de dur balon

((mantis kakon. mantis kakon. bas taj.. mantis kakon... neka ode.
nema ni mjesta u nama ni vremena izvan nas. nema mjesta ni vremena za biti mantis kakon.
što sve možeš doseći ako isprižiš ruke? jesi li ikad pokušao? jesi li ih ispružio do kraja?
slijedili smo razne ceste. odvele su nas na razna mjesta. raznim ljudima..
krivudale su zemljom poput zmija i poput zmija prevarile su nas ponekad, a mi smo svjesno slijedili sluzave tragove onih koji su zalutali već davno prije nas.
ali sad smo tu. i dobro je.
ne znam hoćemo li jednom ponovno zalutati, ali to sad i nije bitno.
ne želim biti zloguki prorok. ne želim biti mantis kakon))

naši su prijatelji tako dragocjena bića. zbog toga ih ne vidimo samo očima. ponekad, a ponekad i uvijek, vidimo ih svim ostalim osjetilima.
čujemo njihove treptaje i mirišemo njihovu kosu. obrisi njihovih lica ucrtani su nam u dlanovima. mislimo njihove misli.
ne postoje dvodimenzionalno jer su uvijek s nama. uvijek u istom prostoru i vremenu. uvijek na istom meridijanu... uostalom, da.. dijelimo iste koordinate.

(izofrende... crte koje spajaju sve jednako sretne trenutke provedene s prijateljima)

prerasli smo svoju okolinu. veći smo od satelita i naš je šapat ljudima preglasan. ponekad toliko da guraju vatu u uši i okreću glavu kad hodamo ulicom.
((kažu.. upitne su kreposti i morala.
kažem.. mi ili vi?))

nekad mi se činilo da nisam prisutna u vlastitom životu. kao da on ide negdje, ali ide bez mene. ide, a ja stojim i gledam kako odlazi. nasred ceste.

nekad.

danas se toliko smijem da mi se ponekad ukoči lice. sretniji su dani.
sretniji od sretnih dana. jer su ustvari svi sretni.
kad napokon zakoračiš jednom i dvaput tako više puta.. i kad konačno shvatiš da hodaš tad tek sustigneš svoj život.
a on te pita
gdje si bila dosad?
a ti slegneš ramenima i kažeš
nije bitno, sad sam tu.

ako nekome treba padobran, neka se javi..
prestala sam padati.

lebdim

komentari (13)

<< Arhiva >>