20 do asa
29.09.2014., ponedjeljak
Čudnovato čudesno nestajanje
|
Čudnovato čudesno nestaju emocije. Negdje ispadaju po putu. Koračajući stazom života kao da postaju teret, pa se postepeno rješavamo tog tereta, ne bi li lakše koračali. Bacamo ih gdje stignemo, da ne bi netko vidio da hodamo s njima, jer lakše je tako. Ako ih i ne bacamo, one same polako odlaze, kao da shvaćaju da ih ne želimo. One su moralne pa same odu kad osjete da su suvišne. I tako je valjda svima lakše. Je li lakše !? Ili ih toliko potiskujemo da ne znaju pronaći više put, a nekad bi htjele !? Mislim da najviše te emocije "uživaju" kod djece, jer ona ne znaju još da će jednog dana okrenuti im leđa. I žive skladno i veselo, čak i u plaču, čak i u tuzi, kao i u veselju. Djeca i emocije su veliki prijatelji na početku. A onda, onda počne to ispadanje i gubljenje emocija negdje putem. Nestanu li one stvarno ili se samo čovjek pravi da ih nema. Da li čovjek nauči i to sakriti, kao što nauči sve drugo !? Da li čovjek zaboravi to razdoblje i ignorira da je nekad imao emocije i da ih je pokazivao, da se nekad veselio sitnicama. Često puta vidim neke ljude koje su na neki način psihički oboljeli i često u njima vidim emocije i to dijete koje je u njima. Vidi se da su oni još uvijek skloni veseliti se običnim stvarima. I onda se pitam jesu li oni zapravo zdravi, a mi koji smo kao zdravi, jesmo li mi zapravo bolesni. Kako zadržati te emocije i pokazati ih, a da u ovom šabloniziranom svijetu budeš "normalan". Kako buljiti u list na drvetu, a da se oko tebe ne skupe ljudi koji ti već traže "liječenje" i "dijagnozu", jer nije normalno buljiti u list ili nije normalno gledati u nebo. Zato je nekako lijepo i čudnovato čudesno vidjeti da barem djeca mogu bezbrižno pokazati svoje emocije i diviti se i čuditi sitnicama oko sebe. Do onog trenutka kad i njima odrastajući ne počnu "padati" emocije putem i ostajati negdje izgubljene. Često su i te emocije u istom trenutku različite kod svih, svatko nešto doživi na svoj način. I tu je taj trenutak kada se može reći da svaki čovjek zaista jest poseban......  ...što je tko vidio, ili što je tko osjetio u tom trenutku nije toliko možda bitno, ali može se vidjeti da je nešto doživljeno, može se vidjeti emocija..... Nema maski, tako je kako je. Slika koja prenosi emocije može imati bezbroj opisa nas promatrača. Za isti događaj tada se dobije razna emocija. Svatko izrazi baš tu posebnost doživljenog, pa makar to bila najobičnija sitnica......     Recimo da je jedan od mogućih opisa one prve slike da su nešto ugledali, ili da su nešto taj dan proživjeli, ili da su samo ispratili ljeto, ili dočekali jesen. Izmjena godišnjih doba je nešto sasvim normalno u našem šabloniziranom svijetu. Ali, je li to slučaj i kod djece koja pokazuju svoje oduševljenje nečim. Je li ipak jesen čudnovato čudesna.....  ...i lijepa i posebna......  Isto kao i svako godišnje doba, posebno jedinstveno. Kao i čovjek. I da li je život prekratak za gubitak emocija i za to da nismo jedni drugima ljudi-djeca.  Oznake: emocije, jesen, djeca, život |
- 11:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #
23.05.2014., petak
Prekidači nepokazivanja emocija
|
