tratinčice, visibabe njiše vjetar. s pravom možeš očekivat' čuda.
|
shvatila sam da je istina kad kažu da ljudi stvaraju kad su tužni, u depresiji, kad ih muče ljubavni problemi ili je veltšmerc viroza ušla i u njihov organizam. otkad sam izvukla iz sebe svjetsku bol i zanemarila kičmastične bolove uzrokovane dugotrajnim sjedenjem i internetovanjem, ne da mi se pisati. ne bih blogovsko piskaranje nazvala stvaranjem, ali da se bavim lončarstvom, u ovom bih trenutku u glini vjerojatno crtala augustu. ne bih pravila lončiće. sjeća li se uostalom itko tog retardiranog i dosadnog crtića? i kad u jednom trenutku dane počneš dijeliti na sretne i sretnije i dižeš noooge gore dooole u sretnosti prošlih i sadašnjih minuta i satova, ne osjećaš nikakvu skoro potrebu za stvaranjem. možda samo za upijanjem već stvorene stvarnosti. tuđe i one koju si sam nesvjesno stvorio. govorim o stvarnosti koju živimo, a na koju ne utječemo vlastitim rukama. ni onima zamrljanima glinom, ni onima kojima nekome prolazimo kroz kosu. govorim o stvarnosti koju ne oblikujemo poput lončića, već o onoj koja oblikuje nas. i dlanove nam precrtava imenima ljudi koji su kroz nju prošli. isto tako nesvjesno. veselim se toj stvarnosti. podiže me. govorim o glazbi, knjigama, ponovno otkrivenoj ljubavi prema edi popoviću, ljudima koje upoznaš u vlaku i s kojima podijeliš životna iskustva, smijeh i čokoladne bonbone, znajući da će izlaskom iz vlaka nestati poput helijastih balona kad pukne končić koji ih drži zavezane za tvoju ruku. govorim o nečijoj ljubavi prema tebi na koju ne možeš utjecati. ne možeš je oblikovati, ne možeš je modelirati ni mijenjati. a zašto bi, uostalom, to i htio? nisu li lijepe naše stvarnosti? čak i one koje su nam u nekom trenutku nametnute, a našim odrastanjem postaju baš kao da su stvorene za nas? mislim da je stvarnost koju živim i u kojoj živim stvarana baš za mene. nečije vrijedne ruke pisale su rečenice kojima se divim i stihove koje pjevam. i njihova je stvarnost postala stvarnost kojoj ja govorim. i to je dobro  |
