20 do asa
22.12.2016., četvrtak
Smrznuti orah
|
Gledam. Gledam kako vrana, ili gavran, šta već je, gledam kako baca neki orah koji je našla. Možda je i smrznut. Baca ga s neke visine u asfalt nebi li se razbio. I orah se odbije i koji put se otkotrlja. Traži ga,nekad i po par minuta, i pokušava opet. Možda ga ne nađe,ali traži drugi orah. Ili nešto. Zapravo sam htio napisati nešto drugo,ali dok sam pio kavu na balkonu čuo sam taj orah i vidio kako ga traži,jer se odbio. Onda sam pomislio da smo i mi vrane. Ako nam je nešto bitno, ne smijemo odustati. Ne možemo. Htio sam se osvrnuti malo na jučerašnju emisiju "RTDirekt", jer to je možda i jedino što bar malo pogledam na tv-u. Ostale stvari baš i ne, mada tv radi. Tamo su jučer pričali o nekakvom tuženju Holdinga za odvoz smeća. Nalaćivalo se po kvadratu stana, to nije pravedno. Pa onda i u zgradama naplaćuju po kvadraturi. Nije ni to pravedno. Ali onda sam pomislio,da je to barem jedino što je nepravedno na svijetu,a pogotovo u našem lijepom podneblju. Ali neću ni o tome. Samo ću reći da mi doma već godinama odvajamo smeće. Karton vozimo u onaj plavi kontejner dole niže u ulici,plastiku također u jedan kontejner dvije ulice niže. Bio otpad odvajamo u vrećicu,ali nemamo je di baciti u blizini na posebno mjesto. Mogli bi zakopavati u obližnju šumu. Ali bio otpad ionako ne zagađuje. Tako da proizvidimo jako malo smeća. Ali ne želim se buniti niti se tužiti. Neda mi se. Shvatio sam da se samo želim buniti i prkositi svemu na način da se ja mijenjam i da učinim ono što ja mogu. Da budem i postajem bolji,savjesniji i svjesniji. I da šutim. Nikome ne solim pamet. Ali naravno da bih volio da se svi skupa "otrijezne", osvijeste. To mora doći u ljude,ali isto tako znam da to nikad neću dočekati. Donekle smatram da konačno odrastam, jer sam shvatio da će uvijek biti nepravde. Po prirodi sam utopista i još kao mali sam sanjao o svijetu koji bi bio pravedan,u kojem nebi bilo mržnje,gdje nebi bilo prevare i u kojem bi svatko živio dostojno i pustio druge da žive dostojno. Ali to sam ja. Da, nemam što skrivati. Takav sam i ne sramim se toga. Ne smatram se nimalo boljim od drugih, samo radim kako mislim i kako osjećam. Ove godine smo prvi put kupili bor koji je u tegli.Jučer. Nekako je došlo spontano. Došla je želja za tim. Kad vratim film, uvijek mi je ružno bilo vidjeti kasnije uz cestu gomilu drvenih trupala bačenih da ih prekrije snijeg. Da, tako ih gledam,a i sam sam sudjelovao u tome. Sad mi se čini kao dobra ideja da taj bor iz tegle presadimo u zemlju kasnije i gledamo kako raste. Možemo mu dati i neko ime. Možemo rasti i mi gledajući kako raste i taj bor. Ali jučer pri samoj kupovini nešto me štrecnulo. Sjetivši se gdje živimo, u kakvom svijetu, i uopće me nebi začudilo da taj bor uopće nema korijen. Nebi me začudilo. Dobro znamo zašto tako mislim. Pripremam se na najgore.Možda nema korijen. Rekao sam ženi, ja bi sad najrađe prekopao s rukama u teglu,i da vidim ima li korijen. Jer baš bih želio da ima korijen. Vidjet ćemo.Čak sam i pitao prodavače ima li korijen ili je samo tako uboden u zemlju? Nisam dobio neki baš jaki odgovor, više ono mrmljanje i prelaženje na neku temu. Možda su ljudi koji su iskopavali taj bor ipak mislili na njegov život. Možda su nehotično posjekli glavne žile. Tko zna. Bilo kako bilo, ne treba odustati.Ako ovaj neće imat korijen, i neće se primiti ili nešto, mislim da ću i dalje pokušavati. Onda ću i slijedeće godine kupiti neki bor u tegli. Neću odustati, kao što ni ta ptica ne odustaje u nakani da razbije taj smrznuti orah. |
