-Amanda, ustani!-začula sam neki glas. Poznati ženski glas. Zašto me ne ostavi na miru?-Am, diži guzicu! Gospođa Webbery će poludjeti ako vidi da te nema na doručku. Am, daj, čak sam se i ja ustala! Tek sam tad shvatila da je to Maggien glas. Zašto je, k vragu, tako dosadna? -Amanda, taj vlak neće čekati samo na nas! A znaš što i gospođa Webbery kaže: Moramo doći što prije! Pa zaboga, ubojica je na slobodi!Nasmiješila sam se. Maggie je, čak i u ovo rano jutro odlično kopirala glas gospođe Webbery. -U redu, u redu. Evo, ustala sam se.-rekla sam i nevoljko se ustala iz kreveta. Još uvijek sam se smijala. Maggie je odahnula. -Hvala Bogu i svim ostalim svecima.-rekla je.-Ne znam znaš li, Am, ali budim te već otprilike pola sata, a i vodom sam te polila, valjda ti to objašnjava zašto ti je kosa mokra. Opipala sam kosu. -O, k vragu, Maggie! Ubit ću te! Prasnula je u smijeh i istrčala iz sobe. Bio je prvi rujan. Dan za polazak u Rosewhite. Ostatak ljetnih praznika, od mog rođendana pa do danas, sam provela kod Webberyjevih. Tu smo bile i Maggie i ja. Webberyjevi su nas rado ugostili. A i Mel je bila sretna što nas vidi. Nas tri smo se odlično zabavljale, osim što nas je gospođa Webbery skroz opominjala da se čuvamo i pazimo jer je ubojica na slobodi. Kao da to i same nismo znale. Već smo naučile kako savršeno kopirati glas gospođe Webbery pošto je to svakodnevno ponavljala. No došao je i kraj praznicima i sad moramo natrag u Rosewhite. A nije da nam je žao zbog toga. Ja sam jedva čekala. A i Maggie se veseli novim podvalama. Melissina mlađa sestra, Annie, ove godine kreće u Rosewhite. Obukla sam traperice i majicu, kosu osušila ručnikom jer se nismo smjeli koristiti magijom izvan Rosewhitea i spustila se u prizemlje na doručak. -O, dobro jutro, Amanda.-pozdravila me gospođa Webbery.-Dobro da si sišla, ne bi željeli zakasniti, zar ne? Ipak je ubojica na slobodi… Vidjela sam Maggie i Melissu kako kolutaju očima. Činilo se da se i gospodinu Webberyju to njezino ubojica je na slobodi popelo na vrh glave. Zbilja, činilo se da cijeli svijet govori samo o Simone Goldberg. -Michael, silazi dolje!-zaurlala je gospođa Webbery.-Doručak će ti se ohladiti. Neću da stignemo u zadnji tren kao svake prijašnje godine! -Da, mama, pa ipak je ubojica na slobodi, zar ne?-dovikne joj Michael s kata. Svi u prizemlju, izuzev gospođe Webbery, smo prasnuli u smijeh. Gospođa Webbery je imala pravo, i ove godine, kao i prijašnje smo na kolodvor stigli u zadnji čas. No ono što me posebno iznenadilo je što sam vidjela Matta tamo. -Samo sam se došao oprostiti i zaželjeti ti sreću u novoj školskoj godini. I, molim te, Amanda, čuvaj se. -Dobro, u redu, znam to već Matt. Ubojica je na slobodi. -Da, valjda.-rekao je, a ja sam se nasmijala i zagrlila ga. Pozdravili smo se sa svima, Annie se odmah upoznala s nekom otkačenom curom po imenu Fanny. Michael i Tom su se pridružili svojem društvu. Dok smo Mel, Maggie i ja prolazile hodnikom pratili su nas mnogi znatiželjni pogledi. Buka oko onog što se dogodilo u kristalnoj dvorani i s onih pet zadataka još se nije stišala. Putem smo pozdravile Aniru i Annu Karkaroff, čule smo da se Dante premjestila u Andoru i da je prekinula s Marcom, opet smo se zakačile s Amber i njezinom novom prijateljicom Michelle. Naposljetku smo se smjestile u jednom praznom odjeljku. -Čula sam da je ta Michelle strašna. Meni se nije tako činila. Ali kažu da je zbilja zla.