Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Otkriven mi je Caribou. I sviđa mi se. Živjeti u novim saznanjima i loviti leteće vjeverice. I promijeniti pogled na život. Nije li i leteća vjeverica ipak samo glodavac? A toliko pričam o nevoljenju glodavaca. Misleći na štakore i miševe. Nije li i Jerry miš. A uvijek sam navijala za njega. Tom je samo zločesti mačak koji ne da Jerryju šetati po kući, kupati se u sudoperu i jesti sir iz frižidera. I kako li su samo slatki leteći medvjedići, a baš me zanima koliko bi mi slatki bili da nisu leteći i da drže u ustima moju ruku odgrizenu do lakta. Ponekad se i osjećam kao da su mi ruke odgrizene do lakta, ali to je sasvim neki drugi post i sasvim neka druga, novopipsoidnim rječnikom rečeno, beznadežna situacija. Zvukovi i udarci. I udarci kao zvukovi. I plesne melodije. I pokvarene slušalice. I potrgan caps lock. Oh, baloni, baloni, baloni. Posvuda. Moje perspektive, Radiohead tanjuri i za ručak poslužene ce ce muhe. Okus izvrstan. Sanjarski. Pričam sama sa sobom i gnijezdim se u krevetu namještajući kralježnicu malo više lijevo, pa malo više desno, pa kako mi dođe i kako me zaboli. Pljunula bih u lice menstrualnim bolovima samo da se utjelove ispred mene. Vozim bicikl. Klačim. Ili ipak ne ja. Ili ipak ja ali drugi put. Tek sad čujem neke zvukove u nekim pjesmama. Nisam ih čula do sad. Volim sluške. Pa i pokvarene. Stvarno. Rasli su s makovima. Rasli su u strahu od sjena koje su prolazile pored njih, onako izdužene ispred zalazećeg sunca i drhtali su ponekad u mraku i plakali plašeći se zvukova krila noćnih leptira. Rasli su misleći da nisu dovoljno dobri, da su premali, da su njihove opne preslabe da ih obrane od turobnih misli koje su posvuda isparavale iz bića poput njih samih i pokušavale im se uvući pod kožu. Ipak, rasli su otvorenih očiju da ne propuste kiše meteora i proljetno rađanje poljskog cvijeća. Rasli su s makovima Probudi se, rekao joj je jednog jutra, gladeći je po kosi. Probudi se. Pogledaj! Veći smo od njih. Napokon smo veći! Kretnje su im postale čarobnije i nježnije od paukove mreže, a vjetar koji je puhao nosio je njihove misli livadama i šumama, bacao ih po travkama i ljuljao u krošnjama drveća. Nikad još oko njih nije bilo tako šareno, nikad još nisu vidjeli tolike duge i jače osjetili miris borovih iglica na jutarnjem suncu. Jednom sam tako pokušala reći da sam zaljubljena. Pa sam na kraju izgubila tekst. Kasnije sam rekla da sam zaljubljena i nisu mi trebali makovi. Lijepo je biti zaljubljen. Volim pobijediti. Smatram da je lijepo sudjelovati, a pogotovo sudjelovati i pobijediti. Nerado to priznajem. Tri su diska s po dvadesettri pjesme šezdesetdevet ljubavnih pjesama od kojih volim skoro sve. Ne vjerujem u sunce jedna je od najtužnijih. Volim magnetska polja. Često mi utrne noga. Ruka još češće. Volim kad mi utrne ruka dok grlim sunce svoje u krevetu. I probuditi se uz svoje sunce. Voljela bih imati veliki žuti kišobran. Ali ne onaj iz bille. Iako, imam i taj... Kihnem čim pogledam u sunce ili žarulju. Ponekad to radim iz dosade ili da nasmijem samu sebe. Je li nemogućnost kihanja isprika za opći bezobrazluk ili je drvo ipak punjeno jogurtom od šumskog voća. Postoji li stvarno šumsko voće ili su nam i o tome lagali. Proklete bile, multinacionalne korporacije i pik vrbovec prije stečaja. Iako možda tako zvuči, (pro)kletva nema veze s jogurtima i mliječnim proizvodima nego s izrabljuvanjem ljudi i lošim parizerom. Ustvari nisam mislila napisati izrabljuvanjem, ali ponekad i tipfeler moze pokazati ono što ja želim reći. Danas je jedna cura rekla da je alergična na jaja. Druga ju je pitala smije li zbog toga jesti sir. Tražeći usta često zaslinim bradu onome čija usta tražim. A razmišljala sam i o kupnji slinavca. Za njega, naravno. Nisam se mogla sjetiti ultimativnog pitanja.. sad ga vjerojatno neću zaboraviti. A dinamo će jednom pobijediti ac milan. Izvan fikcije smogovačke. Sanjala sam noćas da sam rodila dijete. Sam porod nije uopće bio bolan, dijete je samo skliznulo van dok sam ležala na boku. Na svom krevetu, u svojoj sobi. Bila je djevojčica. U tom sam trenutku razmišljala samo kako će se dijete zvati, ali ne i tko će prerezati pupkovinu. U sljedećem sam kadru već držala bebu koja je bila malo veća od novorođenčeta, imala je malo dužu kosu i lijepo podrezane šiške. Sad kad razmislim o tome, vjerojatno je to bila moja mala sestra. Dugo već nisam imala noćnu moru. Okrutan je ovaj svemir, ovaj koji imam u glavi. Nisam sigurna koje je njegovo ultimativno pitanje. Tako da ne znam ni odgovor. Kohezija nebuloza i snopića živčanih vlakana. U već pomalo apsurdnoj amerikana egzistenciji i krivom univerzumu s tri vrste jabučnog octa u ustima. Toliko. Nerazumnih. Rečenica. oprostite |
