belator.blog@gmail.com

20 do asa

29.09.2014., ponedjeljak

Čudnovato čudesno nestajanje

Čudnovato čudesno nestaju emocije.
Negdje ispadaju po putu.
Koračajući stazom života kao da postaju teret, pa se postepeno rješavamo tog tereta, ne bi li lakše koračali.
Bacamo ih gdje stignemo, da ne bi netko vidio da hodamo s njima, jer lakše je tako.
Ako ih i ne bacamo, one same polako odlaze, kao da shvaćaju da ih ne želimo.
One su moralne pa same odu kad osjete da su suvišne.
I tako je valjda svima lakše.
Je li lakše !?

Ili ih toliko potiskujemo da ne znaju pronaći više put, a nekad bi htjele !?
Mislim da najviše te emocije "uživaju" kod djece, jer ona ne znaju još da će jednog dana okrenuti im leđa.
I žive skladno i veselo, čak i u plaču, čak i u tuzi, kao i u veselju.
Djeca i emocije su veliki prijatelji na početku.
A onda, onda počne to ispadanje i gubljenje emocija negdje putem.
Nestanu li one stvarno ili se samo čovjek pravi da ih nema.
Da li čovjek nauči i to sakriti, kao što nauči sve drugo !?
Da li čovjek zaboravi to razdoblje i ignorira da je nekad imao emocije i da ih je pokazivao, da se nekad veselio sitnicama.
Često puta vidim neke ljude koje su na neki način psihički oboljeli i često u njima vidim emocije i to dijete koje je u njima.
Vidi se da su oni još uvijek skloni veseliti se običnim stvarima.
I onda se pitam jesu li oni zapravo zdravi, a mi koji smo kao zdravi, jesmo li mi zapravo bolesni.
Kako zadržati te emocije i pokazati ih, a da u ovom šabloniziranom svijetu budeš "normalan".
Kako buljiti u list na drvetu, a da se oko tebe ne skupe ljudi koji ti već traže "liječenje" i "dijagnozu", jer nije normalno buljiti u list ili nije normalno gledati u nebo.

Zato je nekako lijepo i čudnovato čudesno vidjeti da barem djeca mogu bezbrižno pokazati svoje emocije i diviti se i čuditi sitnicama oko sebe.
Do onog trenutka kad i njima odrastajući ne počnu "padati" emocije putem i ostajati negdje izgubljene.

Često su i te emocije u istom trenutku različite kod svih, svatko nešto doživi na svoj način.
I tu je taj trenutak kada se može reći da svaki čovjek zaista jest poseban......


...što je tko vidio, ili što je tko osjetio u tom trenutku nije toliko možda bitno, ali može se vidjeti da je nešto doživljeno, može se vidjeti emocija.....
Nema maski, tako je kako je. Slika koja prenosi emocije može imati bezbroj opisa nas promatrača.
Za isti događaj tada se dobije razna emocija. Svatko izrazi baš tu posebnost doživljenog, pa makar to bila najobičnija sitnica......





Recimo da je jedan od mogućih opisa one prve slike da su nešto ugledali, ili da su nešto taj dan proživjeli, ili da su samo ispratili ljeto, ili dočekali jesen.
Izmjena godišnjih doba je nešto sasvim normalno u našem šabloniziranom svijetu.
Ali, je li to slučaj i kod djece koja pokazuju svoje oduševljenje nečim.
Je li ipak jesen čudnovato čudesna.....


...i lijepa i posebna......


Isto kao i svako godišnje doba, posebno jedinstveno. Kao i čovjek.
I da li je život prekratak za gubitak emocija i za to da nismo jedni drugima ljudi-djeca.

Oznake: emocije, jesen, djeca, život


- 11:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

28.06.2014., subota

mr & mrs Hortenz

Ovo je priča o njemu.......



...i priča o njoj.......



.....ovo je priča o njima.....o ljubavi....o sreći......o tuzi......o životu......



.....znalo je biti teško, ali nitko im niti nije obećao lakoću....



....bilo je i suza....onih sretnih i onih drugih......



....ali imali su jedno drugo......lakše je kad je netko tu.....



.....ali nakon kiše ionako sunce dolazi......




.....kao što svako živo biće zrači, tako su i ta ljubav i sreća zračile prema Svemiru.....i prizivale druge da dođu......i mnogi su to osjetili i pridružili im se.........







.....a uz ljubav rađala se i mladost.....