-reče Melissa stavljajući svoj kovčeg na praznu policu. -Vraga je zla!-reče Maggie grickajući neku ušećerenu lizalicu.-Meni se samo činila kao neka prevelika glupača koja bi se družila s Amber. Nasmijala sam se i klimnula glavom u znak slaganja. -Nemojte biti tako sigurne.-reče netko ulazeći u odjeljak. Bila je to Leni. -Možemo li vam se pridružiti?-upita Dante ulazeći odmah za njom.-Sve ostalo je zauzeto. -Da, naravno.-reče Melissa pomjerajući se do prozora i puštajući ih da sjednu. -Michelle je pravi užas. Zbilja je zla.-reče Leni.-Posvađala sam se s Amber oko nje. Zapravo, ne želim više uopće čuti za tu kučku… Ona je još nešto brbljala o Michelle i Amber. Dante je nezainteresirana sjedila do nje prazno buljeći kroz prozor iza kojeg se izmjenjivao pejzaž. Polja, pašnjaci, krave i ovce, modro plavo nebo na kojem bi se ponekad pojavio koji oblak koji je kanda zalutao tuda… -Dante, što ti je?-upitala sam.-Jesi dobro? -Mda, jesam… Sve je u redu…-promrmljala je i zatim se ponovno okrenula k prozoru. -Prekinula je s Marcom.-reče nešto tišim glasom Lendora.-On sad hoda s Amber. -Rekla sam ti već da za Marca ne želim ni čuti.-obrecne se na nj Dante.-Sad imam drugog. Malo manjeg gada. -Da, samo što njega nitko nikad nije vidio.-reče Leni. Čini se da je iz nje izašlo nešto što je već jako dugo željela reći svojoj prijateljici.- A kao, ide u Rosewhite. Dante, da nisi ti možda izmislila tog tipa? Mislim, po tvojoj priči, tip je savršen. Samo što ga nitko nikad nije vidio… I tad se vrata odjeljka otvore i unutra uđe…O, moj Bože, fakat savršen tip. Bio je nevjerojatno zgodan i prekrasan. Ispod plave majice nazirali su mu se mišići. A kad je progovorio glas mu je bio tako dubok sa tim stranim naglaskom… Bio je sav… Savršen… Maggie me pogledala. -Oprostite, tražim Dante.-reče on. Ona se ustane i približi mu se, prošapće mu nešto što mi nismo mogli čuti, zatim on njoj opet nešto prošapće i onda se poljube. Leni ih je promatrala sa otvorenim ustima, Maggie me samo gledala onim svojim možeš-ti-to-Am-vjerovat pogledom. -Ja biti u susjednom odjeljku ako mene ti budeš trebala.-reče on. Čini se da mu engleski nije baš bio najjača strana. Otišao je, a Dante se s osmjehom na licu vratila na sjedalo i zagledala kroz prozor. Prije nego što je ponovno utonula u svoju snenu zanesenost rekla je Leni: -Vjeruješ li mi sad?! Leni joj ništa nije odgovorila samo je tupo klimnula glavom. Daniela nisam srela nigdje u vlaku. Gdje je on? Kad je već pao mrak i kad su u vlaku već gorjela svjetla, a mi bili presvučeni u svoje školske pelerine, vlak je stao. Umorni, gladni i pospani dovukli smo se do dvorca Rosewhitea. Iznad nas je preletjela kočija koju su vukli bijeli konji i koja je prvašima pokazivala njihov novi dom narednih pet godina. Uvukli smo se u Blagovaonicu i smjestili za stolove. AnGuBo je zatim razvrstao prvašiće. Annie, Melissina sestra, dospjela je u Boliveri, kao i njezina najbolja prijateljica Fanny. A zatim smo večerali. Hrana je bila božanstvena, nismo mogli dočekati da napokon nešto smjestimo u naše prazne želuce. Nakon večere profesor Strallman se ustao da održi govor. Smjesta je nastala tišina. -Baš me zanima tko će biti novi profesor Obrane.