trenuci za patetiku

Mjesecima tražim razloge pasivnosti u koju sam upala nenadano, posve nepripremljeno i golo. Radi se o pasivnosti koja se ogleda u činjenici da ne pamtim kad sam posljednji put napisala nešto suvislo ili do kraja pročitala neku knjigu. Sebe sam oduvijek promatrala kroz okvir čitatelja – vidjela sam se kao osobu koja traži riječi, moli za rečenice i titra pred novim čitateljskim izazovima, novoproizvedenim stanjima koja se iz listova unutar korica projiciraju na mene i čine da se smijem ili plačem, strašim ili ohrabrujem.

Samo da ne moraš učiti, ironično sa smijehom, kaže mi moj muškarac iz kreveta, a ja se osjećam kao Jelena Popović Volarić kad kažem „moj muškarac“. Gleda me sanjivo i zbunjeno, pokrio se do nosa i viri kao mali jež.

Što se tiče pasivnosti koju si još uvijek nisam objasnila, branim se pred samom sobom da je nastala zbog previše posla i premalo vremena. Laži, laži. Kroz glavu su mi prolazile bezbrojne rečenice koje nisam imala volje zapisati tako da sam sad, gledajući s ove vremenske distance, i samu sebe zakinula za neku lijepu vlastitu umotvorinu.

Vedran je pustio Boba Dylana i njegove umotvorine tako lijepo lelujaju zrakom i čine da mi se stisne sve u grudima dok mi pogled bježi prema prozoru i bijelim točkicama većim i manjim koje su se odlijepile s oblaka i sad padaju na zemlju i lijepe se na asfalt, automobile i balkone. Kad pogledaš daleko u bijelo nebo, vidiš samo bezbrojne točkice u plesu i osjećaš samo prolaznost vremena, ništa više. I svaka pahuljica je prohujali trenutak kojeg ne možeš vratiti. Koji se ne lijepi za nas, već s nas klizi...kao da smo od teflona.

Zbog toga mi je žao što neke trenutke nisam zapisala. Kliznuli su. Ne mogu ih ni prizvati u misli, razvodnili su se, rasplinuli, raspršili, razbježali. Zažmirim i mislim kako će se vratiti. Umjesto toga pred očima mi se pojavljuju potpuno nevažne misli, pomiješane konstrukcije onog što sam tog dana proživjela i televizijskih reklama.
Pretpostavljam da je pasivnost nastupila s početkom moje samopercepcije – martina kao odrasla osoba s odraslim interesima, poput plaćanja računa za struju i vodu, za pričuvu i stanarinu. Ranojutarnje borbe za mjesto za držanje u tramvaju, gužva na pokretnim stepenicama i milijuni koraka i poluotvorenih očiju u prolazu kroz importane centar na pojedinca ne mogu djelovati inspirativno, a ja se tome nisam opirala. Milijunima koraka dodala sam i svoje užurbane korake, a poluotvorenim očima dodala sam i svoje - izgubljene i rezignirane.

Trenutke poput tih ne želim ni živjeti ni prizivati u sjećanje, no trenuci poput tih pristižu mi sami kao posljedica njihove višetjedne repetitivnosti. Trenuci za koje živim zaplesali su i izgubili se iz vidokruga baš poput bijelih točkica koje se pojave u gornjem dijelu prozora, a za nekoliko sekundi one su i dalje negdje tamo, no prozor je malen i ne vidim ih više.
Kad nisi sretan, svaku nepravilnost doživljavaš tragično. Kad nisi sretan, postaješ pasivan.
Nisam takva da ne bih vidjela i onu stranu bijelih točkica koju vide objektivni promatrači. Vidim i savršenstvo i jedinstvenost. Vidim kako su neponovljive u svim njihovim oblicima i načinima na koje prolete pored mog prozora.

Nesretnost je prolazna. Razvodni se, raspline, rasprši, razbježi.
Sa svakim zagrljajem.

trenuci za patetiku

komentari (2)

<< Arhiva >>