Bahrain

Dragi moji ljudici!

Evo mene opet da vas malo ugnjavim :)

Ovaj put malo ozbiljnije nego inace... ali i dalje u slicnom 'Pero-revijalnom' tonu.

Neki od vas znaju da sam skoknula do Zagreba oko 1.6... a s nekima sam se i vidla na obostrano veeeliko zadovoljstvo :))) ... nekih 5-6 dana, potpuno neplanirano, ali kao sto uvijek biva u tim situacijama, tijek dogadjaja i dozivljaja je bio iznenadjujuce zanimljiv.

Ukratko o razlozima i povodima tog dolaska... povod je bio jedan dobar tulum :) ... ali naravno ne bi me bas samo to motiviralo da 'skoknem' par 1000 km sjevernije da popijem par pivica :) --- nego spoznaja da to – MOGU! Mogu na par dana skoknuti i posjetiti sve drage ljude doma, svoju super truper bakicu i nas Zagreb grad, jer imam financijska, vremenska i ina sredstva da napravim nesto tako super blesavo... i bas mi je to fora, a izmedju ostalog mi je to sve tako super i zato jer je direktna posljedica moje bliskoistocne avanturice.

No, jos puno bitnije --- tijekom i nakon tog izletica u domovinu sam zapravo shvatila zasto i kako sam se nasla u ovoj mojoj novoj zivotnoj prici, i te bih dojmove i pricicu zeljela podijeliti i s vama, mojim sarenim veselim drustvancem.

Kad sam odlazila iz Hrvatske, nisam zapravo imala bas puno pojma zasto idem. Imala sam neke razloge za i protiv, ali moj zivot u Zagrebu bio je sasvim OK, i cijelo sam se vrijeme pitala je li to pametan korak, i da li mozda iza tog putovanja cuci neki strahic i bijeg od dotadasnjeg zivota i pomalo 'istrosene' zagrebacke svakodnevice koja me je vec neko vrijeme zamarala.

Dosla sam u Bahrain bez puno ocekivanja, ali sa prilicno otvorenim srcem i duhom, nadajuci se da ce mi se moj novi dom svidjeti i da necu patiti od nostalgije i nedostatka dragih ljudi, zelenih krajolika i naseg krasnog plavozelenog mora... i nisam se prevarila. Naravno da mi ponekad fali sve gore navedeno, ali kao sto vidite mogu doci i posjetiti vas kad god pozelim! Btw, ovo je bilo totalno nevjerojatno, da su me uopce pustili s posla, jer jos nisam odradila ni prvih 3 mjeseca probnog roka, ali eto – moj plavusasti sarm i moc uvjeravanja se pokazala na djelu – cak sam im obecala da cu raditi par dana iz HR ureda firme iako naravno nitko nije realno ocekivao da cu to stvarno i napravit, nego su me otpravili sa smijeskom u stilu 'da, da, sve pet – sam se ti odmori'.

Ali, iako sam daleko od vas i svoje obitelji, svog malog slatkog stancica i ugodne ZG rutine, u zamjenu za tu komponentu gubitka pogodnosti poznatog i uhodanog zivota 'doma', dobila sam nesto puno puno vrednije --- slobodu duha i misli kakvu nisam imala nikada dosada u zivotu. A ta nova sloboda se bazira na sljedecim stvarima:

Po prvi put u zivotu imam dovoljno novaca za zaista ugodan zivot, te vremena za sebe i sve svoje gusteve (na prvom mjestu za putovanja koja obozavam). Naravno, radi se 10h na dan kao sto sam vam vec pisala, ali se zato van tog radnog vremena ne treba apsolutno nista drugo raditi, osim udovoljavati vlastitim interesima, zeljama i potrebama. Gustati!

Okruzena sam hrpom prekrasnih ljudi iz cijelog svijeta svih rasa, nacija, religija i zivotnih stilova koji se svakodnevno medjusobno druze na stotine prekrasnih nacina, jer su svi ovdje stranci i nitko nema svoj domaci kruzok – priredjujuci vecere, tulume, rodjendane, housewarming partyje, farewell partyje uz redovitu pozivnicu svima prisutnima da ih posjete na njihovoj sljedecoj destinaciji, posjecujuci ili gledajuci utakmice svih mogucih sportova, odlazeci u kazaliste, na koncerte, u kino, na izlozbe, veceri poezije skotskih i inih pjesnika – uz obavezni skotski viski naravno ;), odlazeci na izlete u pustinju gledati izlazak sunca, ili na jahanje na devama ili konjima, pecajuci, jedreci, surfajuci, plivajuci i roneci, obilazeci razne fitnes i spa centre (ovo prvo naravno kao prava ljenjivica bez ikakvog zaljenja preskacem :) ... da ne nabrajam dalje, popis je onoliko iscrpan koliko je iscrpna individualna masta.