-došapne mi Maggie. Klimnula sam glavom, i mene je to zanimalo više od svega što nam je Strallman htio reći. -Melissa, što ti…-počela sam okrenuvši se Mel što je sjedila do mene, ali vidjela sam tad da me Melissa ne sluša. Njezin pogled pun prezira bio je uprt u mjesto za stolom za kojim je sjedila žena koju nikad prije nisam vidjela. Ona je valjda trebala biti nova profesorica Obrane. Iz moje zbunjenosti prenuo me Strallmanov glas. -Eh, umalo sam zaboravio, ove godine, kao i svake prethodne, imamo novog predavača Obrane. Oprostite mi, predavačicu. Molim vas, pozdravite profesoricu Kimberly Doyle. Ta žena u koju je Mel zurila sad se ustala. Bila je to veoma lijepa žena, zapravo, rekla bih djevojka, duge crne kose i tamnih očiju. Mnoštvo učenika je zapljeskalo, a čulo se i nekoliko zvižduka sa strane muškog dijela škole. Nasmiješila sam se. Moj osmijeh je brzo zamro. Čim sam se okrenula prema Melissi. Ona je u novu profesoricu zurila s ogromnim bijesom. Neviđenim bijesom. I ogromnom mržnjom. Neviđenom mržnjom… p.s. Prvo se želim ispričati svima kojima nisam javila za novi post. Komp mi je bio pokidan i nisam uopće uspjevala na internet. Tako da mi je zbilja žao. Pokušavala sam i onda me spoji pa me ponovno izbaci itd. Evo, već zbilja razmišljam da prestanem pisati ovaj blog. Nije meni problem napisati post i obajviti ga, nego mi je problem svima javiti za taj novi post. Nas HP-ovaca ima zbilja mnogo, a ja ne želim ikoga zaknuti i onda se trudim većini javiti za novi post. A to zbilja zna potrajati jer ja imam neki prastari modem. Znam posjediti i po više od četiri sata za kompom, samo javljajući za novi post. Evo, samo da znate, novi postevi će biti petkom, pa i ako vam nisam javila znate kad su... Oprostite još jednom i stvarno vas neizmjerno molim da se ne ljutite na mene... |
Možda bi mi to ime imalo malo više smisla da sam ja znala tko je Simone Goldberg i da sam znala za koji se vrag uvlači u moj život baš 15.8., na moj 14. rođendan. Ali nisam znala. Ime Simone Goldberg ipak je bilo negdje u mojoj glavi i bila sam potpuno sigurna da sam ga već negdje čula. Da za njega već vežem nešto. Ali nisam znala što. Ili se nisam mogla sjetiti. Ali, znala sam da to nije ništa dobro. I znala sam da je Simone Goldberg povezana s Lujizom. Ali kako? Pogled mi je pao na naslovnicu novina i odmah mi je sve bilo jasno. Velikim, crnim, masnim slovima otisnutima na naslovnici Čarobnjačkih dnevnih novosti, odmah iznad slike Simone Goldberg, pisalo je "UBOJICA POBJEGLA IZ BASTILLE". Još jednom sam pročitala naslov, pa još jednom i još jednom ne puštajući informaciji da dođe do mog mozga. Pogledala sam u tu prekrasnu ženu, a onda sam skrenula pogled na Matta, i umorna, dok mi se u glavi rojilo bezbroj pitanja, klonula u naslonjač odmah pokraj Matta. -Tko je ona?-upitala sam stavljajući žlice na stol. U početku sam radije šutjela i ne ispitivala o toj ženi, iako mi je za to bilo potrebno mnogo truda. Znatiželja je jednostavno bila jača od mene. -Simone Goldberg.