Bitke i sukobi
01.06.2008., nedjelja
Razarač "Zagreb"
Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije  (na slici razarač "Dubrovnik") Razarač ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije. Jedno od najmodernijih borbenih plovila u sastavu jugoslavenske mornarice u vrijeme izbijanja Travanjskog rata 1941. Nije sudjelovao u borbi kao ni većina drugih jugoslavenskih ratnih brodova. Među brodovima koji su bili izloženi zračnim napadima od prvog dana rata, bio je i razarač "Zagreb". 13. travnja izvršeno je snažno bombardiranje Boke Kotorske, te dolazi zapovijed da se brodovi razmjeste po uvalama i dobro maskiraju. Prva torpedna divizija, koju su činili razarači: "Dubrovnik", "Beograd" i "Zagreb" smjestila se u uvalu Krtole. Brodovi su prekriveni granjem, a bokovi šareno obojeni, kako bi se iz zraka stekao dojam da su dio kopna. Posada je danju boravila u zaštitnim rovovima, a na brodovima su ostali samo kuhari, zbog hrane, i artiljerci protuavionskih topova, da bi otvorili vatru na avione koji bi neposredno ugrozili razarače. Vijest o primirju dospjela je u Boku 15. travnja te je stiglo naređenje da je zabranjeno uništenje brodova i otvaranje vatre na protivničke zrakoplove. Tada je došlo do rasula u mornarici i čekala se kapitulacija. Unatoč zabrani razarač "Zagreb" je 17. travnja potopljen kako nebi pao u ruke Talijanima.Tom prilikom život su izgubili časnici Dimitrije Mašera i Milan Spasić. Tako je jedino razarač "Zagreb" vrijedan spomena u travanjskom ratu od cijele Jugoslavenske mornarice, koja zapravo nije ni vidjela rat, te se predala bez ispaljenog metka. |
Operacija Rösselsprung 1944
DRVAR  1944. je za Nijemce situacija postala ozbiljna. Očekivali su otvaranje drugog fronta u Francuskoj, na istoku su se konstantno povlačili pred «crvenim parnim valjkom», dok su u Italiji i na Balkanu bile vezane znatne efektive. Postalo je životno važno osloboditi barem dio trupa sa Balkana i ubaciti ih u borbu protiv Crvene armije. Budući je Tito uspješno pobjegao u dvije najveće operacije «Weiss» i «Schwarz» odlučeno je da će protiv njega i Vrhovnog štaba biti poduzet prepad usred oslobođenog teritorija. Drvar je tada bio centar oslobođenog teritorija, a bio je i sjedište CK KPJ, AVNOJ-a, Nacionalnog komiteta, Vrhovnog štaba (VŠ) i savezničkih vojnih misija. Okolicu Drvara okupirali su 1. proleterski, 5. bosanski i 8. dalmatinski korpus te oficirska škola. Uz Vrhovni štab nalazio se prateći bataljun od tri pješačke satnije, jedna PA satnija, eskadron konjice i tenkovski vod. Dan prije desanta u Drvaru se nalazila i 6. lička proleterska brigada, ali ju je načelnik Vrhovnog štaba, Arso Jovanović, dislocirao na priličnu udaljenost od grada. Sam Tito živio je i boravio u pećini (zapravo u baraci pored pećine), danas poznatoj kao «Titova pećina». Sredinom ožujka do VŠ su stigle glasine o mogućem zračnodesantnom napadu na Drvar, tako da je od tada vrijedilo stanje pojačane budnosti. Prolongirani period budnosti često poluči sasvim suprotan rezultat, a tako je bilo i ovaj put. Budući da se gotovo 2 mjeseca nije ništa po pitanju napada desilo, partizani su se uljuljkali u lažnu sigurnost, a mjere opreza su zanemarene. Tako je bilo i tog dramatičnog 25. svibnja 1944 - na sam Titov rođendan. Hitler je generalu Lotharu Rendulicu, zapovjedniku 2. oklopne armije povjerio napad na