Obično sam do sada uvijek imao naslov( osim prošlog posta) pa onda krenuo pisat. Nije naslov bio problem, ali sada krećem pisati opet bez naslova. Možda do kraja shvatim što će biti naslov. Nedavno čitajući post kod Čuvarice pinkleca@ kad je imala temu o rukama, o majci, shvatio sam da spadam u određenu skupinu ljudi. Slobodno bih se mogao nazvati "prekidačem nepokazivanja emocija". Nisam samo ja taj, jer sam pričajući sa svojim najboljim prijateljem shvatio da je i on prekidač nepokazivanja emocija. Da samo ukratko opišem što meni znači najbolji prijatelj : To je osoba za koju bih zaista stavio ruku u vatru, to je osoba koju znam čitavi život, još od vrtića kada smo mu se smijali jer je nosio štrample ispod hlača po zimi , a mi ostali kao frajeri nismo. To je osoba s kojim si proživio sve moguće trenutke, od onih najveselijih do onih jako teških. To je osoba koju ću nazvati u 3 u noći i reći mu da dođe po mene. Ta osoba neće preko telefona pitati pa kako si baš tamo, kako ti se to dogodilo ili nešto slično, to je osoba koja će prvo pitati jesi li živ i zdrav i koja ti je lokacija. Ne pišem to po nekoj šabloni nego po proteklom vremenu, iskustvu i proživljenom do sada. Bio je jedan događaj (između brdo drugih) kada sam puno stvari doživio, saznao, osjetio, kako god hoćete. Da ne idem u detalje što i kako, uglavnom bio je poziv da dođe po mene na hitnu i prebaci me doma. To je bilo samo par sati kasnije nego sam klečao na zemlji, krvav i suznih očiju i molio policajca da mi da pištolj da se ubijem. Tada sam mislio da sam pobio jednu cijelu obitelj u teškoj prometnoj nesreći u kojoj sam ja bio krivac. Da, baš ja koji inače ne bih mrava zgazio. Tada je moj prijatelj otišao sa svadbe na kojoj je bio i odmah došao po mene. Nisam zvao nikoga od rodbine, nizam zvao niti roditelje, niti brata. Zašto !?? Vrlo jednostavno, nisam htio suvišna pitanja, trebao sam nekoga tko neće stavljati sol na ranu. Eto, to je ukratko moj prijatelj, s kojim sam igrom slučaja sada i šogor, pa i vjenčani kum. Naravno, tu je i moj još jedan najbolji prijatelj Ficho, s kojim se družim proteklih 5 godina. Zapravo sam htio pisati o prekidanju nepokazivanja emocija i o svojoj majci. Jako volim svoju majku, oca, brata, djeda. Volio sam i i bake i drugog djedu, volio sam i svoju tetu, majčinu sestru. Ali, uvijek postoji ali. Nikome od njih, i njima kojih nema i nijma kojih ima nisam nikada rekao VOLIM TE !! A znam da mi to nije problem, barem kod moje obitelji, žene i sina. Ne prođe dan a da nisam zagrlio sina ili mu možda dao pusu ili rekao VOLIM TE. Kao što sam rekao, jako volim svoju majku, i znam da je imala težak život, a ni sada joj nije lako. To bi morao biti poseban post ako bih pisao o majci. Ne krivim ja svoje roditelje što ne pokazuju emocije, mada znam da me vole, osjetim to. Ali kad mi je Čuvarica@ rekla da bih ipak trebao moći zagrliti majku ili joj reći te čarobne riječi, rekao sam da ne mogu. Jednostavno ne mogu. A ne znam zašto !? Imam neke kočnice po tom pitanju, i to me sada muči, jer kako kaže i Čuvarica@ da žena ( svaka općenito) to mora čuti. Da li je to tako !? Valjda je, vjerujem. Ja sam onda živio u zabludi jer sam mislio da je dovoljno da ona to osjeti. I sada kad to znam, da bih trebao reći, opet ne mogu, opet su tu kočnice. Ne osjećam se nimalo nevoljenim ili nešto takvo zato jer me nitko od roditelja nikad nije zagrlio, poljubio ( osim čestitanja nekih prigoda), i ne