-rekao je on kao da okoliša. Znala sam da mi ne želi reći odgovor, uvijek je mislio da sam premlada da znam istinu. Kakva god ona bila. Uvijek je mislilo da je laž, ili šutnja, bolja od istine. Ponekad i jest. Ali ne kad sam ja u pitanju. -Matt, to si mi već rekao. Tko je ona? Što je učinila da je završila u Bastilli? Je li bila Paukov sljedbenik? I zašto si ti bio tako uzrujan kad si vidio da je pobjegla iz zatvora? I… -A da ti, gospođice, usporiš malo s tim pitanjima? -Ok, ok, oprosti. Samo me zanima.-nasmijala sam se. -Simone Goldberg je bila moja školska kolegica. Bili smo zajedno u školi, skupa s Lujizom i Marcousom. Bili smo u Andori, svi četvero. Ali Simone nije bila zla. Nikada. Za nju nikada ne bih rekao da je bila zla. Da je prešla na stranu zla. Ali, da, Amanda, ona je bila Paukov sljedbenik. Bila je Lujizin sljedbenik. Bila joj je prijateljica. Ma zapravo, kad malo bolje promislim, nije joj bila prijateljica, bila joj je sluškinja. Ne postoji osoba koja je Lujizin prijatelj. Osim tebe, poželjela sam reći. Ali radije sam šutjela. -Zašto je završila u Bastilli?-upitala sam stavljajući zdjelu na stol i grabeći dvije velike žlice tople, pileće juhe. -Zašto? Ona je ubojica! Ubojica! Pobila je osmero ljudi, od kojih je troje bilo čarobnjaka, a jedna osoba je bila… Tu je Matt zašutio. Opet je bio to onaj tren kad je smatrao da je meni bolje šutjeti. -Tko, Matt? I dalje je šutio. Pogledala sam ga molećim pogledom. Naposljetku se ipak odlučio odgovoriti: -Melanie Goldberg, njezina vlastita bezjačka sestra. Šutjela sam jedan tren zapanjeno gledajući u Matta. Simone je ubila vlastitu sestru? -Melanie je bila naivna djevojčica, zaljubljena u magiju. Ali nije bila vještica. Bila je nasljednik majčine familije. Majka je bila čisti bezjak, a otac je bio čarobnjak. Mješane krvi. Melanie se pomalo svojom pojavom uvukla u čarobnjački svijet, špijunirajući Simone, pokušala ju je spriječiti. Ali Simone ju je ubila. Svoju vlastitu sestru. Svoju sestru blizanku! Još jednom sam pokušavala dopustiti informaciji da dođe do mog mozga, ali nije dolazila. Kako netko može biti tako okrutan i poubijati osmero ljudi od kojih ti je jedna sestra? Rođena sestra. Sestra bezjakinja koja se ne može boriti, koja se ne može braniti, koja je osuđena na smrt. Sestra tvoje krvi, tvojeg mesa, sestra ista kao ti. Sestra bliznaka! Nisam ni morala previše razmišljati, zgađavati se nad Simone, nad onim tko je ona bila i što je činila, nisam morala previše razmišljati o toj osobi jer se začulo prodorno kriještanje i jedna kukuvija je uletjela kroz otvorena vrata koja je Matt ostavio da rashladi saharsku ljetnu vrućinu. Kukuvija je u kljunu nosila pismo, a meni nije trebalo dugo da prepoznam grb. Bilo je to pismo iz Rosewhitea. -Ah, napokon.-rekla sam i nasmiješila se. Rastrgala sam omotnicu pisma u kojem je stajalo da školska godina započinje 1. rujna, i da vlak kreće u točno 11 sati sa podzemne postaje u Underwoodu. Zatim sam pregledala i popis knjiga. Čini se da ću opet morati svratiti u Ulicu potrebe. -Huh, morat ću mnogo toga kupiti.-uzdahnula sam.-Neke od ovih knjiga su skupe, a da ne napominjem da moram još kupiti i pelerine i pera i tintu. -Imaš li dovoljno novaca? -Ma da.-odmahnula sam rukom.-U Gringgotsu. Ali…hm…baš me zanima tko će biti nova profesorica Obrane sad kad Fishburneice nema. -Ma sigurno je Strallman i to sredio. Znaš njega, on je genije, sve on to sredi za tren. -Da, valjda. A što je ovo?