Drvar. Rendulic je pripremio višestruki napad iz smjerova: Sarajevo, Jajce, Banja Luka, Prijedor, Bihać i Knin. General je kao «špicu napada» odlučio upotrijebiti 500. SS lovački bataljun. Bataljun je brojao 900 ljudi, većina kojih su bili kažnjenici. Sudjelovanje u ovoj operaciji preživjelima je jamčilo vraćanje činova i povratak u matične jedinice. Glavni zadatak ove trupe bio je uništenje Vrhovnoga štaba, uništenje savezničkih misija i zarobljavanje Tita. Plan napada bio je sljedeći: od Bihaća su napali njemački 92. motorizirani puk, 1. domobranska pukovnija i njemački 54. izviđački bataljon; od Jajca je napadao 13. SS puk i izviđački bataljon, od Livna je nastupao izviđ. bataljun 369.div., a ravno sa zapada su nadirali pukovska grupa «Vilim» i 373. pukovnija te konačno od Banjaluke i Prijedora 2. oklopni jurišni bataljon. Simultano sa pokretom zemaljskih jedinica trebao se spustiti i prvi val padobranaca, podijeljenih u 6 udarnih grupa - ukupno 330 ljudi. Svaka grupa imala je svoj zadatak, neovisan o ostalima: 1. grupa Panter - 110 ljudi - zauzeti Šobića glavicu i «Citadelu» - pretpostavljeno Titovo boravište; 2. grupa Jurišnik - 50 ljudi - likvidirati sovjetsku vojnu misiju između G.Vrtoče i Drvara; 3. grupa Hvatač - 40 ljudi - likvidirati britansku vojnu misiju pored D.Vrtoče, a zapadno od Drvara; 4. grupa Drobilica - 50 ljudi - uništiti američku vojnu misiju na Trnanić brijegu, južno od Drvara; 5. grupa Grizač - 20 ljudi - zauzeti Trnjan jugozapadno od Drvara; 6. grupa Bezobzirni napadač - 70 ljudi - zauzeti sam Drvar. Ubrzo nakon spuštanja padobranaca trebalo se spustiti i jedriličarsko pješaštvo u 2 grupe (Zeleni i Crveni) po 150 ljudi svaka. Zone slijetanja bile su im na pogodnim livadama u neposrednoj blizini Drvara (Zeleni-sjever, Crveni-jug). Drugi val sastojao se od daljnjih 300 ljudi (grupa Plavi) i trebao je biti spušten u podne na zone slijetanja grupe Crveni. Zračne i kopnene snage brojale su ukupno 20.000 ljudi. Dan je bio 25. svibnja 1944, a sat 05:00. Dok su se Drvar i okolica budili tog sudbonosnog dana i spremali se čestitati rođendan Titu, ništa ne sluteći, na zagrebačkom, zrenjanskom i banjalučkom aerodromu počeli su rulati avioni sa ukrcanim 500. SS lovačkim bataljunom i lovačko-bombarderskom prethodnicom. Desant na Drvar je započeo. Malo iza 6 sati ujutro, 25. svibnja 1944, nad Drvarom su kružili izviđački avioni. Njihove su posade poslale potvrdu o vremenskim uvjetima nad ciljem i potpunom izostanku aktivnosti plijena. Partizane ti izviđači nisu previše uznemirili - navikli su na stalne letove njemačkih aviona nad Drvarom. Samo nekoliko minuta nakon odlaska izviđača začuo se urlik aviona u jurišnom poniranju. Uskoro su ciljevi u gradu i okolici gorjeli pogođeni bombama, a zatim su lovci u niskom letu mitraljirali sve što se micalo. Iznenađenje je bilo veliko, ali opća uzbuna nije oglašena - partizani su mislili da je to samo njemačka «rođendanska čestitka» Titu. Tek što su lovci i bombarderi nestali u oblacima pojavili su se transportni avioni «Tante Ju» i Henscheli sa jedrilicama. Tek sad je naređena potpuna uzbuna, ali uzalud. Nijemci su zahvaljujući tisućama fotografija sa brojnih izviđačkih letova otkrili komunikacijske čvorove i zapovjedna mjesta. Rezultat bombardiranja nisu bile velike žrtve među živom silom, već potpuna devastacija komunikacijskog sustava. Bilo