20 do asa
10.07.2014., četvrtak
Geni ili odgoj !?
|
Odgovor na komentar GP-ZG@-u ,ali i tema o kojoj sam već htio pisati...... GP-ZG Zgodnu si temu napiknuo... tj. jesmo li kadri prekinuti "lošu genetiku" i ne propagirati dalje preuzete nadrkane osobine svojih predaka, sva ta bespotrebna "moranja" i fiks-idejne "žurbe" kojih nam je i bez toga pun životni kufer. Kad nam se pod starost eventualno (ne nužno) ta "genetika" vrati i ispliva na površinu, djeca će nam već biti " 'z mača van", izvan našeg dosega. Sretniji barem za taj djelić noćnih môra djetinjstva. 10.07.2014. (15:24) - - - - Poštovani blogeru GP-ZG@ ( kako to sad samo službeno zvuči :)) odgovaram ti na komentar preko posta. Teško mi je u komentaru to reći, jer je složena tema. O njoj sam znao već raspravljati sa dragim ljudima, o genetici , o prekidanju nepokazivanja emocija (o čemu sam već pisao), o roditeljima, o odgoju. Teška je tema zato što mislim da tu nema gotove formule, niti se može točno odrediti zašto je netko takav kakav je. Moram samo reći da sam imao u pripremi neki post o kiši i suncu sa puno slika i pričom, ali ova tema ne da mi da preskočim. Dakle, što određuje čovjeka, osobu , jesu li to geni, je li to odgoj, ili sredina, društvo sustav !? Stručnjaci vele da se niti jedan čovjek ne rađa kao lopov, ubojica, pijanac ili slično, i da sve to proizvede zapravo sustav. Isto tako kažu da se čovjek ne rađa sa puno strahova, rodi se samo sa prirođenim strahom od visine i čini mi se još jednim( ne mogu se sad sjetit drugog, davno sam čitao takvu literaturu). Ali nisam čovjek od čitanja, čovjek sam od života i življenja, odnosno, učim na sebi. Slušam, gledam, osjećam, shvaćam. Ili bar pokušavam. Ajmo reći da sam nekakav čudan. Dok su druga djeca gledala hoće li imati neku novu igračku, ja sam nekako razmišljao da li će moj susjed kojemu je umrla žena sada moći normalno živjeti. Hoću ukratko samo objasniti što mene prati u životu. Da li sam ja osjećajan zato jer sam to htio, ili je to tako !? Jesam li se ja morao zamarati hoću li burazu ostaviti dovoljno jagoda, jer ih i on voli jesti !? Znam da se on time nije zamarao. Kako je moguće da dvoje djece istih roditelja budu totalne suprotnosti !? Gdje su tu geni, a gdje odgoj !? Sve su to pitanja koja nemaju konkretan odgovor. Masu djece se može čuti kako se dive svom ocu i govore da će oni bit kao tata kad odrastu. Što je onda sa mnom i time što sam si rekao kao klinac : ja neću biti kao moj otac ! U smislu odnosa prema svemu, obitelji, ženi ,djeci. A nije loš bio, niti je, ali ipak ima nešto što me potaklo na to. Sve to sada shvaćam, bio je slab, ili nije znao, ili je nosio nešto iz djetinjstva. Ali pravo pitanje je to da li sam ja sad takav kakav jesam radi toga što sam si to rekao kao klinac, ili sam takav sam po sebi !?? E to je ono pravo pitanje, i to je ono o čemu sam pričao sa svojim kumom. Jer i on i ja smo prošli isto, i on je prakidač nečega u svojoj obitelji i ja sam prekidač nečega u svojoj. I odnosa i nepokazivanja emocija. Kad razmišljam o tome, stvarno dolazim do zaključka da to ide možda generacijski. Da se ne lažemo, nekad je bilo " normalno" lupit ženi šamarčinu. Zašto je to bilo normalno !? Pa ja sam uvjerenja da je to bilo normalno, jer oduvijek je normalno bilo ono što većina smatra da je normalno. Tako i to sve skupa, bilo je normalo da muškarac bude jak ( ne pokazuje slabost i emocije) a žena podčinjena i bez prava glasa. Da se vratim još malo u prošlost mogli bi smo reći : mužjak je išao u lov itd...... Dakle, ne mogu kriviti svog oca , jer i on je imao nekakvo svoje djetinjstvo. Da se vratim na prošli post : volim li ja stati dok putujem zbog toga što moj stari nije, ili stajem zbog toga jer sam ja takav !? Upravo o tome sam dosta pričao sa svojim kumom, ne baš o vožnji ali o toj temi. Da li smo mi takvi Bogom dani , ili je to naša podsvijest u suradnji sa iskustvom to za nas odigrala !? I bio sam skeptičan, i govorio sam da se bojim da je to zato jer smo htjeli nešto promijeniti, nešto prekinuti, i da će možda doći trenutak kada ćemo mi ipak biti naš tata. Govorio sam da što ako su geni ipak geni !? A onda mi je on rekao da bi se do sada to već pokazalo, jer je njemu mama pričala što i kako je bilo dok je on još bio mali. I meni je mama pričala, sjetio sam se. Jer ja sam se najviše bojao zbog toga što moje dijete sada ulazi u fazu života gdje počinje pamtiti ono za cijeli život. Ali sjetio sam se i riječi stručnjaka da su najbitnije prve tri godine života djeteta. Što tada dijete osjeti ostaje mu za cijeli život. Tako da ipak želim vjerovati da u životu nisu sve geni, u najmanju ruku može biti 50-50. Geni i odgoj, plus možda proživljeno i doživljeno. I tu sad dolazimo do djela GP-ZG-ovog komentara :" ako nam se i jednog dana vrati ta " genetika ", djeca više neće biti pod našim utjecajem". Tako da, ako sam ja dobar roditelj jer sam si tako zacrtao u nekoj podsvijesti, barem sam uspio u nečemu. Dijete je dobilo sve ono što treba, a ako me strefi neka čudna "genetika "jednom, on će već biti dovoljno svoj da to ne utječe na njegov život. I još mi je ključno u komentaru i ona zagrada gdje piše- ( ne nužno), jer zaista vjerujem da je čovjek jedinka za sebe. Geni po meni igraju neku ulogu, ali ne nužno. Kako god bilo, zbog genetike, zbog podsvijesti, zbog majke prirode ili bilo čega drugoga, znam samo jedno : moje dijete i ja već sad imamo toliko međusobnih zagrljaja, toliko izgovorenih riječi : volim te, i toliko druženja i poštovanja, da svijet i sad stane neću moći žaliti, jer dao sam sve od sebe. Ali sve sam radio po osjećaju i po svojo iskrenoj želji ! Eto, i ovaj odgovor nije nužno trebao biti ovako dugačak, ali tako je ispalo. A mogli ste sad gledat slike i čitat o kiši :))) Pozdrav svima !! |
