tratinčice, visibabe njiše vjetar. s pravom možeš očekivat' čuda.
|
shvatila sam da je istina kad kažu da ljudi stvaraju kad su tužni, u depresiji, kad ih muče ljubavni problemi ili je veltšmerc viroza ušla i u njihov organizam. otkad sam izvukla iz sebe svjetsku bol i zanemarila kičmastične bolove uzrokovane dugotrajnim sjedenjem i internetovanjem, ne da mi se pisati. ne bih blogovsko piskaranje nazvala stvaranjem, ali da se bavim lončarstvom, u ovom bih trenutku u glini vjerojatno crtala augustu. ne bih pravila lončiće. sjeća li se uostalom itko tog retardiranog i dosadnog crtića? i kad u jednom trenutku dane počneš dijeliti na sretne i sretnije i dižeš noooge gore dooole u sretnosti prošlih i sadašnjih minuta i satova, ne osjećaš nikakvu skoro potrebu za stvaranjem. možda samo za upijanjem već stvorene stvarnosti. tuđe i one koju si sam nesvjesno stvorio. govorim o stvarnosti koju živimo, a na koju ne utječemo vlastitim rukama. ni onima zamrljanima glinom, ni onima kojima nekome prolazimo kroz kosu. govorim o stvarnosti koju ne oblikujemo poput lončića, već o onoj koja oblikuje nas. i dlanove nam precrtava imenima ljudi koji su kroz nju prošli. isto tako nesvjesno. veselim se toj stvarnosti. podiže me. govorim o glazbi, knjigama, ponovno otkrivenoj ljubavi prema edi popoviću, ljudima koje upoznaš u vlaku i s kojima podijeliš životna iskustva, smijeh i čokoladne bonbone, znajući da će izlaskom iz vlaka nestati poput helijastih balona kad pukne končić koji ih drži zavezane za tvoju ruku. govorim o nečijoj ljubavi prema tebi na koju ne možeš utjecati. ne možeš je oblikovati, ne možeš je modelirati ni mijenjati. a zašto bi, uostalom, to i htio? nisu li lijepe naše stvarnosti? čak i one koje su nam u nekom trenutku nametnute, a našim odrastanjem postaju baš kao da su stvorene za nas? mislim da je stvarnost koju živim i u kojoj živim stvarana baš za mene. nečije vrijedne ruke pisale su rečenice kojima se divim i stihove koje pjevam. i njihova je stvarnost postala stvarnost kojoj ja govorim. i to je dobro  |
klišeji u proljeće ili majmun poslijepodne
|
teško mi je prihvatiti da ljudi oko mene odrastaju. znači li to da i ja moram odrasti? je li zaista već došlo vrijeme? teško mi je prihvatiti da se stvari mijenjaju. još mi je teže shvatiti zašto to mora biti tako. prihvaćam. ali to je sve.. ponekad mislim da je razina prihvaćanja, ustvari najviša razina koju ću dosegnuti u procesu vlastitog odrastanja. onda shvatim da sam previše balava da bih spoznavala smislove i razumjela nečije životne odluke. ne razumijem ni svoje. dugo već nisam ovako bila zadovoljna životom. lijepo mi je, ne mogu se požaliti. zanemarujući to što već tri dana kišem, šmrcam, kapam nos, pijem čaj (dobro, ovo sam sad slagala), boli me grlo, gubim ravnotežu, vrti mi se u glavi i peku me oči, stvarno mi je lijepo. i zanemarujući činjenicu da nemam kuna ni love ni novaca, a idem na dylana, cavea, žedno uho, bonnie prince billyja i sve ostale koncerte i što moram platiti godinu diplomskog i otputovati negdje prije toga. //upravo primjećena čudnovata izraslina u ustima vjerojatno je posljedica upale grla// daria želi u francusku, a vlado želi živjeti u kanadi. vedrana i ja sretne smo i u hrvatskoj. život je ovdje i sad. ne za šest godina ni preko oceana. ovdje i sad ja sam sretna. okružena sam savršenim ljudima koji me vesele iz dana u dan. sretna sam. život je lijep, za one koji nisu znali. sasvim mi je svejedno hoćemo li ući u europsku uniju, nato, svemirsku federaciju i potpisati intergalaktički pakt ili i ćemo i dalje biti zmazani balkanci. želim se ljubiti na ulici, ležati u travi, slušati belle & sebastian, buditi se zagrljena, smijati se glasno u tramvaju, pseudoalocirati se na plaži, jesti narančaste naranče, lizati sladoled od čokolade, crtati oblake sa sestrom, voziti bicikl bez ruku, nedjeljom u 2 biti na kavi s prijateljima, čitati lijepe knjige i pjevati vedranu. želim pričati s mamom o njenom djetinjstvu, sanjati kako grlim tatu, zatvoriti oči i vidjeti duge, osjetiti miris jorgovana usred zagreba... želim sjediti na klupici u opatiji. ili na kvatriću. i imati crvenu trakicu u kosi. ne znam zašto ovo pišem. sve to već imam. pozdrav seksi elijenu s gipkim zglobovima :) |