...oni već mudriji znali su da nema ništa tamo gore......gore je Svemir.....a Taj isti Svemir su i oni sami.......slali su ljubav u Taj Svemir i on im je uzvraćao......i znali su da je sve tu......i raj i pakao......život......samo su živjeli, samo su htjeli, samo su voljeli, pa što god bilo........a sunce se pojavljivalo iza kiše.....kako to već biva u životu.......



....i imali su svoj mali raj......



I može promijeniti svijet !!

Oznake: pria, hotenzije, život, ljubav


- 12:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #

16.05.2014., petak

Posljednji pozdrav Roselina

Čitajući njezine riječi kod Lilianke@ na blogu, njezin život, vidio sam koliko je bila jaka i hrabra.
Koliko svjesna i dobra.
Isto tako vidim koliko je to pogodilo Lilianke@.
Sve virtualni svijet, a zapravo toliko stvaran.

Nekada sam smatrao da čovjek nestane kada umre, ali tek kasnije sam shvatio da ne nestane.
Samo nađe mir.
Tako vjerujem.
Da li mi je tako lakše pa zato, ne znam. Ali tako si mislim.
Ne bojim se svoje smrti, nego se bojim te tuge i praznine kad netko ode pronaći svoj mir, kad neka osoba koju voliš više nije ovdje. Osjetiš prazninu, mada vjeruješ da duša ne nestane.
Zato Lilianke@ znaj da Roselina@ nije skroz nestala, samo je otišla za svojim mirom.
Iako je čini mi se bila i tu mirna, ali kao da je to ipak sve s razlogom.
I to vjerujem, da sve što se dogodi ima taj svoj razlog.
A ona je pokazala u svojoj priči koliko je čovjek zapravo jak.
I koliko je njena majka bila jaka, a nadam se da je i sada.

Zadnjih dva dana se loše osjećam, bezvoljno, nisam cijeli dan jučer otvarao blog ni palio računalo, što je prava rijetkost.
Bezvoljan sam iz nekih svojih razloga, mada spavam probudim se umoran.
Nisam mislio pisati kad se tako osjećam, ali mi je tekst od Roseline@ malo dao snage.
Iz tog razloga sam tražio jednu sliku koja me nekako podsjetila na nju.
Znao sam da je negdje, tražio sam je pol sata u arhivi računala.
Nije ništa posebno, ali uz nju šaljem posljednji pozdrav na ovozemaljskom a i blogerskom životu blogerici Roselini@........


.....ljudi koji su je voljeli osjećaju sada veliki gubitak, i to je normalno.....zato glavu gore Lilianke@, Roselina@ bi te htjela vidjeti veselu i jaku......ali znam da je praznina velika.....ali sjeti se, ljudi umiru ali ne nestaju......počivala u miru draga blogerice Roselina@........sjećam se kad je rekla u komentaru svojoj sestri Lilianke@ da nije bila u Zagrebu još od malena i da bi voljela vidjeti Zagreb.........nebo zagrebačko plače za time što nisi stigla odavde pogledati to zagrebačko nebo.....







Oznake: život, smrt


- 22:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.09.2013., utorak

Sitnice život znače

Zaista vjerujem da sitnice puno znače u životu.
Obične,svakodnevne,rekli bi.

Dodješ s posla kasno,mrtav umoran,gladan.
Otvoriš vrata,djete ti skoči u zagrljaj.
Nešto fino miriše.
Tu sam,tu pripadam.Doma sam.

Nakon zagrljaja,djete se vraća svojoj "arhitekturi",pa ga nećemo smetat....



Žena te dočeka sa tek gotovim uratkom....



E pa hvala vam!

...vidim da je i baka navratila....



Ako cijenimo sitnice,zaista je malo potrebno za sreću.

Oznake: sitnice, život


- 19:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Listopad 2020 (1)
Ožujak 2020 (2)
Listopad 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Lipanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Lipanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (9)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (20)
Srpanj 2015 (7)
Siječanj 2015 (9)
Prosinac 2014 (18)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (23)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (19)
Srpanj 2014 (26)
Lipanj 2014 (24)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (25)
Ožujak 2014 (36)
Veljača 2014 (26)
Siječanj 2014 (22)
Prosinac 2013 (24)
Studeni 2013 (22)
Listopad 2013 (27)
Rujan 2013 (28)
Opis bloga
...malo o svemu i puno o ničemu....