sebastian je hodao po moru

imam crveno pero.
ne znam od koje je ptice. nekako zelim vjerovati da je od neke crvene. da nije umjetno.
imala sam i balon, ali je puknuo.
nema veze, imam još dva durexova s ne-diskriminiraj-nego-se-informiraj-koncerta i tri s rođendana.
imam i svijeću, ali ne palim je jer je lijepa velika.
imam i žuti bicikl, mislila sam da je super, ali mi je vp jeff objasnio da bicikl moj nije baš nešto. i pokvario sve.
imam knjiga puno. puno je relativan pojam. ali ne znam koliko ih ima. volim ih gledati. volim da su tu.
svaka je obilježila neki dio života. kratki dio. svaka me nosi nekim drugim ljudima, situacijama u magli ili jasnim i trijeznim.
imam posudicu za olovke koja ima oči.. sama sam ih napravila. nalijepila. bile su nekad na kravama koje su bile moje papuče. u posudici nemam ni jednu olovku. imam samo penkala koja ne rade.
imam slike s ljetovanja i prijatelje svoje na njima i kad ih gledam, kao da se sve to nikad nije dogodilo i kao da su na njima stranci koji su slučajno dio mog života. ali samo u nekim trenucima.
imam stari vozni red. zeleni. volim vlakove.
i sjećanja na večeri kad smo gledali zvijezde, a prsti su sami birali akorde za wild honey.
imam krumpir jedan.
i problema puno.
jer sam bila na krivom mjestu kad su postavljali putokaze kraj ceste.
nisam često u vlastitom tijelu, ali promatram sa strane.
situaciju.
hodam pored sebe, tebe, drveća, ograda, života i marelica na cesti.
u podne

komentari (0)

<< Arhiva >>