je oko 7 sati kad su se nad gradom otvorile kupole padobrana i kad su se prve jedrilice otkačile od svojih «šlepera». Mnogi partizani su tvrdili kako su Nijemci već u zraku otvorili vatru na njih. Nemoguće. Nijemci su iskočili sa oružjem, ali pričvrščenim tijesno uz tijelo, kako bi izbjegli lomove pri doskoku, a sve da ih navedeno i nije smetalo, nisu imali vremena s obzirom na visinu iskakanja. Svi su ciljevi do 9 sati bili zauzeti, osim sovjetske vojne misije koja se pod borbom probijala prema Tićevu gdje se nalazio štab 8. dalmatinskog korpusa, a pridružila su im se i 2 člana britanske misije. Zauzevši Šobića glavicu i «Citadelu» Nijemci su otkrili da su se prevarili po pitanju Titove lokacije. Ubrzo su shvatili kako najjači otpor dolazi iz pravca pećine, pa su glavni udar usmjerili tamo. Istovremeno dok su njemački streljački strojevi jurišali na pećinu partizani su lansirali kontranapad sa juga (3. dalmatinska brigada) i zapada (6. lička brigada). Pod pritiskom tog protunapada Nijemci su morali odustati od juriša na pećinu i glavninu snaga prebaciti u obranu, iako su ostavili nekoliko odjeljenja koja su pećinu držala pod vatrom i tako sprečavali bijeg Titu i najbližim mu suradnicima. Tek po spuštanju drugoga vala padobranaca, nešto iza podneva, dobio je Tito priliku za bijeg, i iskoristio je, praćen ljutim rojevima njemačkih metaka. Bijeg je uspio i do večeri 25.5.1944. JBT se nalazio van neposredne opasnosti zarobljavanja. Još uvijek nije bio spašen, jer je partizanska kopnena obrana bila uspješno pregažena i neprijatelj je brzo napredovao prema Drvaru i okolici. JBT i Prateći bataljun su se do 4. lipnja dokopali Kupresa. Tamo je saveznički «Dakota» skupio JBT-a i prebacio ga u Bari. Iz Barija su ga, napokon, razaračem prebacili na Vis. Iako su dobili pojačanje Nijemci su u Drvaru bili u teškoj poziciji. Napadale su ih nadmoćne snage koje su pregazile njihove zone slijetanja, odrezale ih od zračnog snabdijevanja i potisnule na Šobića glavicu gdje su Nijemci organizirali jaki defenzivni položaj. Uvečer su se partizani povukli jer je u Drvar ušla 373. pukovnija koja je uspostavila kontakt sa preživjelim padobrancima. Od njih 900 poginulo ili ranjeno ih je 600. Ostale napadačke kolone naišle su na žilav i požrtvovan otpor na prilazima Drvaru u koji su ušle tek sljedećeg dana. Borbe sa jedinicama 8. korpusa potrajale su do 5. lipnja, a zahvaljujući vezivanju neprijateljskih trupa u toj borbi 1. proleterski korpus se uspio izvući i izbjeći potpuno uništenje. Potpuni uspjeh ofenzive je izostao. Tito i njegovi najbliži suradnici su pobjegli, ali znatna je šteta ipak napravljena. Prva proleterska i 6. divizija su gotovo prestale postojati, a broj gubitaka se popeo na preko 6000 boraca, veći dio raznih odjela Vrhovnoga štaba je uništen kao i gomile komunikacijske opreme, a slobodni teritorij je nanovo okupiran. Najveću štetu partizanima nanijelo je uništenje zapovjednog lanca i trebalo je nekoliko mjeseci da bi Tito sa Visa opet stavio glavninu jugoslavenskih partizana pod svoju komandu. Posljedično, partizanska se djelatnost idućih nekoliko mjeseci znatno smanjila, ili su akcije bile potpuno nekoordinirane što im je donijelo samo uspjehe kratkoga daha. Tako je završila posljednja, «Sedma neprijateljska ofenziva», poznata i pod kodnim imenom «Rösselsprung». |
Bitka za Rijeku (1945.)
