada i vidjeli nešto nalik suzama u muškarčevim očima, znajte da to nisu suze. Bar ne one za koje mislite da jesu. Nisu to one suze od emocija, pomalo slane i mokre. To je samo produkt neke peludne alergije, ili možda vjetra, propuha ili samo oblika konjuktivitisa. Muškarci peludnu alergiju mogu imati i u mjesecu siječnju, ali i u bilo kojem drugom mjesecu. To je vrlo objašnjivo, jer od kuda te vlažne oči nego od takvih vremenskih utjecaja. Ne mogu biti od emocija, jer znamo svi da muškarci nemaju emocija. Ako su i mogli imati, ili ako su i imali, one su duboko sakrivene. Od malena se to trenira, to je kao sveto pismo. Ali pismo koje se prenosi usmenom predajom, najčešće kroz rečenice : " pa nećeš valjda sad plakat, samo curice plaču " ! "kako si ružan kada plačeš"! Ima tih treninga raznoraznih. Muškarci su jaki, brinu se za obitelj, oni su zaštitinici, jači su od svega. E to su muškarci. I ja sam muškarac, ni ja ne plačem, baš nikada. Nisam nikada plakao. Nisam plakao ni kad sam bio mali. Neeeeeee. Nisam plakao ni kad sam odrastao. Plakao nisam ni kad sam postao otac. Kad sam slavio rođenje svog sina sa prijateljima nitko od nas nije plakao. Iako je to bilo u mjesecu prosincu, dosta nas je imalo neku čudnu alergiju, nešto nalik toj peludnoj alergiji kad ti suze oči. Kad je Ivanišević osvojio Wimbledon tada isto nije suza došla. Kao što i njegovom tati nije suza došla, jer u to vrijeme harao je neki čudan virus opakog konjuktivitisa. Nisam plakao ni kad sam držao svog dedu na metar od groba u koji su spuštali moju baku, kada se htio baciti kod nje. Tada sam ga objeručno čvrsto zagrlio i držao, a oči nam je zasuzio jaki vjetar. Nisam pustio suzu ni kada mi je rođena teta rekla da me voli, iako je ona u mojim dvadesetima bila prva osoba koja mi je to rekla u životu. Bilo je to nakon moje teške prometne nesreće. Nisam pustio suzu ni kad je moj brat došao do mene i rekao : "nema je više !"- misleći na svoju suprugu koja je pala na pod u svom uredu na poslu, nakon što joj je srce odjednom stalo. Ni moj brat nije plakao, on je od malena alergičan na prašinu a taj dan je također bilo vjetra. Oči su nam i tada bile suzne zbog utjecaja prašine i vjetra. Nisam plakao ni tog dana kad su javili da moje tete više nema, da je viđena kako je skočila u Savu sa jednog zagrebačkog mosta. Nisam plakao jer ja sam muškarac. Muškarci ne plaču nikada. Ni kad sam kao klinac gledao film "La Bamba" isto nisam plakao, jer kakav bih muškarac bio da sam pustio suzu na običan film u kojem neki lik pogine. Pa učili su nas da muškarci ne plaču. Nije ni moj bratić plakao kad je dobio prvu kćer prirodnim putem, nakon što je preživio operaciju raka testisa i kad su mu rekli da neće vjerojatno nikad imati djecu. Tada ni on, a niti ja nismo plakali, jer mi smo muškarci. I sad znam zašto onda nema života na Marsu. Na Marsu nema vode, a svi znamo da su muškarci sa Marsa. Kad bi muškarci plakali tada bi možda bilo i vode na Marsu. Možda bi tada tamo život bio i moguć. Oznake: muškarci ne plaču |
