Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Vjerojatno ću srčani udar doživjeti već sljedeće godine. Ne, nije mi to predvidjela nijedna baba, nijedan nostradamus ni notredamus, sama sam si to predvidjela uzimajući u obzir okolnosti u kojima provodim svoj život i Belle& Sebastian pjesmu It Could Have A Brilliant Career. Trenutno mi je dvadeset tri i bolujem od kroničnog mrženja svog posla, pa makar bio on i studentski. Jest, mrženje je riječ, glagol. Primjerice, radni ljudi navodno o samoubojstvu najčešće razmišljaju ponedjeljkom. Ne znam je li to znanstveno dokazano, ali zaista je moguće. S druge strane, ja o samoubojstvu, o smrti, davljenju, nabijanju na kolac ili bacanju s MSU-a razmišljam svakog jutra kad ubrzanim korakom hodam prema jedinom autobusu za Buzin. Ispred mene je šoping centar ispred kojeg je stanica koja se zove Muzej suvremene umjetnosti, no nikad nisam čula da je tu stanicu itko tako nazvao. Naravno, samo crvotočina bi me mogla s jedne strane raskrižja prebaciti na drugu, da čak i stignem na taj bus, naguram sebe cijelu unutra, dodirujem ostale ljude, susrećem njihove poglede i osjećam njihove osebujne mirise. Zaista je moguće da ljudi o samoubojstvu razmišljaju ponedjeljkom, no što je s onima koji o tome razmišljaju svakodnevno, pitam se. Jednom sam Vedranu ispod MSU-a rekla da je to objekt toliko ružan da poželiš umrijeti i počela recitirati Preobraženja (puka slučajnost, bez hipsterskih ili pretencioznih primisli). U neko od sljedećih sivih jutara, kad su šmrkom prali kukaste križeve s muzeja, dokučila sam da se radi samo o tome da sam frustrirana činjenicom da unutra sjede ljudi koji vole raditi svoj posao, koji ne razmišljaju da postave sjekiru na kraj tobogana kojeg, eto, gledam s prozora upravo sad. Vjerojatno ne misle ni da su zeleni brežuljci iza muzeja ustvari grobovi pregaženih novozagrebačkih pudlica, ne misle to, zar ne? Ideje za samoubojstvo dobivam gledajući CSI Miami i Dnevnik. Idealan dan započinje kavom i Zarezom, neopisivo opuštajuće, skoro transcendentalno iskustvo. Bez sisetina i riti, osim u službi umjetnosti. Danas je jedan od takvih dana i još uvijek nisam pomislila na samoubojstvo. To što o tome pišem ne računa se jer sam tako odlučila. Kavu pijem iz prugaste ili točkaste šalice, a trenutak kad je prinosim ustima je trenutak samo za mene, trenutak prostorom i vremenom omeđen samo za taj srk. Kava mi se uvijek ohladi jer je pijem zaista sporo, a primjetila sam i da je kratko ostavim u ustima i prije no što nestane kroz probavni trakt, prožme sva skoro osjetila i barem na tren potisne ono biće s kojim usporedno postojim, ispleteno od tuge i frustracija. Kako svatko ima svoju fugu (ja sam svoju otkrila zahvaljujući Daši Drndić), od same sebe fuga je jutro, bilo kakvo, smeđe ili zeleno, prozor, kava i slova. Bilo koji font, bilo koji rez, artikulirane misli uz pokret listanja nove stranice, uz nečujni vrisak onog drugog ispletenog bića s kojim usporedno živim i udaranje njegove ispletene glave o zid ili Lady Gaga Paparazzi pad s balkona. Nažalost, u tom trenutku, u trenutku omeđenom prostorom i vremenom, stvorenom za srk i od srka, postojim samo ja. Bez pletiva, molim, dogodila se fuga. Rob, je li se zvao Rob, glavni lik iz High Fidelity, jedan od rijetkih koji je u tančine uspio analizirati svoju životnu situaciju i koji se u nekom trenutku upitao sluša li ljubavne pjesme jer je nesretan ili je nesretan jer cijeli život sluša ljubavne pjesme. Jesam li ja nesretna jer radim posao kojeg prezirem ili radim posao kojeg prezirem jer me moja nesretnost u suradnji s ovom povraćotinom od države ukopala na mjestu i onemogućava bilo kakvu promjenu? Hoće li mi itko odgovoriti na neku molbu za posao? :D Doživjet ću neki udar, najvjerojatnije udar tramvaja i najvjerojatnije trinaestice, najvjerojatnije negdje u Zvonimirovoj. Najgore od svega je to što uopće nisam suicidalna. Možda bih trebala početi kupovati coffee to go. |