-začuđeno sam upitala kad je iz omotnice ispao još jedan papir. Brzo sam ga proučila.-Matt, ove godine mogu u Rosemary!-uzbuđeno sam viknula. Matt je samo nešto promrmljao stavljajući veliku žlicu vrele juhe bez da ju je imalo ohladio. Zato je narednih pola sata skakutao okolo hladeći si jezik dok sam se ja cerekala. -Gledaj, Matt, samo mi to moraš potpisati. Oh, k vragu…-udarila sam se po glavi. -Ej, mlada damo!-viknuo je Matt otpijajući jedan dug gutljaj hladne vode.-Ne psuj! -Ma sjetila sam se da ove godine idem na Proricanje, Aritmanciju i Magična stvorenja. Onda, Matt, hajde, potpiši to.-rekla sam i pružila mu papir. On me nevoljko pogledao. -Amanda, ja nisam siguran da je to pametno…-promrmljao je izbjegavajući moj pogled. -Ma daj, Matt! Pa svi će, k vragu, ići u Rosemary. Ne želim ja biti jedina koja ostaje u Rosewhiteu. Uostalom, što mi se može dogoditi? Rosemary je siguran, baš kao i Rosewhite… Matt je bacio pogled na novine što su stajale na stolu u dnevnoj sobi. Slijedila sam njegov pogled i na naslovnici ugledala velika, masna crna slova: "UBOJICA POBJEGLA IZ BASTILLE!", a ispod njih sliku Simone Goldberg. -Matt, ne misliš da… Ona… Simone Goldberg… Ona… -Ne, nisam to rekao… Nisam to rekao…-promrmljao je neugodno, izbjegavajući moj pogled. Sad sam tek bila zbunjena i na neki način uplašena. Ako je Simone Goldberg pobila osmero ljudi, kakve to veze ima sa mnom? Pa nije meni ništa učinila! Ili Matt zna nešto što ja ne znam… Matt me nelagodno pogledao. Privukao je onaj papir što smo ga dobili u pismu iz Rosewhitea i upisao svoje ime i prezime na njega. p.s. Samo da kažem: nije meni osobno rođendan, samo Amandi, ali mislim da to već i vi sami znate. Isto tako, vidjela sam da se pojavio nekakav hacker, koji nije nikakva novost jer taj hackira već jako dugo. Ali moram reći da sam se osjećala stvarno užasno kad sam vidjela koje je sve blogove hackirao: Red feniksa, diffrent hogwarts, i Voldemortovu armiju po ni sama više ne znam koji put. Isto tako bih htjela reći Harryju da mi je jako žao zbog njegovog bloga i molim ga da ne misli da ja imam ikakve veze s tim jer ja sigurno nisam hakirala njegov blog.Isto tako imam osjećaj da taj hacker ima nešto protiv mene osobno, ali nisam sigurno što. Mislim da me mrzi jer sam se svađala s njim i rekla m uda se goni u... Pa znate već gdje. Zato vas molim da se itekako dobro zaštite jer bi možda i vas blog mogao biti hackiran. Toliko od mene... |
-Sretan rođendan, ljepotice!-probudio me nečiji mek glas odmah do mog uha, i nečije milovanje po obrazu. Otvorila sam oči škiljeći na jakoj sunčevoj svjetlosti. -Matt!-uskliknula sam. -Kako je moja djevojčica?-upitao me smiješeći se i pružajući mi smotuljak. Zagrlila sam ga s osmjehom na licu. -Sretan ti rođendan!-rekao je, a zatim je to počeo i pjevušiti. Otvorila sam njegov poklon, a u njemu je bila prekrasna narukvica sa zelenim kamenom. -Ajme, Matt, ovo je prekrasno! Hvala ti!-iskočila sam iz kreveta i čvrsto ga zagrlila. On me poljubio u obraz i pomilovao po kosi. -Ali nisam ti ja jedini darovao poklon.-nasmiješio se i pomaknuo u stranu otkrivajući moj stol pretrpan darovima. Razjapila sam usta od čuđenja i bacila se na otvaranje. -Ja ti idem smućkati nešto za doručak.