  IV. armija JA, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, osnovana u ožujku 1945. godine, nezadrživo je napredovala prema svom krajnjem odredištu rijeci Soči, a potom i Julijskim alpama kako bi zatvaranjem lijevog kraka ogromnih »kliješta«, spajajući se na rijeci Dravi sa snagama III. i I. armije JA, zatvorila obruč oko okupatorskih snaga. Već ranije izgubljenim bitkama na sjeveroistoku, na zapadu te na talijanskom poluotoku, ni Von Löhrova grupa armija »E« nije mogla opstati i povlačila se pod borbom prema matičnom teritoriju, a s njima i ostaci kvislinških formacija. Razbijanjem njemačkog 15. planinskog korpusa u Lici postrojbe IV. armije, 19., 26. i 13. udarna divizija te 43. divizija dolaze u početne postave za napad na Rijeku, na liniju Šmrika–Križišće–Plase–Fužine. Tu obrambenu crtu brani njemački 1048. puk, dok na potezu Mrzle Vodice–Lokve pristiže 237. divizija iz sastava njemačkog 97. armijskog korpusa. Prethodno, na tom dijelu ne uspijeva prodor 1046. puka prema Delnicama. Spomenuta linija Šmrika - Križišće - Plase dijelom se naslanjala na utvrđenja tzv. Rupnikove linije na dijelu Križišće - Plase, ali ih nije mogla u potpunosti iskoristi zbog djelomično "pogrešne" orijentacije sektora vatre bunkera - prvenstveno prema Zapadu. Osim toga, dosta objekata je bilo ranije oštećeno od strane talijanskih okupacijskih vlasti, koji su za svoje potrebe "čupali" oklopne štitove puškarnica, što je drastično smanjivalo bilo kakvu preostalu borbenu vrijednost bunkera. Na potezu Šmrika - Križišće, dolina Veli Dol bila je pregrađena linijom najsuvremenijih talijanskih utvrđenja (bunkera - "objekata" tipa "15.000", predviđenih za teške strojnice i PT topove). Međutim, radilo se o nedovršenim objektima, bez sredstava za vezu i elektroinstalacija, te bez PT naoružanja. Bez obzira na to, bili su korišteni u njemačkom sustavu obrane, o čemu svjedoče još i danas postojeće oznake "W.St" ("Waffenstellung" - položaj za naoružanje). Zapovjednik njemačke obrane, iskusni general Ludwig Kuebler shvaćao je svoj položaj nakon što mu je zapovijeđeno braniti utvrđenu liniju Ingrid po svaku cijenu i do posljednjeg vojnika. Naime, prodorom IV. armije u Istru i na Soču bio je ozbiljno ugrožen plan njemačkih snaga da se anglo-američkim snagama omogući zaposjedanje jugoslavenskog etničkog prostora i da se predaju njima, a ne partizanima. "Linija Ingrid" je pojam koji se u krugovima naših povjesničara koji se time bave koristi za opisivanje njemačkih obrambenih položaja koji su se dijelom preklapali sa starom talijansko/jugoslavenskom granicom na području od Rijeke, preko Klane do slovenskog Snežnika. Navodno je trebala predstavljati dio znatno većeg obrambenog sustava "Alpenfestung" (Alpska utvrda) koju su Nijemci prema izravnom Adolfovom naređenju počeli graditi 1944. godine. Na kraju, cijela je priča o "Alpenfestungu" ispala prenapuhana od strane njem. propagande. U knjigama o "Alpenfestungu" spominju se radovi na utvrđivanju u području Istre i Trsta, ali je zanimljivo da nema niti riječi ni o kakvoj "Liniji Ingrid". Uostalom, "Ingridstellung" označava "položaj Ingrid" i, iako se radi o teritorijalno manjem dijelu, nema sumnje da je riječ o "state of the art" obrambenom položaju: Nijemci su iskoristili već postojeće i uglavnom u najvećoj tajnosti čuvane talijanske podzemne utvrde, oko kojih su pojačali zapreke, ali i dodali dosta svojih