20 do asa
05.01.2015., ponedjeljak
Moj idol
|
Prepisat ću još jedno poglavlje iz rokovnika. (pisano u 12.mjesecu 2000. god) 10. MOJ IDOL Nedjelja je i danas je mojem dedi rođendan. Deda i baka žive ispod nas u prizemlju. Iako živimo u istoj kući, često prođe dan, a da se i ne vidimo. Radim svaki dan osim nedjelje. Odem oko 8:00, a dolazim oko 18:00. Nekad dođem i ranije, ali u zadnje vrijeme ima puno posla, pa me baš i nema doma. Danas sam bio doma, ali dedi sam ujutro u prolazu čestitao rođendan kada sam ga sreo u dvorištu. Popodne sam otišao na kavu, a poslje kod Igora. Došao sam doma navečer. Tata i mama su došli od dede i pitaju me zašto nisam došao malo dolje do dede. Odgovorio sam im da sam umoran. Nisam lagao, jer stvarno sam umoran, ali nije to glavni razlog zašto nisam došao dolje. Stvar je u tome što vidim kod dede neku tugu u očima i mislim da znam zašto je to tako. Malo ću se vratiti u djetinjstvo kada sam bio dosta vezan uz dedu i baku. Kao klinci, buraz i ja smo uvijek išli negdje s dedom i bakom. Vodili su nas ljeti u toplice, što je nama bila velika radost. Nedjeljom sam sa njima išao u crkvu. Već onda, sa nekih 6,7 godina bio sam jako ponosan na svog dedu i baku. Osim što ih jako volim, dedi sam se uvijek divio i smatrao da je to čovjek kakav bih i ja htio biti jednog dana. Da, točno, moj deda je moj idol. On je osoba koja će svakome pomoći ako može i nikoga ne mrzi. Nikad nije ništa radio bez volje i ljubavi, tako je izgledalo, ali i osjetilo se. Ništa mu nije bilo teško, makar je imao težak život i djetinjstvo. Znam da cijeli život naporno radi. U zadnje vrijeme je žalostan, jer više ne može raditi kao prije. Više nije jak kao nekad i znam da mu je teško, jer vidim tugu u očima, iako nisam u zadnje vrijeme baš blizak s njim. Znam da će mi biti jako žao jednog dana kada ga više ne bude i što nisam možda više vremena provodio s njim i možda mu koji put i rekao koliko mi je drag. I buraz i ja nismo se bojali jedino njemu obratiti za pomoć kad bi nešto krivo i naopako učinili, jer smo znali da će on reagirati smireno i pomoći s voljom. Meni je žao što mu ja jednostavno ne mogu doći i reći da ga volim. To sam već htio učiniti puno puta i nikad nisam. Život je sve brži i brži i bojim se da se svi udaljavamo jedni od drugih. Deda je bio velika podrška burazu kada je bio na liječenju u bolnici. I onda kada je buraz bio problematičan u vojsci, jedino on je zauzeo pravi stav i borio se da se buraz popravi. Kad sam bio klinac, dosta mi je bilo čudno to što se nikada deda i baka nisu svađali. To mi je bilo čudno, jer mi je bilo normalno da se muž i žena svađaju i toga je bilo na svakom koraku. Ne znam, vjerojatno su se i svađali, ali nikad se to nije vidjelo, čulo ili osjetilo. Moj drugi deda nije više među nama, jer se objesio kad sam imao oko 6 godina. Sjećam ga se kao dobre osobe koj nas je jako voljela i ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je trenutak kada bismo došli kod njega na selo, a on nas jednog po jednog uzeo u ruke i podigao u zrak i svoju bradu trljao o našu. To nas je jako nasmijavalo, a njega veselilo. Šteta što ga nisam stigao bolje upoznati. Imam samo lijepa sijećanja i vjerujem da je on bio također dobra osoba. ******** Neki dan smo bili kod dede i čestitali mu 81. rođendan ! ......ova fotka je nastala u 12. mjesecu 2008, god kad je Ficho bio jako, jako mali..........(pradjeda i Ficho).....slave rođendan u istom mjesecu.......  |
