|
osjećaš li to? da. što je to? ne znam, ali osjećam. kako znaš onda da osjećaš? ne znam. osjećam. nema mraka. samo je svjetlo tu. i tamo i ondje i gdje god se okreneš. svjetlo. ako si razliven po njenim dlanovima ona će te upiti poput jutarnjeg sunca. ako si dio njenih misli, tada si dio nje. i možda je svijet ponekad siv. možda su duge sakrivene daleko negdje iza oblaka hladnih misli i turobnih pogleda ljudi koji ne sanjaju. i možda smo ponekad i mi sami puni hladnih misli i tako stojimo usred svijeta. bez kišobrana. nasred ulice. između automobila i tramvaja. usred užurbanih ljudi. pored nekih davnih ljudi. usred lokve vode. stojimo otvorenih očiju i gledajući dalje i dalje i dalje dalje preko kišnih oblaka dalje kroz turobne poglede ljudi jer osjećaš samo kad svijet postane manje važan. ili svijet postane manje važan kad osjećaš. više se ne mogu grčevito držati za ljude iz prošlosti jer su postali sjene. a kroz sjene ruke prolaze.. ne možeš ih dotaknuti. samo se ponekad naziru ispred tebe. izgube se kad trepneš. samoća je jednom bila kristalizirana i kotrljala se za mnom... nisam je čula. nisam ništa čula. ali mogla sam je opipati. hladnu. kemijski procesi i lančane reakcije. duge i dugine boje. gledala sam je kako odlazi u zrak i mahnula joj. rasplinula se. samoća. i osjećaš to? da. osjećam note. i miris zvukova. nema je tu. nema je više. što je pored zvukova? pored nota? cijeli svijet u bojama |