Ti isti ljudi ne moraju brinuti o:

Bezobrazno skupim kreditima koje otplacuju cijeli zivot ziveci u stanu od 35 kvadrata, ili vozeci BMW koji si realno ne mogu priustiti, u silnoj zelji da bi bili najveci gazde u selu,

Jos bezobraznije sve skupljem benzinu (hehe jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje je to potpuno nebitan trosak u kucnom budzetu, a istovremeno porezi na proizvodnju nafte i plina pune drzavnu blagajnu, tako da su ostali porezi = 0, sto je nadasve zgodno – samo za ilustraciju tehnika je 30-50% jeftinija nego kod nas, a krpice, cipelice i sve ostale zivotno (ne)bitne sitnice barem 10tak %),

Ruznom vremenu - naravno ako kao i ja zaziru od zime i dosadnih kisa i bljuzgavog snijega --- btw ovdje naravno ne postoji koncept struganja leda sa sajbe u rano pospano zimuljavo jutro, vjecne dileme uzeti ili ne uzeti kisobran koji ti ne stane u malu seksi torbicu i smrzavanja vani unatoc 67 slojeva odjece, kapa, salova i ostalih zimskih modnih dodataka :),

Tome da li je Severina opet napravila neki seks skandal i kad ce se vec jednom udati i za koga --- koga briga!,

Glupim i nesposobnim politicarima, korupciji, mafiji, kriminalu i sporoj administraciji (btw nekih od tih stvari naravno ima i ovdje, ali se mene osobno i vecinu stranaca to bas previse ne dotikavlje, osim administracije --- ali to je kao sto vec spomenuh u nekim od mojih malih reportica, dio ovdasnjeg 'otocko-dalmatinskog' filma, i sto je najvaznije, gdje god ides – svi sluzbenici na svim salterima su ljubazni i nasmijeseni --- iako, da da da, sporiiiiii do bola --- ali opet, sve je to puno puno lakse podnijeti kad vidis taj njihovi blesavi topli smijesak),

Nitko me ne pita jesam li se i kad cu se vec jednom udati, niti me sazalno gledaju zato sto to jos nisam 'obavila', niti me dave s pitanjima zasto nemam djece i idejama da si 'napravim' bar jedno u kompi s nekim slucajnim partnerom ili bankom sperme --- ako vec, hebiga, jadna, ne moze 'nac nekog',

Nikog nije briga da li sam rvatica katolkinja ili gradjanka svemira, i sto je najvaznije, nitko se ne cudi sto sam ovo potonje,

Ljudi su – bili mali smijesni Indijci koji mi peglaju kosulje ili najveci sefovi u superturbomultinacionalnoj korporaciji --- u pravilu pristupacni, normalni, opusteni i zrace pozitivnom energijom, jer su sretni u svom malom ili velikom, relativno bogatom ili siromasnom filmu – naime: Bahrainci su jedna draga mala nacija (cca pol milijuna ljudi) koja je iskoristila svoj strateski polozaj i manjak nafte nadomjestila neutralnim statusom bliskoistocne Svicarske – svi tu drze pare i obrcu ih, a ovi domaci naravno od toga imaju visestruke koristi, privukli su strana ulaganja i brdo ljudi ovdje dolazi zivjeti i raditi, jer im je omogucen lagodan zivot bez egzistencijalnih briga (stranci svih nacija s diplomama i profesionalnim iskustvom) ili mogucnost da pobjegnu od svoje siromasne svakodnevice i prehranjuju mnogobrojnu obitelj doma radeci ovdje tzv. 'nize' poslove (Indijci, Pakistanci, Filipinci i ini azijski narodi). I svi su u pravilu na tome zahvalni, i ne traze kruha preko pogace niti se zale da slabo zaradjuju a da im se istovremeno ne da ni radit ni skolovat,

Kao zena ovdje sam u debeloj manjini (navodno je omjer oko 1:10 cca, konzervativnija procjena 1:5) tako da me na sve strane maze i paze, otvaraju mi vrata i pustaju u lift i iz lifta prvu, preko reda u ducanu itd... sto je usto i duboko ukorijenjeno u arapskoj kulturi i tradiciji, sta god mi mislili o njihovom 'robovlasnickom' odnosu prema zenama i mnogozenstvu – postoji veliki respekt prema istima, i zaista ih se tretira kao bica njeznijeg spola, postuje i priskrbljuje svim potrebnim za zivot i odgoj djece. Naravno da se mi emancipirane zapadne zene ne mozemo bas oduseviti s tim konceptom, ali ovdasnjim je zenama to sasvim normalno, i dapace – podjela uloga na muske i zenske ovdje nije liberalnija, ali je svakako prirodnija i podnosljivija od naseg suludog zapadnog koncepta 'majka-partnerica-poslovna zena-cistacica-kuharica-seksi njegovani komad' koji najcesce ne rezultira nicim osim opcom iscrpljenoscu u svim navedenim ulogama i konstantnim nezadovoljstvom.

I kao slag na kraju – u gore navedenom kontekstu (omjer komada i koka) – frajera ima na vagone – da ne ulazim sad u prevelike detalje :) – izbor je u svakom slucaju puno puno veci nego doma. Btw, tu ne racunam Arape, niti ostale muslimane i pripadnike ostalih religija s kojima ne mislim gradit buducnost jer nam se zivotni koncepti u tom smislu previse razilaze.

Hehe.

Ali, zasto vam sve to pisem, zapravo.

Zato jer sam, ovdje, na ovom malom smijesnom otocicu, po prvi put u zivotu udahnula svjezi, svemirski kozmopolitski zrakic u punom smislu, i zivim ga svake sekunde, svakog dana, i besramno, beskrajno i potpuno uzivam u tome!
I zato, sto sam nakon svog izletica u domaju osjetila pravu pravcatu nostalgiju prema ovom mjestu, koje je zbog svega gore navedenog u niti 2 mjeseca postao moj novi, prekrasni, veseli i blesavi dom. I jedva sam cekala da se vratim u njega, i kad sam sisla s aviona na +40 u 2 ujutro, premorena i iscrpljena od tulumarenja i stotina kava, plus 2 noci/dana u avionu, skakala sam u zrak od srece i dragosti i slala pusice velikom nebu :)

Mi svi dragi i slatki, ali uglavnom pomalo depresivni i nezadovoljni gradjani Hrvatske zivimo u toj nasoj prekrasnoj, predivnoj, prelijepoj zemlji, imamo neopisivo lijepo more i obalu – kakvo ovdje mogu samo sanjati (i nemamo ni pojma kolko je prekrasno i posebno, jer nikad nikam u pravilu ne odemo na more dalje od Dubrovnika), sume, livade, rijeke, jezera, mediteranske miriscice, plodnu zemlju i jos uvijek uglavnom netaknutu prirodu, odlican strateski, geografski, politicki i prometni polozaj, prirodnih resursa napretek (cista voda, turisticki potencijal, bogata povijest i kultura, tranzitno-prometni polozaj – kopneni i morski, potencijal za proizvodnju zdravog ica i pica i sve sto uz to ide, da nabrojim samo nekolicinu nasih prednosti, koje tako malo cijenimo i slabo koristimo).

Ne priznajem one spike da 'je, oni imaju naftu, lako njima!' – da se razumijemo, nafta ovdje nije glavni izvor prihoda, naime tolko su mali povrsinom (600tinjak kvadratnih km) da je ni ne mogu imati u takvom obilju ko vecina susjeda... i da, mi smo prezivjeli rat i razne druge nedace i okupacije i svasta nesto, ali svejedno – nismo u nista goroj poziciji nego ovi tu smjehuljci koji zive na minijaturnom komadu pustinje usred Perzijskog zaljeva, usred najturbulentnije svjetske politicke zone, i svakih par godina im netko od susjeda 'malkice' zarati.
Ali njih boli dupe za sve to, i ne misle se iselit sa svog malog pustog i prasnjavog otocica, vec furaju svoj film, a stranci dolaze hrpimice, i to mnogi iz mirnih i politicki puno sigurnijih zapadnih i inih zemalja. I ostaju ovdje po pet, deset, dvadeset godina, ne zato jer moraju, nego zato jer im je naprosto - predobro.

A za razliku od njih, mi samo jambramo kak nam je lose, kak je sve skupo, i kak smo mi jadni bez ikakvih mogucnosti, jer su nas svi opustosili, ne daju nam novce, ne pustaju nas u EU, ili nas pustaju pa nam je i to bad, i moramo radit da bi mogli imati dobar zivot, i bit na poslu cak 8 sati na dan!, i politicari su glupi i samo nas potkradaju - a sami smo ih izabrali i omogucili im da nam rade sve to sto nam rade... i tak. Da ne nabrajam dalje.

A ovi tu arapski blesavci, ovi tu, nasmijeseni i uglavnom opusteni ljenjivci :) su smislili kak ce od svoje ne bas idealne price izvuci najbolji moguci ishod – privukli su strana (pametna) ulaganja vrlo pametnim politickim i ekonomskim potezima – te kao sto rekoh, svi koji zele raditi ovdje jako dobro ili relativno dobro zive i privredjuju, naravno, u skladu sa svojim trudom i ulaganjem u sebe i svoju edukaciju (Indijci i Pakistanci se isto mogu obrazovati, pa dodju ovdje i budu veliki direktori, a ne peraci prozora, i takvih ima napretek, samo u mojoj firmi ima ih brdo na rukovodecim pozicijama), istovremeno ne radeci previse, da se razumijemo (tempo rada je barem duplo sporiji i 'fjakastiji' nego kod nas, da ne govorimo o usporedbi sa suludim tempom u zapadnim zemljama) – i grade cudesa, nasipavaju more i rade umjetne Venecije i turisticke seksi resorte, nude svojim ljudima odlicnu i (drzavno i od raznih tajkuna i domacih firmi) obilato u milijunima dolara subvencioniranu edukaciju i privlace strani kapital (bez ikakve bojazni da ce im neko 'ukrasti' zemlju ili novce, jer znaju da se sve to moze jako dobro kontrolirati i regulirati, i da ce i ovdasnjem puku i te kako ostati poprilican dio kolaca), privlace neupucene turiste koji nikad nisu culi za stoput ljepsa mjesta poput Hrvatske :) i ljude otvorena srca i duha iz cijelog svijeta, te da ne zaboravimo -- imaju i Formulu 1 :)

A sve to na pustari s minimalno zelenila, s vodom koju vade iz mora i preradjuju da bi mogli zalijevati tu svoju jadnu umjetnu travicu i suhonjave palme, uvozeci tresnje i lubenice iz Amerike i Australije. Btw najveca turisticka atrakcija i simbol Bahrainske 'prirode' je tzv. 'drvo zivota', koje raste usred nicega, usred pustinje i crpi vodu iz? -- bog te pitaj cega, ali na neki ludi nacin raste i prezivljava 355 przecih suncanih dana u godini (prosjek kisnih dana u godini je 10 cca, sto znaci nekad 3, nekad 20tak).
Ovdje se, dragi moji ljudici, osjecam kao da sam iz svog malog, lijepog ali ipak vrlo skucenog, ogranicenog i konzervativnog hrvatskog dnevnog boravka izasla na obalu velikog plavog oceana, i kao prava gradjanka velikog sarenog svijeta – tu sam u potpunosti ja: mala blesava plavusasta svemirka – i sretna sam!

I za kraj, kao zakljucak cijele pricice – slijedi mala pouka/poruka svima vama dragim ljudima dobre volje – uz malu digresiju: ne tvrdim da je Bahrain obecana zemlja za sve i da bi se svakome od vas svidjela, niti mislim da se svi sad odmah trkom trebate preseliti ovdje :) – ali, bez obzira na to --- pokusajte udahnuti moju strast i moje odusevljenje, i ovaj topli, slobodni pustinjski zrakic koji vam saljem svemirskim putanjama, i ucinite od svog zivota ono sto zelite! Jer mozete to, svi od reda, bas kao i ja --- otisnite se na obale nepoznatog oceana, riskirajte, napustite glupe poslove koji vas zivciraju i na kojima vas iskoristavaju, prestanite se druziti s ljudima koji vam isisavaju energiju, odselite se od staraca cije ste drustvo odavno prerasli, prestanite pizditi zbog guzve u prometu i redova na salterima, i zivite zivite zivite punim plucima!

Sve se moze, i sve, ama bas sve sto si pozelimo, apsolutno sve mozemo ostvariti. Evo ja zivi primjer toga -- osla u bijeli svijet ko mali slijepi putnik, nisam imala pojma sta zelim osim da mi treba promjena --- i nasla svoj mali novi dom i vibricu koja mi tolko super pase da sad imam stoput vise volje, energije i motivacije za ostvariti sve svoje snove.

Eto. Nadam se da nisam nikog uvrijedila ovim komentarima o nasoj HR svakodnevici...nije mi to bila namjera, namjera je bila dati vam malo drukciju perspektivu zivota nego sto je ona koju imate, i koju sam i ja donedavno imala, promatrajuci zivot iz nase 'domace', zgodne i ugodne, ali ipak vrlo jednodimenzionalne i 'hrvatski-patnicke' perspektive. Ali ako nekoga ipak jesam dirnula na neki neugodan nacin --- ispricavam se!

Volim vas sve, i saljem veliku pusu!