obrambenih objekata. Za izgradnju njemačkih fortifikacija, u Rijeci je postojao posebni projektni ured "Organizacije Todt" zadužen za projektiranje i nadzor izgradnje obrambene infrastrukture, dok se kao radna snaga koristilo lokalno stanovništvo prema načelu "radne obveze". U nekoliko dana snage IV. armije razbijaju vanjsku obranu Rijeke i oslobodivši Bakar, Krasicu, Hreljin, Grobinšćinu, Škrljevo, Kostrenu 19. udarna divizija otpočinje u rano jutro 20. travnja napad na Sušak. Ali, ni nakon cjelodnevnih krvavih borbi, ne uspijevaju ostvariti u potpunosti cilj zbog jake zaprečne vatre njemačkog topništva sa Sv. Ane i Sv. Katarine. Njemačka se obrana u ovom području dosta koristila postojećim starojugoslavenskim utvrđenjima na brdu Kamenjak iznad Grobničkog polja. Iako su branili smjer prema staroj talijanskoj granici, položaji su imali i određenu mogućnost kružne obrane. Partizanske snage se nisu okoristile trenutkom komešanja u njemačkim redovima nakon razbijanja njem. snaga iznad Bakra i prema Gorskom kotaru, te nisu odmah udarili na Kamenjak i Grobničko polje. To ih je koštalo dosta gubitaka i 2 dodatna dana , koliko su Nijemci držali položaje na Kamenjaku. Izbijanjem na Grobničko polje, partizanske snage su prvi puta došle na teren gdje su mogle koristiti tenkove (američke "Stewarte"), koji su imali otvoren put praktično do Sušaka, budući da između nije bilo jačih njemačkih položaja. Ali, upali su u područje već spomenute "zaprečne vatre" sa Sv. Katarine iznad Rijeke, te Sv. Ane iznad Sušaka. Samo se nije radilo samo o njemačkim topnicima, već i o Talijanima iz fašističke milicije "Decima MAS" te topničkog divizijuna "Julia". Talijani su držali položaje na teško utvrđenom brdu Sv. Katarina (zbog čega se Rijeku općenito smatralo najutvrđenijom točkom "Rapalske granice"), dok su Nijemci bili na Sv. Ani iznad Vežice na Sušaku. U noći, koristeći zaštitu mraka i vremenskih neprilika, manje grupice partizanskih boraca napadaju topničke bitnice na Sv. Ani, što kod ostalih njemačkih posada izaziva paniku. U toj zbrci, ujutro 21. travnja 1945. godine 5. brigada i borci 26. divizije kreću u opći napad s Trsata, Vežice i Martinšćice. Za Nijemce se sve događalo prebrzo, osim toga, nisu očekivali noćni napad. Međutim, nisu svi podlegli panici: komandir jedne od bitnica na Sv. Ani povezao se sa talijanskim "kolegama", i zamolio ih da, budući da je potpuno okružen i nalazi se u bezizlaznoj situaciji, počnu "dejstvovati" po njegovoj bitnici. Komandir "Julie", kapetan F. Geja ga je teška srca poslušao, te sasuo vatru svojih topova na njemačku bitnicu, uništavajući i branitelje i napadače. Zanimljivo je da "službena" povijest s "naše" strane veli da su u situaciji zbunjenosti koja je zavladala nakon brzog partizanskog prodora njemačke bitnice sa Sv. Katarine i Sv. Ane greškom pucale jedne na druge...tako da o tome događaju očigledno postoje dvije verzije. Nijemci su se uglavnom branili sa kote 206 iznad Martinšćice. To je brdo, imenom Sv. Križ, trebalo biti osloncem talijanske obrane okupiranog Sušaka, tako da se započelo s radovima na njegovom intenzivnom utvrđivanju, ali niti jedna od nekoliko podzemnih utvrda nija bila dovršena. Ostale podzemne utvrde, talijanske na Strmici iznad Trsata i njemačke kod samog trsatskog samostana nisu daleko odmakle u izgradnji, tako da se nisu mogle dovoljno iskoristiti za obranu. Bilo kako bilo, Nijemci