mogu nikome to uzeti za nešto loše. Jer pravo je pitanje kakav su oni imali život i kakvi su roditelji bili prema njima. I tada sam shvatio da su određene generacije u određenim obiteljima, u određenim okolinama zapravo prekidači ne pokazivanja emocija. Prva osoba koja mi je rekla VOLIM TE je bila upravo moja teta, i to baš tada kada sam ležao tjednima u krevetu nakon onog sudara, i kada sam bio shrvan totalnom krivnjom i boli, tugom. Te njene riječi su zaista bile čarobne, jer nakon tog dana sam se trgnuo, pogledao kroz prozor, izašao van. Zato mi sada još više zvoni ovo što je Čuvarica@ rekla : treba reći !! Ali kako, kad je to u ovom slučaju teško. Neke čudne kočnice ipak postoje. I opet mogu napisati, ali ne mogu reći : MAMA VOLIM TE !! I to jako. Vele da si rano operirala kuk, i da je to čudno. A ja znam da nije čudno, jer si oduvijek nosila teške vrećice sa tadašnjeg Trga Republike, ne bi li brat i ja jedva dočekali da dođeš sa punim vrećicama banana, naranči i svega ostalog što smo htjeli. Nosila si to i u tramvaju i u autobusu. I zato ti mama hvala ! Zagrlio bih te i ne bih te puštao satima. Možda ti nikada neću moći to reći. Ali vjerojatno sam ja taj prekidač u svojoj novoj obitelji i spadam u tu skupinu. Kažem skupina, jer sam o tome pričao sa svojim prijateljem i kumom, i on je rekao da to isto čini i on u svojoj novoj obitelji. Dakle, možda je moja generacija ta koja to prekida. I eto mi naslova !! Mada je mogao biti i :" Mojoj majci " Oznake: majka, emocije, riječi, volim te |
- 15:24 - Komentari (25) - Isprintaj - #
01.02.2014., subota
I Dunav laže
|
Još jučer nisam znao da i Dunav laže. Još jučer nisam znao da ću pisati danas post. Još jučer nisam znao ni na kraj pameti da bi mogao biti taj naslov u postu. Al to je bilo jučer. Što hoću reći? Pa hoću reći da slučajnosti ne postoje, da svaki dan upoznajemo sebe, da zapravo nikog uistinu ne poznajemo, jer učimo i otkrivamo i sami sebe. To je sve već stara priča. Ali bitne su emocije. Vjerovatno svi ljudi imaju emocije, makar znamo nekad reći da neki ljudi nemaju. Znam da imaju, samo ih neki ne žele ili ne mogu pokazati. Neki možda ni ne znaju da ih imaju. Ja ih imam valjda i previše. Ali ne bojim se reći ili priznati kad nešto volim ili ne volim. Kako u ovoj pjesmi kažu, koju sam zapravo prvi puta čuo na domjenku koji smo imali u firmi, odnosno jedan mali dio firme-..I Dunav laže.... Pjesma mi je ostala u uhu, i kad sam je čuo naježio sam se, pjevao, a ne znam riječi. Ali tamburaši su je iznjeli sa toliko emocije da je to bilo "strašno". E sad, da li bi meni ta pjesma ušla i ostala u uhu da sam je čuo na radiju dok nešto radim po kući !? Sumnjam ! Ali određene stvari u određenom trenutku čine čuda, odnosno daju nam neku energiju, napajanje, ali sa emocijama. Ti isti tamburaši (iako nisam do sad volio baš takve vrste bendova) su svojom emocijom i energijom svaku pjesmu učinili posebnom. Puno puta sam slušao razne bendove u živo, jer i moj otac je cijeli život svirao u bendu, i uvijek je bila ta emocija bitna. Uvijek sam to vidio, kad netko nešto radi iz gušta, ili kad netko nešto radi iz koristi. Osjeti se to. Moj stari je naprimjer pričao kako je sa 15 god iz malenog sela otišao u svijet trbuhom za kruhom, jer su kao djeca zaista bili siromašni. Pogodite što je kupio za prvu plaću ? Kupio je akustičnu gitaru, makar nitko od njegovih nije bio nikada muzičar. On je tu želju imao u sebi i iako će biti gladan on je mora kupiti. Još uvijek svira na njoj. Učio je sam doma, ležeći na krevetu na leđima i prsti su mu krvarili, nije znao note, nitko mu nije ništa pokazao. Znao je vježbajući i zaspati sa gitarom u rukama. Moramo znati da tada nije bilo ju tjuba i ostalog. Ali bilo je emocije i krvavih prstiju. I ljudi su to osjetili, moj stari je emotivac i svira sa velikom ljubavlju, a slučajno i paraleno s time i svojim poslom je nama kao djeci osigurao sve što nam je trebalo. Naravno da ima i onih koji nešto rade slično, ali bez emocija, i to se po meni ne može mjeriti sa iskrenom ljubavlju. Znamo reći i za razne sportaše, lako njima, zarađuju, ali ne vidimo mi taj rad i trud u pozadini, te krvave prste i razna odricanja. Zato ako laže Dunav, lažemo i mi. Lažemo npr. i kad kažemo da nam nije bitno da li netko čita naš blog. Bitno nam je, dobro možda ne jako bitno ali lagali bi kad bi rekli da nam to nije drago. E sad, da li netko piše isključivo zbog emocije, iskrene ljubavi prema pisanju ili ipak piše iz nekih drugih razloga. U to neću ulaziti, iskren sam pa priznajem : drago mi je kad vidim da netko čita što pišem i kad komentira, ali isto tako znam da pišem isključivo zato jer to volim, to je moja ljubav, to su moje emocije. Evo iskopao sam negdje po kutijama neke svoje priče (iz godine 2001.), tada nisam bio u virtualnom svijetu, ali želja za pisanjem priča bila je oduvijek u meni. Kad bih vidio nekad samo jednu sliku odmah bi mi došla neka priča......  I priča bi krenula, ljepile bi se slike, pisao tekst, sve se uvezalo.....   Tako da neke stvari jednostavno ne možete izbaciti iz sebe, neke emocije ili osjećaje. Sada je drugačije vrijeme, pa sve ide lakše, lakše slikaš, lakše poljepiš slike, ali ljubav i emocija je ista.....  Nije mi ni tada bilo jako važno hoće li se nekome svidjeti moja priča, nisam to radio zbog nekog drugog, radio sam to jer to volim, ali naravno da mi je bilo drago da se netko nasmijao tome, netko pohvalio a netko je rekao da je bezveze. Sve to je nebitno, bitna je ta ljubav prema nečemu. Tad nije bilo ni cool listi, ni top ni flop. A blogme ni danas to za mene nije bitno. Bitan mi je taj osjećaj postavljanja priče, i to je istina. Nemam razloga lagati. Kad sam jednom davno imao želju nešto slikati, naslikao sam upravo kuću moje pokojne bake, tu istu kuću gdje je moj stari krvavih prstiju vježbao gitaru....  Isto je to bio meni dobar osjećaj ,kad nešto stvoriš, napraviš. Naravno da kužim da nisam slikar, ali to me baš briga. Kad je baka prvi put vidjela sliku pitao sam je da li zna što je to naslikano ? Ona je odgovorila : pa kak ne bi znala !? To je moja kuća. I meni je to bilo dovoljno, ispunio sam svoju želju, a i razveselio sam baku. Sad je tamo asfalt, kuću nitko baš ne posjećuje, ali imamo je kod mog starog obješenu kao podsjetnik. Imao sam i želju da obojim zidove i stari ormar u sobi gdje sam bio kao mlađi. Sad je u toj sobi moj netjak, ali tigar iznad kreveta još je tamo.....  Ima tamo i labudova po zidovima, i jezera ,planina. Po ormarima likova iz crtića. Sve su to bile stvari rađene s ljubavlju i guštom, baš kao što su to radili i tamburaši jučer. Oznake: emocije, ljubav, iskrenost |