-rekao je Matt i povukao se nasmiješen iz sobe. Bilo je tu svega, gomila slatkiša, graha sveukusnjaka, čokoladnih žaba, prštavog vatrometa, smrdobombica, karamela jezikoduljica za koje je u pismu stajalo da su nabavljene iz V. Britanije (???), vatrometnog graška i ostalih gluposti za razonodu. Dobila sam i gomilu čestitaka od svih mojih prijatelja, a najiritantnija bila je Maggiena čestitka koja je bez prestanka kreštala: «Sretan ti rođendan, Am!». U jednom paketu se nešto zbilja čudno micalo. Pitala sam se što je to i ne pokušava li me netko možda ubiti ili nešto slično. Mislim, ne bi me čudilo da je to opet neki Lujizin plan, ali znatiželja je pobijedila. Oprezno sam otvorila paket i zamalo vrisnula. Od iznenađenja. U paketu je bila malena zmija. Poklon je bio od Daniela. Pa naravno… On je znao da ja obožavam zmije. Ova je bila prekrasna, smeđe boje prošarana zelenim šarama. Nazvala sam ju Salazara. Jedva sam čekala da vidim Daniela. Da ga zagrlim i poljubim i kažem mu «hvala». Bio je ostao još samo jedan poklon. Taj je bio umotan u neugledan smeđi papir. Otvorila sam ga, a znatiželja u meni je bila sve veća i veća. Kad sam otvorila paket iz njega je ispao prekrasni lančić srebrne boje, a na njemu je bio privjesak u obliku srca. Od dijamanta. Oči su mi skoro ispale dok sam gledala u taj prekrasan lančić. U tu ljepotu, tu skupocjenost… Tko bi za mene kupio ovakvo nešto? Po paketu sam potražila papirić s porukom, no nije ga bilo. Lančić me privlačio svojom ljepotom… Bez razmišljanja sam ga stavila oko vrata… *** -Emma!-vrisnula sam otvarajući vrata pred kojima je stajala moja najbolja bezjačka prijateljica, Emma Tiwson. -Sretan rođendan, Amanda!-viknula je ona gotovo jednako glasno i čvrsto me zagrlila. Pružila mi je svoj poklon u kojem je bila neka najnovija knjiga. -Puno ti hvala.-rekla sam i pozvala ju da uđe. -Dobar dan, gospodine Harrison.-pozdravila je Matta. -O, bok, Emma!-odzdravio joj je on. Emma i ja smo sjele u kuhinju i počele čavrljati. Ona mi je pričala kako je u školi, kako su dečki i kako se Josh odselio (nije imala pojma da je Josh postao čarobnjak i došao u Rosewhite), a ja sam njoj pričala o tzv. baki u San Franciscu kod koje kao trenutno živim. -Nevjerojatno kakve snove svake noći sanjam.-rekla je Emma odjednom. Zbunjeno sam ju pogledala. -Sanjam tebe, Amanda. Što je stvarno nevjerojatno. -Pa da. Tko bi lud mene htio sanjati?-rekla sam. Emma se nasmiješila. -Ne zato. Nego, sanjam neku čudnu, tamnu šumu i sanjam da sam opsjednuta i da te želim ubiti. I onda se onesvijestim i probudim u nekoj školi. A najčudnije je što je ta škola za čarobnjake, mislim, ne postoji zbilja škola za čarobnjake, ja to samo sanjam. I ti si tamo, ti si učenica u toj školi. Što je isto tako nemoguće jer ti si daleko od te škole, u San Franciscu, zar ne? I onda vidim nekog čovjeka s velikim šeširom kako izgovara neke čudne riječi i zatim vidim neki čudni blijesak i onda… Onda se probudim. Zadrhtala sam. Okrenula sam se, Matt je stajao iza nas i gledao u mene sa zaprepaštenim izrazom na licu. Pogledala sam ga, a on je kimnuo glavom. -Reci joj, Amanda. Treba znati. Ja sam duboko uzdahnula i započela svoju pripovijest… O