|
Nova godina simbolički predstavlja još jedan ciklus obnavljanja života i, ma koliko se terminski i izvedbeno razlikovale proslave u različitim dijelovima svijeta, povezuje ih nekoliko istih simbola. Jedan od njih je mimohod koji, na primjer, na Tibetu, traje tri dana.
Grci hodaju noseći figure jabuka, ovaca i zvijezda, na Bahamima su sudionici novogodišnje parade dobro maskirani, na Tajlandu nose likove zmajeva, slonova, divova i bivola, dok ih prate zvuci gongova i bubnjeva, a u Libanonu i Siriji obilaze sugrađane, zvoneći od vrata do vrata. Druga dva simbola slavlja su okupljanje (što veće društvo, to bolje), te bučenje (što je uvelike u vezi s prethodnim simbolom nove godine). No stvaranje buke povezano je i s drevnim običajem tjeranja demona s kućnoga praga. Četvrti simbol su novogodišnje odluke, među kojima su u moderno doba najmodernije one koje se odnose na prestanak pušenja, mršavljenje i štednju.
Običaji vezani uz novogodišnje slavlje korijene vuku iz davnina, najviše iz načina na koji su ljudi okončavali sezonu poljoprivrednih radova i slavili skupljanje i spremanje plodova svoga rada. Pogled u prošlost otkriva, na primjer, da se u Starome Egiptu novogodišnje slavlje organiziralo potkraj rujna, kada bi Nil poplavio i škrtu zemlju učinio plodnom. U čast toga su iz hramova iznošeni kipovi boga Amona i njegove obitelji, i odnošeni na brodove kojima se plovilo rijekom. Mjesec dana slavilo se uz jelo, piće, pjesmu i ples to što će se ponovno moći sijati povrće i žitarice. Stari Kelti, koji su živjeli na području Francuske i Britanije, smjenu godina su nazivali Samhain i slavili potkraj listopada. Vjerovali su da imela tjera zle duhove, pa su je skupljali i njome kitili domove.
Novu se godinu u Babiloniji dočekivalo u proljeće, i to tako da se kralju oduzimala odjeća i slalo ga se negdje daleko, kako bi njegovi podanici mogli nekoliko dana raditi što god požele. Kralj bi se vratio odjeven u skupocjenu odjeću, što je narodu bio znak da se mora vratiti svome poslu. U proljeće su Novu godinu (ili Kalends), slavili i stari Rimljani, kada su uređivali domove i razmjenjivali darove. Nakon što je Julije Cezar uveo novi kalendar, to se promijenilo, te se slavilo kada slavimo i mi danas. Zanimljivo je da je mjesec januar (siječanj), dobio naziv prema dvoglavom rimskom bogu Janusu, čija je jedna glava gledala prema staroj, a druga prema novoj godini.
Iako većina Hindusa živi u Indiji, dolazak nove godine ne slavi se jednako u svim krajevima. U zapadnom se dijelu te goleme zemlje potkraj listopada održava Diwali, festival svjetlosti kada se na krovovima pale uljane svjetiljke. U sjevernoj Indiji slavlje je u znaku raznobojna cvijeća, s tim da se žene najradije kite žutim cvjetovima koji simboliziraju proljeće, a u središnjoj Indiji ulice se kite narančastim zastavama.
U Vijetnamu Novu godinu nazivaju Tet Nguyan Dan, ili dan kad bogovi putuju u nebo na leđima riba, nakon što su boravili u svakoj kući. Kućni će bogovi na nebu podnijeti izvještaje o ponašanju članova »svojih« obitelji. Novogodišnje slavlje pada između 21. siječnja i 19. veljače (što je svake godine drukčije), a tada se kupuje živa riba i zatim je se pušta u vodu, te i danas vjeruju da će prva osoba koja uđe u kuću, obitelji donijeti sreću ili nesreću.
Kako se muslimanski kalendar osniva na kretanju Mjeseca, Nova se godina uvijek slavi jedanaest dana ranije nego prethodne godine, dok se kineska slavi između 17. i 19. veljače za vrijeme mladog mjeseca Yuan Tan. Za slavlje su najvažniji parada i vatromet (radi tjeranja zlih duhova), pa ih Kinezi održavaju svugdje gdje žive. Japanci Novu dočekuju 1. siječnja, ali se mnogi drže rituala religije shinto pa, da bi otjerali zle duhove, vješaju slamnata užeta ispred svojih kuća koja će im, kako vjeruju, donijeti sreću. Sreća se u Japanu priziva i smijanjem, i to točno u ponoć.
Židovska se Nova godina naziva Rosh Hashanah, ili sveto vrijeme kad se ljudi trebaju prisjetiti svega loše učinjenog i obećati da će se popraviti u idućoj godini. Obredi se obavljaju u sinagogi, peče se kruh, jede voće i djeci daruje nova odjeća
Osim običaja i simbola, uz doček nove godine vežu se i brojna praznovjerja. Jedan od njih je da treba odjenuti nešto crveno, što će nam donijeti sreću, ali i da treba iz kuće izbaciti sve nevaljalo, što je do prije nekoliko godina ulice talijanskih gradova pretvaralo u bojna polja. Ondje se, naime, moglo doživjeti i da vas iznenadi »bomba« u obliku perilice rublja.
Danci uživaju nađu li nakon ponoći pred ulaznim vratima svojih stanova i kuća što više razbijenih tanjura, jer je to znak da će imati mnogo – prijatelja, a svaki Kubanac mora do smjene godina progutati dvanaest grejpova (svaki simbolizira jedan mjesec), kako bi si osigurali sreću u idućoj godini.
Filipinci pretrpavaju svoje stolove gomilama hrane, uvjereni da je to jamstvo budućeg blagostanja, a u nekim dijelovima Austrije i Švicarske ljudi odijevaju neobične kostime kako bi proslavili to što je papa Sveti Silevestar zarobio opako morsko čudovište koje je ugrožavalo opstanak čovječanstva.
U Grčkoj novogodišnje slavlje nazivaju festivalom dobroga sveca Basila, kojem se u čast peče i istoimena torta zvana Vassilopitta, u koju se prije pečenja utiskuje novčić koji će svom nalazniku donijeti sreću. Djeca stavljaju obuću u prozore, ispravno očekujući će ih svetac napuniti darovima.
U Australiji se novu godinu najčešće dočekuje na ulicama, gledajući brojne i spektakularne vatromete, a i u SAD-u je to jedan od najvećih društvenih praznika koji se slavi i paradama i igranjem američkog nogometa i, dakako, slavnim dočekom na newyorškom Times Squareu.
Osim tog dočeka, svjetsku slavu imaju i onaj londonski (na trgu Trafalgar), i škotski, u Edinburghu, gdje se u čast Hogmanayja (kako Škoti zovu taj blagdan), ulicama koturaju drvene bačve, a kad padne mrak nebo obasjava veličanstvenim vatrometom.
|
