20 do asa
28.07.2015., utorak
Da sam ja baraba
|
Znali smo već pričati na kavama o odgoju, o djeci, o ljudima. I znali smo reći da možda ne odgajamo djecu kako treba. Ponekad mi se čini da je bolje dijete odgojiti da bude baraba, da gleda sebe i ne mari puno za druge. Da se gura u redu dok čeka, da bude jak, bezobrazan i sve što ide uz to. Da radi onako kako njemu paše, ako treba muljat da mulja, ako treba prevariti da prevari. Pitam se da li radim djetetu dobro ako ga učim da bude pošten, da poštuje druge, da bude korektan, ili sam ga trebao učiti da bude baraba?! Ali, zaključak naših razgovora je bio da to ipak ne ide na silu, dijete snima i upija odmalena. Dijete slijedi u neku ruku i primjer koji ima doma. Kak da izvedeš na silu da bude onakav kakvome bi mu bilo lakše kroz život ići. Ovako će se mučiti, možda će ga boljeti, bit će često razočaran. Sjećam se još u školi, neki od nas su bili dobri učenici, poslušni, marljivi, a neki su bili problematični. Kasnije, ti problematični često u životu budu uspješni. Pod "uspjeh" mislim na ono snalaženje u ovom i takvom svijetu, guranje u redu, ako me razumijete. Naravno da sam svjestan da materija nije mjerilo bogatstva, o tome neću ni diskutirati. Ovaj post je zapravo promišljanje o tome da li djecu odgajati da budu pošteni i tako idu kroz život ili da ih pripremimo da budu otporniji u onome što ih čeka ?! Vidi se po djeci već u vrtiću otprilike to o čemu ja sad pišem. Netko grize druge dok ne dođe do igračke koju si je poželio, netko čeka strpljivo da se netko zasiti igračke, pa si je uzme. Te igračke iz vrtića kasnije postaju neke druge igračke s kojima se igraju. Zato sine , oprosti mi što nisam baraba i što te ne mogu dostojno pripremiti na ono što te čeka ! |