na Sv. Križu su se držali do posljednjeg (čitaj: "nije bilo zarobljenika"), ali njihov otpor nije trajao dulje od dva dana. Na ovo zadnje se nadovezuje u zadnje vrijeme vrlo popularan slijed slika strijeljanja njem. ratnih zarobljenika na brdu Sv. Kriz prema Dragi... Nakon žestokih uličnih borbi oko 14 sati, partizanske snage izbijaju na Rječinu gdje su Nijemci za sobom porušili sve mostove. Trinaesta divizija istovremeno odbacuje Nijemce iz Podhuma i pred kraj dana izbijaju pred nekadašnju granicu, veoma utvrđenu liniju s gusto postavljenim otpornim točkama, betoniranim utvrđenjima i podzemnim opskrbnim prilazima i kavernama, tzv. Ingridstellung, koju su branile 237. divizija, borbene grupe »Reindal« (Marčelji–Drenova) i »Fiume« (Rijeka–Drenova) s oko 12.500 vojnika i 15 topničkih bitnica, te 188. divizija (Marčelji–Klana–Gumanac–Ilirska Bistrica) s oko 13.000 vojnika i 3 topničke bitnice. Nastavak linije Ingrid sjeverno od Klane branile su razne manje SS-postrojbe, Srpski dobrovoljački korpus, Primorski četnički korpus te Dinarska divizija. Iako su se osnovni obrambeni položaji njem. snaga nalazili na Sv. Katarini iznad Rijeke, činjenica je da se linija talijanskih utvrđenja protezala cijelom linijom stare granice, gdje su bili jako utvrđeni svi cestovni granični prijelazi, ali i mnoga mjesta koja su jednostavno bila povoljna za eventualni prodor na Zapad. Klana, Studena, Mlaka, visoravan Gomance, dolina Ravno prema Platku, te niz mjesta prema Snežniku i dalje, prema Postojni preko Il. Bistrice - sve su to bile točke predviđene i uređene za držanje obrane u tzv. 1. pojasu utvrđenja talijanskog obrambenog sustava "Vallo Alpino" (Alpski bedem). Iza njega, na udaljenosti desetak kilometara nalazile su se mnogo jače utvrde tzv. drugog pojasa, uglavnom zadužene za topničku podršku utvrda neposredno uz granicu (Zvoneća, Pasjak, Milanja iznad Ilirske Bistrice, Pivka, Razdrto...). Samo, problem je bio raspad talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. Talijani više nisu bili zainteresirani za obranu "svetih granica", već su napustili cijelu obrambenu infrastrukturu. Normalno, lokalno je stanovništvo uredno poskidalo svu opremu koju je moglo iskoristiti. Osim toga, radilo se redom o šumovitim i zabačenim područjima, gdje su vladali partizani. Oni su omastili brk gomilom ratnog materijala i municije, spalivši neke kasarne, ali nisu imali neke veće praktične koristi od fortifikacijskih objekata. Bez obzira na to, njemački su okupatori bili zabrinuti činjenicom da se bilo kakve fortifikacije nalaze na partizanskom području, tako da su napravili brzu akciju demoliranja/zarušavanja ulaza u sve podzemne utvrde do kojih su mogli doći, tako da ne dođe do mogućeg stvaranja utvrđenih partizanskih položaja. Očigledno nisu razmišljali da bi im te utvrde kasnije mogle dobro doći: npr. u samoj Pivki (na brdu Primož) bili su dignuti u zrak topnički položaji najjače talijanske podzemne topničke utvrde na staroj jugo-granici...sigurno su kasnije požalili za mogućnošću top. podrške koju im je ta dobro zaštićena bitnica mogla pružati prilikom povlačenja prema Il. Bistrici... Anyway, partizanska je tenkovska kolona na putu prema Klani prošla liniju stare granice u inače dobro utvrđenom području doline Mlake (4 podzemne utvrde sa PT topovima i teškim strojnicama, PT rov i zid, niz PT, minobacačkih i strojničkih položaja poljskog