20 do asa
23.05.2014., petak
Prekidači nepokazivanja emocija
|
Obično sam do sada uvijek imao naslov( osim prošlog posta) pa onda krenuo pisat. Nije naslov bio problem, ali sada krećem pisati opet bez naslova. Možda do kraja shvatim što će biti naslov. Nedavno čitajući post kod Čuvarice pinkleca@ kad je imala temu o rukama, o majci, shvatio sam da spadam u određenu skupinu ljudi. Slobodno bih se mogao nazvati "prekidačem nepokazivanja emocija". Nisam samo ja taj, jer sam pričajući sa svojim najboljim prijateljem shvatio da je i on prekidač nepokazivanja emocija. Da samo ukratko opišem što meni znači najbolji prijatelj : To je osoba za koju bih zaista stavio ruku u vatru, to je osoba koju znam čitavi život, još od vrtića kada smo mu se smijali jer je nosio štrample ispod hlača po zimi , a mi ostali kao frajeri nismo. To je osoba s kojim si proživio sve moguće trenutke, od onih najveselijih do onih jako teških. To je osoba koju ću nazvati u 3 u noći i reći mu da dođe po mene. Ta osoba neće preko telefona pitati pa kako si baš tamo, kako ti se to dogodilo ili nešto slično, to je osoba koja će prvo pitati jesi li živ i zdrav i koja ti je lokacija. Ne pišem to po nekoj šabloni nego po proteklom vremenu, iskustvu i proživljenom do sada. Bio je jedan događaj (između brdo drugih) kada sam puno stvari doživio, saznao, osjetio, kako god hoćete. Da ne idem u detalje što i kako, uglavnom bio je poziv da dođe po mene na hitnu i prebaci me doma. To je bilo samo par sati kasnije nego sam klečao na zemlji, krvav i suznih očiju i molio policajca da mi da pištolj da se ubijem. Tada sam mislio da sam pobio jednu cijelu obitelj u teškoj prometnoj nesreći u kojoj sam ja bio krivac. Da, baš ja koji inače ne bih mrava zgazio. Tada je moj prijatelj otišao sa svadbe na kojoj je bio i odmah došao po mene. Nisam zvao nikoga od rodbine, nizam zvao niti roditelje, niti brata. Zašto !?? Vrlo jednostavno, nisam htio suvišna pitanja, trebao sam nekoga tko neće stavljati sol na ranu. Eto, to je ukratko moj prijatelj, s kojim sam igrom slučaja sada i šogor, pa i vjenčani kum. Naravno, tu je i moj još jedan najbolji prijatelj Ficho, s kojim se družim proteklih 5 godina. Zapravo sam htio pisati o prekidanju nepokazivanja emocija i o svojoj majci. Jako volim svoju majku, oca, brata, djeda. Volio sam i i bake i drugog djedu, volio sam i svoju tetu, majčinu sestru. Ali, uvijek postoji ali. Nikome od njih, i njima kojih nema i nijma kojih ima nisam nikada rekao VOLIM TE !! A znam da mi to nije problem, barem kod moje obitelji, žene i sina. Ne prođe dan a da nisam zagrlio sina ili mu možda dao pusu ili rekao VOLIM TE. Kao što sam rekao, jako volim svoju majku, i znam da je imala težak život, a ni sada joj nije lako. To bi morao biti poseban post ako bih pisao o majci. Ne krivim ja svoje roditelje što ne pokazuju emocije, mada znam da me vole, osjetim to. Ali kad mi je Čuvarica@ rekla da bih ipak trebao moći zagrliti majku ili joj reći te čarobne riječi, rekao sam da ne mogu. Jednostavno ne mogu. A ne znam zašto !? Imam neke kočnice po tom pitanju, i to me sada muči, jer kako kaže i Čuvarica@ da žena ( svaka općenito) to mora čuti. Da li je to tako !? Valjda je, vjerujem. Ja sam onda živio u zabludi jer sam mislio da je dovoljno da ona to osjeti. I sada kad to znam, da bih trebao reći, opet ne mogu, opet su tu kočnice. Ne osjećam se nimalo nevoljenim ili nešto takvo zato jer me nitko od roditelja nikad nije zagrlio, poljubio ( osim čestitanja nekih prigoda), i ne mogu nikome to uzeti za nešto loše. Jer pravo je pitanje kakav su oni imali život i kakvi su roditelji bili prema njima. I tada sam shvatio da su određene generacije u određenim obiteljima, u određenim okolinama zapravo prekidači ne pokazivanja emocija. Prva osoba koja mi je rekla VOLIM TE je bila upravo moja teta, i to baš tada kada sam ležao tjednima u krevetu nakon onog sudara, i kada sam bio shrvan totalnom krivnjom i boli, tugom. Te njene riječi su zaista bile čarobne, jer nakon tog dana sam se trgnuo, pogledao kroz prozor, izašao van. Zato mi sada još više zvoni ovo što je Čuvarica@ rekla : treba reći !! Ali kako, kad je to u ovom slučaju teško. Neke čudne kočnice ipak postoje. I opet mogu napisati, ali ne mogu reći : MAMA VOLIM TE !! I to jako. Vele da si rano operirala kuk, i da je to čudno. A ja znam da nije čudno, jer si oduvijek nosila teške vrećice sa tadašnjeg Trga Republike, ne bi li brat i ja jedva dočekali da dođeš sa punim vrećicama banana, naranči i svega ostalog što smo htjeli. Nosila si to i u tramvaju i u autobusu. I zato ti mama hvala ! Zagrlio bih te i ne bih te puštao satima. Možda ti nikada neću moći to reći. Ali vjerojatno sam ja taj prekidač u svojoj novoj obitelji i spadam u tu skupinu. Kažem skupina, jer sam o tome pričao sa svojim prijateljem i kumom, i on je rekao da to isto čini i on u svojoj novoj obitelji. Dakle, možda je moja generacija ta koja to prekida. I eto mi naslova !! Mada je mogao biti i :" Mojoj majci " Oznake: majka, emocije, riječi, volim te |