pravoj istini mog života… O tome kako Jane i Matt Harrison nisu moji roditelji, i kako je moja majka zla crna vještica, Lujiza Brown, i kako je moj otac naivna budala ubijen rukom moje majke. Zatim sam joj pričala o Rosewhiteu, školi za čarobnjake i vještice, i svojim najboljim prijateljima bez kojih bi moj život bio pravi užas. Rekla sam joj i istinu o tome što joj se zbilja dogodilo u Rosewhiteu, kako je Lujiza na njoj izvela Podvojenu Ličnost i kako smo joj morali izbrisati pamćenje. I zatim sam joj pričala o zadnjim događajima što su se dogodili u Rosewhiteu, o Vratima Prošlosti i o tome kako je Lujiza ubila Jane. I kako sam ja kriva za sve. I kako je Jane mrtva… Kad sam završila, Emma me samo gledala onim njezinim velikim očima. Zatim me čvrsto zagrlila i tiho prošaptala: -Žao mi je, Amanda. Emma i ja smo još dugo razgovarale o Rosewhiteu i o svemu što je vezano za naše živote, a zatim, već kad je bilo podosta sati ispratila sam ju. Zatvorila sam vrata za Emmom u namjeri da se udobno smjestim u fotelji, sa čašom hladnog soka i pogledam neki dobar film na TV-u kad sam začula vrisak. Užasnut, drhtav vrisak. Dolazio je iz dnevne sobe. Bio je to Mattov vrisak. Zaprepaštena i uplašena sam otrčala u dnevnu sobu. U njoj je Matt, tresući se kao prut na vjetru, pogledao u mene, a zatim drhtavom rukom pokazao na naslovnicu Čarobnjačkih dnevnih novosti(čarobnjačke novine na koje se Matt preplatio). Polako sam se približila i pogledala u novine kao da će iz njih iskočiti neko čudovište i progutati me dok si reko keks. Sa naslovnice je u mene gledala žena duge crne, kovrčave kose i tamnih, kao noć, crnih očiju. Lice joj je bilo blijedo, a usne pune i crvene. Bila je neobično lijepa. Na toj fotografiji se otimala dvojici ljudi koji su izgledali kao policajci. Matt je klonuo u naslonjač. A ja sam nastavila zbunjeno gledati u ženu. -Tko je to?-upitala sam -Simone Goldberg-drhtavim glasom odgovorio mi je Matt. Nastavit će se p.s. Napokon, novi post. Mislim da je bio već red da ga napišem. Evo, likovi koji su ušli u priču: Maya,Leda,Fanny,Michelle Sve muške likove sam ubacila u priču. Svi ste u boxu i molila bih sve da mi kažu što im ne odgovora da to promjenim. Željela sam vaše likove prilagoditi svojoj priči i zato sam morala napraviti nekoliko promjena, ali vi u biti ostajete isti. Dante, ono što si me zamolila ću odmah promijeniti. I Cady, ti si već bila u priči,samo sam tvoje ime promijenila u Haley. Evo, nadam se da vam se sviđaju promjene i kako sam sredila boxeve i nadam se da vam se sviđa uvod u drugu godinu. Isto tako, dizajn ne želim mjenjati. Nikada ga nisam mjenjala i na ovaj sam se zbilja, zbilja privikla. Želim vam svima SRETAN USKRS!!! Evo, novi post na Roweni Veoma bi mi značilo kad biste posjetili VA i ostavili komentar.Nemate pojma kroz što je taj blog sve propatio. Isto tako voljela bih samo nešto reći... Sad sam bila na Redu feniksa i otkrila nesto zbilja, zbilja uzasno. Red feniksa je hakiran!!!Željela sam napisati novi post i onda sam to vidjela... To je zbilja, zbilja UŽASNO!Imam osjećaj da je netko uzeo na zub sve naše ff.Užasno mi je žao zbog Reda. Došlo mi je da plačem... Ne znam što reći... |
< | travanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv