I tako sam, sretan i pun lijepih dojmova, došao k Antunu. On je već smislio plan kako da mi još više uljepša ovaj doista prekrasan dan. Srce i duša su bili puni, ali, kako se kod nas kaže:“Za biskupa uvijek ima mjesta“.
Nismo se kod njega dugo zadržavali. Njegova draga supruga je ponudila kavu, koju ja nikada nikome odbio nisam. U putu mi reče da idemo u Staru Kapelu. Ništa mi to nije značilo. Mislio sam selo kao selo. Putokaz za to selo sam već vidio kad iz Našica idem na autocestu kod Lužana. Učinilo mi se da je to bogu iza nogu.
Ali prvi dodir sa selom odavao je posebnu sliku. Kao da je ovdje vrijeme stalo. Netaknuta Slavonija, upravo onakva za kakvom ja čeznem. Vozimo polako do sredine sela, do lijepo obijeljene kapelice ispred koje se nalazi bunar s đermom. Na uredno pokošenoj, još uvijek lijepo zelenoj travi, patke. Neznam kamo bih pogledao. Na sve četiri strane svijeta nude se prelijepe slike. Svuda vlada potpuni mir, koji me čak malo smeta. Odavno nisam smio uživati u potpunom miru. Čak se ne oglašava niti jedan pas.
U oči mi je odmah upala čistoća ovoga maloga sela, cvijeće ispred kuća, nijedne nove zgrade. Ovo selo ima status Eko-etno-sela i smješteno je među obroncima Požeške gore...
Cesta završava slijepo a mobiteli dometa nemaju. Dolina je zaštićena kao turističko područje i obiluje izvorima pitke vode ( 9 većih izvora).
Stara Kapela ima dugu tradiciju i povijesni korijeni sežu u daleku 1275.g. kada je ovdje postojala utvrda Grad Potok u vlasništvu plemića Gorjanskih i razvija se u okolini utvrde raštrkano po okolnim brežuljcima.
U 15. i 16. stoljeću dolazi do provale Turaka te dobar dio stanovništva završava kao tursko roblje.
U drugoj polovini 17.stoljeća ustankom fra. Luke Ibrišimovića Turci su protjerani ali i dalje povremeno provaljuju te 1758.g. ruše kapelu Svetog Marka a sadašnja kapela Gospodinovog Uzašašća sagrađena je 1860. g. s vrijednom oltarnom slikom.
1760.g. dobiva sadašnji izgled i spušta se u dolinu prema naredbi carice Marije Terezije. Mjesto je dio vojne krajine na granici prema Turcima.
Ovdje se drugačije diše, srce ovdje drugačije kuca. Ima li ljepšega raja od ovoga slavonskoga kraja? Za mene nema. Ja sam u raju!
Antun me povede u jednu od kuća, u kojoj je česti gost.
Već prva slika dvorišta zaustavlja mi dah.
Dočekala nas je lijepa, veoma prijazna gospođa Marija, koja je, čim je čula da ovdje nikada nisam bio, odmah počela pokazivati mi njihovu kuću. Prva slika u ovome nizu je ta kuća u kojoj se rodio njen muž, liječnik Antun. Ništa u toj vjerno obnovljenoj kući nema novoga. Ovdje se živi kao u muzeju.
Nije dugo potrajalo kad evo i domaćina, koji se odmah, kako kakav turistički vodič, dao u objašnjavanje. Od njega doznajem i ovo:
Zanimljivo je kretanje broja stanovništva:
-1760.g. - 167 stanovnika ( prema prvom popisu za vlasti carice Marije Terezije - 13 kuća s 30 obitelji)
-1800.g. - 126 stanovnika
-1890.g. - 122 stanovnika
-1931.g. - 170 stanovnika
-1953.g. - 164 stanovnika
-1991.g. - 38 stanovnika
-2001.g. - 25 stanovnika
-2006.g. - 18 stanovnika
Dakle iz prikazanih podataka vidljiva je demografska pustoš i iseljavanje stanovništva.
“Vođeni ljubavlju prema zavičaju i prema mjestu gdje su rođeni naši djedovi i pradjedovi odlučili smo vratiti život Staroj Kapeli i to na jednoj drugačijoj, specifičnoj osnovi kroz projekt eko-etno sela pretvarajući selo u zanimljivu turističku destinaciju kao „selo-hotel“, poštujući tradicionalnu slavonsku arhitekturu, kulturne vrijednosti, običaje…
U jesen prošle godine osnovali smo udrugu „Eko-etno selo Stara Kapela“ i u kratkom vremenskom razdoblju uspjeli smo:
-prodati ukupno 13 zapuštenih i napuštenih imanja, ljudima s istim ciljem i istom idejom koji kreću u rekonstrukciju slavonskih imanja koristeći isključivo stare materijale (stari crijep, cigla, građa…) kako bi se ta imanja koristila za smještaj turističkih grupa odnosno obitelji koje bi provodile odmor u miru i idili malog slavonskog sela 8, 14 ili više dana.
