20 do asa
01.05.2014., četvrtak
Prvomajska bajka
|
Ovo je bajka, priča o Maju. Nije poput drugih bajki, sa standardnim uvodom, zapletom, vrhuncem, raspletom. U ovoj bajci nije riječ da li je netko sretno živio da kraja života, da li je imao mnogo nedaća u životu i koliko je teških ili sretnih trenutaka proživio. Ovo je bajka u kojoj se priča o suncu i mjesecu maju. U toj bajci je stalno kišilo, bilo tmurno vrijeme. Odjednom je došao Prvi Maj, i taj dan je zasjalo sunce. Više ništa nije bilo važno, sve ono tmurno je nestalo, sva ona priča ili bajka, pala je u vodu.....  Svi su tada bili obuzeti prvomajskim suncem, ništa drugo nije bilo važno. Ali pojavio se jedan čovjek kojeg nije preuzelo to toplo ludilo. Dok su drugi kao hipnotizirani i omamljeni tim prvomajskim suncem, taj čovjek se osjećao kao uljez. Nikoga osim njega nije zanimalo kako i zašto je odjednom zasjalo sunce. On je pokušavao doznati zašto je to tako, i krenuo u potragu za odgovorom. Ali ubrzo je shvatio da je gotovo nemoguće to saznati, jer koga god bi pitao nitko ga nije čuo. Nitko ga nije doživio. Lutao je i pokušavao, ali svi su i dalje bili omamljeni, odgovora nije bilo......  A sunce je grijalo svojim zrakama sve jače i jače. Čovjek je nastavio dalje, iako sa sve većim umorom i težim korakom. Kao da je ipak znao da sa svakim umornim već korakom, biva sve bliži odgovoru. Po glavi mu se i dalje vrtila misao : kako to da više nikoga nije briga ni za što, samo je bitno da je stigao taj Prvi Maj !? Mislio je , da ako sazna odgovor na to pitanje bit će mu lakše. Gdje je nestala ta sva kiša i zašto uvijek na Prvi Maj sija sunce !? Nastavio je dalje.....   Hodajući tako neko vrijieme došao je do neke šume. Činilo mu se da je tu istu šumu negdje prije vidio, možda mu se javljala kroz snove, možda je tu bio u nekom prošlom životu, a možda je samo izgubio pamćenje. U glavnom, osjetio je da ga nešto veže s tom šumom i osjetio jaku vezu. Ali sada je stao i kao da nije mogao unutra, nešto je bilo jače od njega......  Ta šuma nije odzvanjala takvim zvukom, koji bi njega pozvao da uđe. Šuma je tada odzvanjala jakim i zaglušujućim zvukom, zvukom nezadovoljstva. Ali ipak je čovjek shvatio da nije bez veze putovao tragajući za odgovorom. Zavirivši ipak malo u šumu vidio je mnoštvo. To mnoštvo nije pripadalo toj šumi, ali tog dana, tog Prvog Maja kad su kiše prestale, čovjek je vidio zašto odjednom nema kiše. Nema više mokrih ulica, mokrih puteva, mokrih drveća. To mnoštvo je toliko bilo nezadovoljno, da su se sve suze slile niz isti potok. U potok nezadovoljstva, i tekla stazom kroz šumu. A izvan šume sijalo je sunce, ljudi su bili omamljeni suncem, pa danas je Prvi Maj. Strah me samo za tu šumu, jer drveće sluša sve to i trebat će mu neko vrijeme da se oporavi od toga svega, od stalnih prvomajskih poklića i jedno te iste priče. A suza sve više, nezadovoljstva sve više, a ljudi i dalje galame na drveće !! I na vjetar. A drveću treba mir.......  Kao što i ljudima treba drveće, mir i čisti zrak, lakše će spavati, kao i njegovi prijatelji......  *********************************** Prvog Maja nisam nikada bio u Maksimiru. Možda zato jer toliko volim tu šumu. I stvarno se ne sjećam da li je ikada padala kiša Prvog Maja . |