tipa) - bez ikakvog otpora. Utvrde su bile razoružane, prazne i demolirane - posljedica straha Nijemaca od partizanske aktivnosti, i nedostatka ljudstva za čuvanje "granice" koja ionako više nije imala smisla. Nakon žestokih borbi na sektoru Rijeka–Klana i nakon što su u noći 20./21. travnja dijelovi 19. divizije forsirali Rječinu kod Martinova Sela, Zoretića i Lukeža te formirali mostobran i na juriš zauzeli kotu 499-Luban, Kuebler, shvaćajući važnost tog uzvišenja za obranu grada, zapovijeda protuudar i Nijemci ga ponovo zauzimaju. Prvi partizanski "Stewart" koji se bio probio na mostobran bio je uništen parsto metara dalje iz njemačkog "Panzerfausta" (tadašnja "zolja", jel'te). I sada se na tom mjestu nalazi spomen ploča poginulom komandiru tenka. Nakon zauzimanja Lubana od strane partizana, neki tenkovi su se pokušali probiti dalje, ali su bili zaustavljeni snažnom njemačkom vatrom. Još gore, zbog strmog terena nisu se mogli izvući, tako da su ih posade morale ostaviti na par dana, kada se situacija za partizanske snage poboljšala. Lukavi Kuebler sa svježom 188. divizijom, nakon proučavanja situacije, odlučuje izvršiti protuudar kod Klane i općim pravcem Klana–Grobnik–Sv. Kuzam izbiti na Bakar, te tako dovesti u okruženje glavninu snaga IV. armije koje su napadale Rijeku. Istovremeno, ne znajući da se Nijemci koncentriraju u rajonu Klane, štab IV. armije planira za 24. travnja zauzeće Klane, okruženje 97. planinskog korpusa te napredovanje prema Trstu. Tako je tijekom jutra došlo do strahovitog sraza dvije najjače formacije na našem prostoru, njemačke 188. brdsko-lovačke divizije i 26. dalmatinske udarne divizije, s velikim obostranim gubicima. Ni jedna strana nije nadjačala, iako su sve do 26. travnja vođene iznimno teške borbe. Klana se na početku 24. travnja nalazila u "zrakopraznom prostoru" - Nijemci su svoju koncentraciju vršili zapadnije, tako da je sama Klana bila praktično bez obrane. Tri partizanska tenka su se probila u središte Klane, ali ih je njemački protunapad zatekao upravo usred popunjavanja streljivom i gorivom, tako da su bili uništeni s većinom članova posada. Iznad Klane, odnosno na visoravni Gomance, Nijemci su već danima držali čvrstu obranu, prisiljavajući partizanske snage na široki obuhvatni manevar, ispod Snežnika prema Mašunu i Il. Bistrici. Zapravo je cijeli taj zaobilazni manevar bio uvjetovan nepovoljnim razvojem situacije pred Rijekom: Sušak je bio oslobođen, ali plan zauzimanja Rijeke je udario glavom o beton riječkih utvrda... 26. travnja ostvarena je najsnažnija topnička vatra u završnim operacijama za oslobođenje zemlje, šest topničkih divizija koncentriranom paljbom podržavalo je napad 14. brigade 19. udarne divizije, ali njemačka obrana kote 499 (Luban) nije bila razbijena. S druge strane u to vrijeme snage 9. divizije desantiraju s Cresa u Istru i kreću preko Brseča, Mošćeničke drage, Ičića i Opatije, gdje uništavaju njemačke garnizone. Namjera je bila zatvarati lijevi krak oko poluokruženog protivnika s ciljem da izbiju na Matulje i spoje se s desnokrilnim formacijama IV. armije. Po kiši, magli i nevremenu 2. bataljon 14, brigade uspijeva se 27. travnja privući koti 499 i na juriš osvaja Luban, koji je do tada bio trn u oku napadačima: iako na njemu nisu bila građena teška betonska utvrđenja kao na Sv. Katarini, brdo je bilo dobro "pokriveno" vatrom s okolnih njemačkih položaja. Partizani