Don't think twice, it's all right.

Jednom davno (ili ne tako davno, budući da sam još uvijek curetak), moj bratić Kruno i ja sjedili smo u njegovoj kuhinji i petljali po kaziću. Ja sam bila muzički nepismena, a on željan dokazivanja svoh supersoničnog glazbenog ukusa.
Znaš li koja je ovo pjesma, upitao me.
Nemam pojma, rekla sam.
Oh, sister, rekao je.
Kaj, pa otkud bi znala koja je to pjesma, rekla sam glasnije. (napad je najbolja obrana..)
Luzeru, tako se pjesma zove, rekao je. Oh, sister. Pjeva je Bob Dylan.
Ljudi ti ne slušaju Dylana baš ovdje. Misle da je neki propali kauboj. A slušaj kako je ovo prekrasno.

Sjedili smo tako u kuhinji i slušali Dylana. Bilo je lijepo. Prekrasno, štoviše.
U sljedećih nekoliko mjeseci nabavila sam sve Dylanovo što sam mogla i manično preslušavala.
Pročitala sam sve članke na internetu, proučavala Tarantulu i divila se svemu otkrivenome.
...
Nakon Dylana otkrila sam novu divnu glazbu, pjevala nove divne pjesme i skakutala na nove divne skakutajuće ritmove, no on je uvijek bio tu negdje u mojim ušima čak i prolazio mislima.

Petak, 13. u juniju mjesecu 2008. godine bio je savršen dan.
Bob Dylan stajao je deset metara od mene. Došlo mi je da plačem. Više puta.

Na stranu to što je kiša stalno prijetila i što smo Vedran i ja u jednom trenutku obukli ukradene vreće za smeće. I na stranu hladnoća, loša organizacija, ljudi koji su na koncertu jer im je doma dosadno, na stranu svi komentari po internetu koji pljuju po festivalu.
Ja sam vidjela Dylana. Još se uvijek čini nestvarnim.

Objektivno gledajući, koncert nije bio vrhunac glazbenog stvaralaštva ni spektakl s vatrometom.
Dylan je došao, odrecitirao svoje i otišao. Zašto uopće očekivati nešto drugo. Meni je to bilo sasvim dovoljno. Kažu da je bio loš razglas. Ne znam jesu li ti ljudi gluhi ili što.. ja sam sasvim dobro čula sve. I u petom i u stopetom redu.
Žale se što nisu smjeli fotkati. Profesionalnim fotoaparatima. Onako.. koga briga. Ja sam došla slušati koncert. I pjevati u sebi i naglas, smijati se i grliti ljude.

I svi koji cmizdre jer su morali vani ostaviti svoj kišobran ili bobi flipse, onak..
Koga briga. Ko vam kriv.
Još sam na izlasku dobila i besplatnu mineralnu zahvaljujući lošoj organizaciji. Mogla sam se počastiti i novom ambrelom, ali nisam baš takav lucifer.
Petak, 13. u juniju mjesecu 2008. godine bio je savršen dan.
Trenutno još više volim Boba Dylana i presretna sam što sam mogla pjevati s njim u isti glas. Jest da on i nije baš pjevao, no u mojoj je glavi zvučao savršeno.

(svašta lijepo snimio je dječak vedran )

ps. Manic Street Preachersi su bili presuper! Skakala sam i vrištala i pjevala i smijala se i sve sve sve. Raspalili su po hitovima odmah u početku i vrisnula sam ko curica kad su počeli svirati Motorcycle Emptiness. Uživo zvuče još bolje nego na albumima jer su žešći i glasniji i rasplesaniji i sve sve sve. Oduševili su me skroz. James Dean je prekul a Nicky Wire basist je presmiješan i još više kul.

Stvarno divan dan. Diiiiiiiiiivan dan!

i Medo je oduševljen festivalom!

komentari (13)

<< Arhiva >>