20 do asa
08.03.2014., subota
Zora maksimirska-nastavak
|
Prvi put imam tremu dok pišem. Osjećam neku pozitivnu nervozu. Za mene je maksimirska šuma nešto posebno. Zašto ? Ne zato jer se nalazi u mom gradu, ne zato jer je to park. Meni je ta šuma dala puno. Dala mi je ravnotežu. U razdoblju prošlosti, kad sam proživio neke teške trenutke, i kad sam mislio da neću moći dalje, u Maksimiru sam našao ravnotežu. Zašto ravnotežu ? Kako je život kaotičan, taj kaos je potreban i sveprisutan.Nakon svakog kaosa dolazi do ravnoteže. Cijeli svemir teži nekoj ravnoteži. Zamislite jednu prostoriju koju pregradite po sredini. Jednu stranu grijete, a druga ostaje hladna. Nakon što postane vruće u tom zagrijanom prostoru i maknete pregradu, tada počinje kaos. Hladni zrak odjednom počne ludo padati dolje, a topli zrak krene prema gore. Uz to, sve se međusobno isprepliće i miješa. Zavlada totalni kaos. Da to može vidjeti prosto oko, vidjelo bi upravo totalni kaos. Nakon tog kaosa zavlada ravnoteža, mir. Ovaj post je zapravo odraz toga što sam ja. Maksimir je ja, a ja sam Maksimir. Tada, u prošlosti, svaki sam dan ispraćao u Maksimiru. Nije bilo bitno da li pada kiša, snijeg, puše vjetar ili je hladno i blatno i jesam li umoran. Bio sam tamo svaki dan. Svaki. Sam u šumi, a ipak nisam sam. Zato mi ovaj post teško pisati. Danas nakon noćne smjene, u pauzi dok sam čekao da idem na predavanja u vezi posla, svratio sam u šumu. Ovaj put me mučilo to što ne mogu napisati priču na onaj svoj uobičajeni način. Ne zato jer nemam priču, nego zato jer imam previše mogućih priča. Zato sam ovaj put izabrao jednu pjesmu pa ću preko nje ispričati priču. Valjda se Bare neće naljutiti što sam posudio pjesmu. Htio bih samo još reći da znam da moje fotke nisu nešto posebno, realan sam čovjek. Iskrano, bitno mi je složiti neku priču, mada bih volio da te moje fotke mogu dočarati kako izgleda to meni u stvarnosti. Nije isprika fotoaparat, ali zaista je teško sa 7.2 Mp dočarati stvarnost. Ali nije mi to toliko bitno. Da ne bude predugačko, moram sada krenuti. Tko ne voli slušat pjesmu, nek čita tekst. Tko ne voli tu pjesmu niti čitati, nek samo gleda slike. ( za potpuni ugođaj stisni play i putuj ) gdje je nestao čovjek.....  gdje se skrivao.....  iz vagona godina.....  na tračnice ispao.....  gleda gdje su znakovi......  kojim putem krenuti....  može li itko reći.....  gdje je put ka sreći.....  samo živi, samo budi.....  svi odgovori doći će sami.....  samo stoj na svjetlu....  i doći će kraj tami.....  kakva je to istina, kad s druge strane je laž....  izvrnute vrijednosti.....  strah, samo strah....  neostvareni snovi.....  radiš ono što ne voliš.....  ali mogu ti reći....  gdje je put ka sreći....  samo živi, samo budi........  svi odgovori doći će sami....  samo stoj na svjetlu.....  i doći će kraj tami.....  kako dugo će postojati.....  kako dugo će nestajati....  želje, potrebe, osjećaji....  koji koče i pokreću.....  tebe, mene, sve to vrijeme....  srca tvrda ko kamenje....  da, mogu ti reći....  pokazat put ka sreći....  samo živi, samo budi......  svi odgovori doći će sami....  samo stoj na svjetlu....  i doći će kraj tami......  |