su pokušavali zauzeti Luban nizom juriša "u glavu", uz velike gubitke: naročito su stradavali "disciplinski" odredi. U trenutku zauzimanja Lubana bila je ozbiljno ugrožena obrana Rijeke i jako otežan položaj njemačkim vojnicima, već izmorenim višednevnim borbama. Istovremeno 20. divizija oslobađa Ilirsku Bistricu i po zapovijedi generalštaba zajedno s 9. divizijom hita prema Trstu kako bi preduhitrile savezničke snage koje su već bez ikakvih ozbiljnijih borbi nadirale kroz Furlaniju. Same borbe za Ilirsku Bistricu nisu bile samo "piece of cake". Već spomenuta utvrđenja na brdu Milanja, cca 12 km od grada, predstavljala su dobru osnovu za njemačku obranu. Devet podzemnih utvrda, iako prethodno oštećenih od strane samih Nijemaca, bilo je zaposjednuto i pružale su jak otpor nadirućim partizanskim snagama, koje su se zapravo prvi put susrele (na ovom pravcu prodora) sa sličnom infrastrukturom. To je kasnije dalo povoda za legende o njihovoj nevjerojatnoj veličini i svojstvima...ali, i one su se održale samo dva dana. Već 1. svibnja dijelovi 9., 20., 29. i 43. divizije vodili su ulične borbe u Trstu. U to vrijeme riječka operativna grupa zatvorila je obruč oko 97. korpusa na prostoru Klana–Rijeka–Lipa. Kuebleru stiže zapovijed da organizira kružnu obranu i pokuša se probiti preko Ljubljane u Austriju i on u noći 2./3. svibnja kreće u proboj i istovremeno ruši lučka postrojenja, industrijske pogone i komunikacijska čvorišta u gradu. U ranim jutarnjim satima 3. svibnja borbena grupa »Reindal« zaposjeda Šapjane, a dijelovi 188. divizije Rupu, borci 19. divizije oslobađaju Viškovo, Marčelje i Kastav, a oko 13 sati potpuno je uništen otpor njemačkih zaštitnica i 3. bataljon 14. brigade oslobađa Rijeku. Jutro 3. svibnja svanulo je mirno (nakon grmljavine eksplozija rušenja svega od čega je Rijeka prije živjela). Osim toga, budući da je težište operacije bilo prebačeno u područje Klane, a partizanske snage nisu više pokušavale na "hura" osvojiti neosvojiva utvrđenja na Sv. Katarini, osim sporadičnog puškaranja sama Rijeka nije jače osjećala borbena djelovanja (rušenje lučkih postrojenja, brodogradilišta i ostalog ne bi nazvao borbenim djelovanjem, već zlobnim terorističkim uništavanjem). Po sjećanju tadašnjih stanovnika, partizansku kolonu koja je prva organizirano ušla u grad (uz patrole koje su se probile u grad još ranije) predvodio je...violinist, koračajući i svirajući svoj instrument. Apstraktan prizor... Istog dana oslobođeni su Volosko i Matulji te se predvečer ostvaruje kontakt lijevih i desnih krila partizanskih formacija kod Permana. Tijekom 5. svibnja glavnina 97. njemačkog korpusa uspijeva se probiti do Ilirske Bistrice, ali izostankom pomoći na koju je računao general Kuebler (obećano mu je da će u pomoć stići 7.SS divizija), i unakrsnoj paljbi postrojbi IV. armije koje su 6. svibnja krenule u opći napad, zatraženo je predvečer primirje. U rano jutro 7. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju korpusa, bolje rečeno onog što je od njega ostalo, potpisao je u selu Zagorje pukovnik Reindl. Za IV. armiju, koja se već prilično iscrpila bitkom za Rijeku, bilo je dobrodošlo zarobljeno naoružanje i streljivo jer je njena zadaća bila napredovati prema Koruškoj i potpuno osloboditi sve krajeve bivše Jugoslavije. U toj bitci partizanski gubitci iznose i do 6000, dok su njemačke snage navodno imale i veće gubitke |
