pričaTi
|
Kad mi se spava i kad su mi, znaš, onako, kapci teški.. nisam sigurna je li ispravno tako reći..zamišljam kako sjedim na vrhu planine. One sa slike. Znaš na koju mislim. Fuji, kažem. E, baš te. I tako, sjedim ja, u pozadini čujem cvrčke, a to je japan, jelda.. pa mislim, imaju li tamo uopće cvrčke? Ne znam, pa valjda imaju. Ponekad mi se čak čini da osjećam magmu kako se bori da izađe van. I to sve kad ti se spava, pitam? Nije to sve… ponekad razmišljam o hemingwayu i kerouacu. o lost i beat generaciji. Sjećaš se kad smo čitale kerouaca.. nitko ne zna što ikoga čeka osim turobnih prnja starosti.. sjećaš se deana moriartyja? Sjećam se. nije to bilo tako davno. Prije nekoliko godina… sjećam se i onog.. cesta je život..kad su im kovčezi bili poslagani na pločniku. Da, lijep prizor. Ponekad razmišljam i o edi popoviću. Sanjam ga ponekad. Razmišljam kako je život glasan, a smrt ne proizvodi buku… Koliko je samo genijalnih rečenica izašlo iz te glave.. Popovićeve, pitam? A nego čije. Onako, kad s vrha planine gledam sunce, sjetim se onog dijela iz žutih zmija .. …dobro sunce! Svejedno je brojiš li plijen od noćašnje provale, ležoš li u krevetu budan i čekaš da zazvoni budilica, slušaš li kako pišti čajnik, držiš li miran cijev pištolja u ustima, ili promrzao, očiju punih trnja, čekaš smjenu straže- sunce je isto. ** kaktus. Što kaktus? Ne znam, što kaktus? Pa ti si prva rekla. Ne sjećam se… S aspekta egzistirajućeg individuuma, sadašnji je trenutak oštrica koja odvaja stvari koje jesu od onih koje bi to mogle biti. Opet citiraš davora slamniga? Zašto ne. *** Umorna sam.. a da odemo na spavanje? Sutra je berba tulipana. Idi ti samo. Ja ću nastaviti analizirati svaki trenutak svog dosadašnjeg života. A i brinem se zbog globalnog zatopljenja.  |