-sakupili smo etnološke građe ( stare škrinje, ormari, kreveti, stolovi, stolice, kanapei, staklenci, stare tkanine, narode nošnje te sve predmete koji su bili u uporabi u svakodnevnom životu naših djedova i baka) za opremiti najmanje 20-ak kuća,
-sakupili smo kompletne zanatske radionice ( kovačka, stolarska, kolarska, opančarska, mlinarska, 10-ak tkalačkih stanova…) koje će biti sagrađene u mjestu kao obnova starih zanata,
-ove godine uredili smo centar mjesta s malim parkićem, tradicionalnim vrtom, đermom, te uz potočić posadili cvijeće a uređuju se izvori ( cesta voda )…
Izgradili smo 13 km pješačko biciklističke staze široke 3 m po okolnim brežuljcima s 6 vidikovaca na kojim će biti postavljene stolovi i klupe te na četiri mjesta replike starih čardaka da nas sjećaju na slavnu graničarsku prošlost kada je mjesto bilo dio vojne granice prema Otomanskoj imperiji. Staze će biti propisno označene a također biti postavljene i oznake na hrvatskom i latinskom jeziku drveća, grmlja, cvijeća te drugih biljaka.
-sakupili smo bogatu etnološku zbirku od preko 400 predmeta ( tkanine, nošnje, namještaj, uporabni predmeti, stare slike…) koju namjeravamo izložiti u za tu svrhu preuređenom društvenom domu u obliku interijera i eksterijera stare slavonske kuće…”
Sunce je polako počelo zalaziti za pitome brežuljke Požeške gore, ali ja bih najradije ovdje ostao zauvijek. Ovdje se čovjek jednostavno mora konfrontirati sa samim sobom. A tko zna? Domaćin stari štagalj uređuje, naravno iznutra. Napraviti će nekoliko soba za izdavanje.
Zahvaljujemo gostoljubivim domaćinima i polako napuštamo ovo prekrasno mjesto. Antun jednoj baki, koja stoji pred svojom kapijom, obećava da će uskoro dobiti slike. I on voli ovaj pitomi, fini, pošteni stari seoski svijet, pa ih zato rado slika. A od njih sigurno čuje i puno toga lijepoga i korisnog.
Ostavljam Antuna kod njegove kuće, a ja nastavljam moj put u Novu Gradišku. Došavši u hotel najprije sam onako odjeven legao, zatvorio oči i još jednom prošao Starom Kapelom. Čini mi se da niti dihao nisao, kao da bi svakim izdahom iz srca i duše nestao dio ovoga prekrasnog dana okrunjenog nečim od čega se živi. I jedno znam: kad god mi bude teško u mislima ću doći u Staru Kapelu i uživati u miru, ljepoti nedirnute prirode, skupiti snage za povratak u realni život, koji se doista s ovim u Kepali nikako ne može usporediti.
Kako da u tom raju zemaljskom čovjek ne zaboravi sve i prepusti se srcu i duši? A kod nas Slavonaca to znači keriti se prid tamburašima, dignit kapu visoko i zapjevat:
Kapo moja klopava i stara,
nisi više za mene bećara!
© na sve slike osim prve ima: http://stara-kapela.com
Danas sam za večeru birao drugo mjesto. Nisam htio gledati onu gospodu s početka ove moje putositnice, jer nisam ničim htio niti malo kvariti dojmove ovoga prekrasnoga dana. Kad je srce veselo duša pjeva. I tako je poslije "Šokačkog odrezka", i uz dobri đakovački rizling, za stolom u restoranu iz punoga srca i duše iscurila ova pjesma:
PJESMA SLAVONSKE DUŠE
S Kapele gledam zeleno polje,
ravnicu slavonsku moju,
Sava je grli, miluje nježno,
k'o dite majku jedinu svoju.
Na polju paor ore i sije,
crni se duga ravna brazda,
vinograd rodan, rodila šljiva,
široke ruke Slavonija vazda.
U jesen kad se širokim šorom,
prospe tambure stare glas,
gizdavi vranci, šarena kola,
svatovsko zlato i pjesma lola.
Nek poljima tvojim, Slavonijo draga,
topli lahor navike puše.
Nek nosi pjesmu ponosnu tvoju,
pjesmu slavonske duše!
Kraj
|
